kojoj zločinačkoj organizaciji smeta ovakva državna matura?

evo, nakon objave na netu kako je izbio “novi” skandal oko državne mature, možda bi dobro bilo progovoriti malo o navedenoj temi. radim u školi trinaestu godinu, devet godina u gimnaziji, upravo ispratih drugu generaciju maturanata koji trenutno i sami prolaze ispite državne mature. u gimnazijskoj sam komisiji provedbe iste, pa nekako držim da bih mogao tu nešto reći.

i ja nešto zamjeram državnoj maturi. govorim iznutra, iz iskustva. zamjeram to što nakon uvođenja državne mature maturanti ti mogu doći na ispit, ono, u odjeći s kojom poslije mogu bez beda prošetati do lokalne plaže (mi u gimnaziji imamo i vanjske kandidate). ne spadam u kategoriju onih koji drže kako odjeća čini čovjeka, upoznao sam naime dosta gadova i podosta moralne bljuvotine likova i likica koji se odijevaju u najfinija odijela, te u predivne kombinacije sakoa, hlača, fensi cipela (ica), ili pak pristojnih haljinica. a ono, kada zagrebeš ispod površine te ljepote i sređenosti, iznutra ustajali vonj i trulež raspadljivosti koj i te automatski nuka na odlazak ka toaletu i pražnjenje kroz usta svega što si pojeo toga dana.

no, fora je bilo sresti te mlade u ljude onako zbigecane za polaganje mature, kao neki ispit zrelosti i onda oni dođu lijepo pred komisiju i lijepo ih ti ispituješ.

i to je jedino, jedino što je valjalo u maturi kakva je bila nekada.

znate li zašto? zato jer gotovo da ne postoji objektivno usmeno ispitivanje. vidjeth to svojim očima i doživih to mnogo puta. dođe ti tako na maturu neki mangup slobodomisleći koji se glupirao kroz srednjoškolsko obrazovanje, ali se pak cijelu posljednju godinu spremao, učio, kako bi briljirao na završnim ispitima gimnazijskog obrazovanja. a ispred sebe ima samo čovjeka. profesora. ali, samo čovjeka. pa se taj profesor sjeti sve negativnosti, svih fajtova s dotičnim, svog njegovog bezobrazluka, nema mu snage oprostiti, frustracija je golema, pregolema, a sada je tako pogodni trenutak za iskazati snagu mišiće, pa ovaj momak, ne samo da ne briljira, nego spašava živu glavu moleći i vapeći, posve nepravedno, da na kraju bude ipak – dovoljan.

no, dođe tako i neka simpatična malica. osrednjih intelektualnih sposobnosti. bogatih roditelja koji su se katkada počesto ponašali kao mecene raznih projekata. pa se skocka ta malica kao da je izbor ljepote svih ljepota ovoga svijeta. stavi neki preskupi prodorni parfem. popne se na visoke štikle jasno sugerirajući da je ona sprema za visine sa svojih osamnaest godina. pogled prodoran. hod snažan, onako, grabeći. obrve uredno počupane, šminka ne napadna, ali jasna. sakoić, bijela svilena strukirana košuljica, šos markiran naravno, lagano iznad koljena. donese ta malica kilogram hausbrandt kave svom razredniku i predivnu veliku milku s lješnacima s čijeg se omota smiješi kravica koja kao da poručuje: “razredniče, usudi se ne učiniti nešto što se ne bi trebao usuditi učiniti.” za svaku sigurnost, tu malicu dopelje njezin tata poznati odvjetnik za ruku ispred učionice gdje će se održati ispit, pokuca, otvori vrata, namigne profesorima i kaže: “vjerujemo da će sve biti dobro, zar ne?” stane tako ta malica s crvenim ružem i petama ispred komisije (ah, zaboravih crveni ruž, ne znam što mi bi), i jedino u čemu je bila donekle smislena je hrvatski. sjetila se Tolstoja i znala je da on ipak nije napisao Vuka samotnjaka. i da, nije bila loša ni u engleskom. osim u jeziku, jelte. matematika, posebna priča. uzme ta malica kredu u ruku i zuri u ploču. i traje to. to zurenje. ne da ne shvaća zadatak, nego neznanjem dopušta da ti kroz tu prokleto zaglušujuću (čitaj:zatupljujuću) tišinu kao da netko škarama bezumlja reže nikada sporije prolazeće minute. izađe malica iz učionice, nakon što joj je profesorica riješila zadatke, komisija zasjeda i eto – malica maturirala s vrlo dobrim. jerbo, što bi čovjek.

imala je sreće. da je na primjer rođena ranije i da polaže ovakvu državnu maturu, jedino u čemu bi navedena malica prošal bila bi – vrata ispitne prostorije. jedino to i ništa drugo.

krucijalno pitanje stoga je, kojim kriminalcima u ovoij državi ne odgovara državna matura u kojoj nema mita i korupcije? kojim strujama nazadnosti u našem školstvu ne odgovara državna matura kroz koju je vidljiv rad pojedine škole, kroz koju se očituje kvaliteta pojedinih programa, ali i nastavnika koji rade s djecom?kojim  to bakračima smeta što naši srednjoškolci napokon mogu upisivati fakultete bez rodbinskih veza, bez poziva tatica i mamica na visokim pozicijama?

kojim kriminalcima u ovoj državi je u interesu rušiti sustav koji je zamišljen da se ne gleda čije je nečije dijete, već koliko je znanje pojedinog djeteta?

jedino gdje bi trebalo možda poraditi još je pitanje onih učenika strukovnih škola koji ipak dolaze pisati državnu maturu, budući su oni s gimnazijskim programom u prednosti.

no, sve ostalo, hiljade i hiljade razloga je baš na strani ovakve državne mature, hiljade i hiljade razloga je u tome da bi trebalo radi navedenoga čim prije uvesti i malu maturu u osnovne škole.

molim stoga pravnu državu da locira, uhiti i transferira zločinačku organizaciju  koja je osnovana s ciljem povratka u kameno doba mita i korupcije, rušeći sustav iznutra. molim pravnu državu da ove kriminalce osudi na 15 godina robije s pravom pomilovanja nakon 13 godina robije kako bi na takav način jasno dali primjer svima – nemožeš rušiti sustav zato jer si ti lopov i razbojnik i jer želiš društvo koje neće biti pošteno.

eto. to.

Marin Miletić

Jedna misao o “kojoj zločinačkoj organizaciji smeta ovakva državna matura?”

  1. “jedino gdje bi trebalo možda poraditi još je pitanje onih učenika strukovnih škola koji ipak dolaze pisati državnu maturu, budući su oni s gimnazijskim programom u prednosti.”
    Ne razumijem zašto bi svi davali prednost i lakše zadatke strukovnim školama? Učenici se u gimnazijama 4 godine muče sa raznim predmetima koji im apsolutno nisu dragi niti će više išta od toga koristiti jer znaju da žele upisati faks nakon 4 godine. Strukovne škole su tu da se nakon 3 ili 4 godine koliko traje osoba može zaposliti. Osoba koja završi gimnaziju teško da će naći neki posao jer zanimanje – nema! (ispravite me ukoliko sam u krivu)
    Ako se gimnazijalci muče 4 godine, mogu i strukovnjaci par mjeseci prije mature zasukati rukave…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *