Neosušeni i mekani pršut, salata bez octa i soli i Isus bez Crkve

Lijep pozdrav ljudi, kako ste? U današnjem egoističnom svijetu u kojem mnogi  ljudi žive za imati, a ne za biti, u kojem je prioritet ispunjavanje sebičnih želja, u svijetu u kojem se brakovi ruše jerbo muž ne želi imati strpljenja sa ženom, a žena ne želi mužu oprostiti što toliko voli nogomet, u svijetu u kojem je čovjek na pijedestal najsvetijega stavio – sebe sama, ne čudi i situacija oko shvaćanja vjere, Crkve i naravno, Isusa.

Imate tako apsurdne situacije. Ono, kao da je kršćanstvo neki self-service u koji lijepo uđeš pa uzmeš ono što ti se sviđa taj tjedan. Onako, kažeš sam sebi, ajde, baš lijepo, ovaj tjedan ću ići na misu (mise), ovaj tjedan ću poštivati Boga i njegove zapovijedi, ali ono, sve do šeste. Uh, ta šesta, zar ne? Pa kažemo tom nekom figurativnom prodavaču u toj trgovini svetinja kako je sve super, ali, eto, mi ipak živimo u 2015. godini i budući smo vrlo napredni, ne pada nam napamet slušati Božje zapovijedi koje govore o čestitosti, moralnosti, i koje nas čuvaju bluda. Jerbo, se nama sviđa taj slatki Isusić koji voli svakoga čovjeka i uistinu svakome oprašta (zaboravili smo na ono, tko se pokaje, jelte), ali ne želimo prihvatiti Isusa koji govori o paklu, o vječnom sudu, o uskom putu prekrivenom trnjem, o odbacivanju vjernika od mase, o žrtvi, o uskim vratima o Isusovom bičevanju trgavaca u hramu, o tome da će mnogi htjeti ući, ali neće im biti navedeno moguće.

Čovjek, u svojoj sebičnosti i metiljavosti ranjene naravi, namjesto da traži potporu i snagu Boga, namjesto da gleda kako će se obratiti, kako će u potpunosti prihvatiti Isusa kakav on jest, a ne kakvim bi ga mi rado htjeli učiniti radi vlastitih slabosti – Isusa dekristijanizira, čini Boga nečim što Bog nikada nije bio niti će ikada biti – mlakonja koji skakuće okolo od čovjeka do čovjeka, tapše ga po ramenima i priča mu bajke u uši o tome kako će sve biti u redu, bez obzira koliko dotični se hranio sa kontaminiranog izvora grijeha.

Naš Bog uistinu jest Bog milosrđa i Krist je taj koji svakome oprašta grijehe kakve mi ne možemo ni zamisliti. No, ima jedna fora. Navedena osoba mora doživjeti metanoju, mora se obratiti, mora se pokajati za vlastite grijehe. Ljudi, nema opraštanja grijeha, ako se čovjek za grijehe ne kaje.

Cijelo Sveto Pismo je prepuno jasnih kazatelja kako je Isus baš želio Crkvu, kako je Isus baš htio takvu Crkvu i kako je Isus baš osnovao hijerarhijsku Crkvu. Stijena, slikovito govoreći, ta Petrova stijena, taj Petar prvi Papa, prvi Biskup, je uvijek imao zadnju riječ, Petrova vlast je bila poput vlasti drugih apostola, ali Petrova je uvijek bila – zadnja. Stijena uvijek ima zadnju riječ. On je onaj za kojega je Isus rekao da je prvi među jednakima.  U Djelima apostolskim detaljno možemo upoznati kako je Petar taj koji uistinu u ime Boga, nakon Isusa, odlučuje, on vodi Crkvu svoju. Isus je ekplicite osnovao Crkvu, ustanovio sakramente i postavio hijerarhiju (usp.: Mt 16, 18-19; Mt 18, 15-18; Iv 13, 20; Iv 18, 18; 20,21-23; Mt 5, 13; 10,40; Dj 9,31; 15,28-29; 1Kor12, 27-30; Tit 2, 15; autoritet Crkve: Lk 10,16; 2Sol3,14-15;1Tim 3,14-15;Heb 13, 7-17; 1Pt 4, 17; 1Tim 4,11-16…)

Shvaćate? Dakle, imamo Isusa je ustanovio Crkvu, jer je želio, jednostavno govoreći, da se njegov nauk nastavi širiti po cijelom svijetu i da ljudi upoznaju Riječ i sakramente koji će ih spasiti preko Crkve. Isus nije mogao Crkvu osnovati s Marsovcima, budući isti ne postoje ili sa strip junacima Alana Forda. Iako, treba biti iskren, imamo mi raznih likova poput Sir Olivera u našim redovima, a našao bi se i pokoji Broj 1. No, budimo iskreni, s kime je Isus mogao graditi Crkvu nego s ljudima. Zar nije jedan od prvih apostola izdao Isusa pa se poslije objesio kada je vidio koliko je iznevjerio Učitelja? Zar nisu apostoli znali svađama, sitnim nijekanjima svjedočiti da su ipak samo – ljudi. Pa ipak, i taj Pavao i Petar i cijela ekipa su položili život za Isusa u odlučujućem trenutku. To smo mi vjernici. Slabi, krhki, bez Boga neznatni, grešni… No, u presudnom trenutku mi biramo Isusa. Nama tada oči zasjaje, mi tada znamo da je trenutak u kojem više nema odsutapanja. Znamo da ako i tada učinimo korak unazad, da smo izdali Učitelja. Mi vjernici jesmo grešni, ali se mi s grijehom nikada ne mirimo. I to je velika razlika. Isusovom srcu najveće boli čine ne grešnici nevjernici, nego licemjerni grešnici vjernici. Ljudi koji točno znaju što je istina, što je dobro, a sami žive i ustraju u grijehu. Takvi ne mogu ni zamisliti što im se sprema kada susretnu Spasitelja. Oni su naime iznevjerili najveće svetinje, premda su očima duše upoznali Isusa, Učitelja su izdali i zato će primiti pravednu plaću za sablazni svoje. Isus je i o tome govorio, takvi su vam ona bljutava sol, za koju Učitelj kaže da nije ni za što nego da se izbaci van da ju drugi gaze nogama.

Ljudima treba javno i jasno reći. Koji je to Isus kojega vi poznajete? Još jedan od stotine onih Isusa iz te svete zemlje koji su bili obični dječaci, obični muškarci s tim imenom? Jer, Isus kojega mi kršćani poznajemo je Isus koji je progovorio o grijesima bludnosti, pijančevanjima, neplaćanjima poreza, licemjerstva, izdajama vrednota, o braku muškarca i žene, o tome što će biti sa sinovima i kćerima koji ga budu zanijekali, Isus je sve jasno progovorio i nama je to ostalo zabilježeno da bi i sami mogli ovdje živjeti onako da nakon smrti nastavimo živjeti u – vječnosti.

Stoga, ako vjerujete u Isusa, tada bi i Isusu morali vjerovati. Ne se ponašati kao razmažena djeca koja od hrpe igračaka ne znaju što bi sa sobom. Nego prihvatiti Isusa u cjelosti, onakvog kakav on jest, a ne kakvim bi ga mi rado, radi vlastitih slabosti, htjeli učiniti.

Upoznajmo Isusa, da bi napokon sebe upoznali u svojoj izvornosti, kao prava slika Božja, a ne kao mizerni odsjaj u nekoj prljavoj lokvi na izbrazdanoj cesti.

Onaj tko izjavi da vjeruje u Isusa, a ne vjeruje u Crkvu, taj je time pokazao notorno nepoznavanje Isusa, Isusova nauka, povijesti spasenja, svih svetih knjiga, Biblije, povijesti kao takve. Jer, onaj tko upozna Isusa na pravi način taj zna da kada mi kažemo da vjerujemo u Krista, to znači da vjerujemo u Crkvu. I da ne postoji Krist bez Crkve, kao što ne postoji ni Crkva bez Krista. Isus je i to jasno govorio. Napose o nastavku življenja ljubavi prema Njemu kroz svetu euharistiju (usp. Iv 6). I sada se pojave ljudi koji Isusa okrnje, oduzmu mu 85% njegova nauka, izbrišu gumicom masu njegovih riječi, prilagode svojoj malenosti takvu Božju veličinu i pametuju po bespućima interneta tko Isus jest, a tko nije, i koja je uloga Crkve. O Bože, u kakvom ludom vremenu živimo gdje izgovorena i napisana riječ više nema nikakvu težinu, nikakvu važnost, bez obzira što je nerijetko, ta izgovorena riječ totalni falsifikat svega, ona se napiše i pluta među mislima izgubljenih duša.

I pred kraj, ne brinite ako taj naš brod na kojem mi plovimo se katkada opasno naginje. I ako pušta na mnoge strane. Isus je kormilar i kapetan naše Crkve i On je taj koji je dao obećanje da je ni vrata paklena neće nadvladati. To vam je jedini razlog zašto je Crkva opstala kroz sva stoljeća. Krist bdije nad njom. Zato.

Dragi prijatelji, molim vas, uzmite katkada u ruke Novi zavjet. Čitajte Djela apostolska, čitajte evanđelja, upoznajte svoga Gospodina, odite na svete mise na taj događaj u kojem se cijelo Nebo otvori na euharistijskom stolu, ispovijedite se, očistite svoju nutrinu.  Otvorite mu vrata svoga srca. I dopustite da vam On pokaže nova svitanja. Kako bi jednog dana mogli zajedno dugo razgovarati ispijajući vrhunske kave u nebeskom Jeruzalemu.

Marin Miletić

Isus raspeti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *