Zašto ne dopustite svom djetetu da s osamnaest godina odluči kojim sportom će se baviti? (čitaj: zašto je krštenje djeteta najkul stvar?)

Lijep pozdrav, dragi ljudi. Kako ste? Evo, dok se javnost zabavlja Mamićima u ovo skoro nadolazeće vrijeme novih (starih) izbora, dok se na dnevnoj relaciji spiniraju naši mozgovi kako ne bi razmišljali o bitnome (na primjer, ode nam i imunološki, a ode nam i budućnost naroda i države bez djece), ja izabrah, da se poslužim dragim mi aoristom, progovoriti ipak o važnijoj temi – krštenju djece. Da prostite, ionako će sve drugo proći, i stranke, i ljudi, i moć, i HDZ i SDP (da vjerujte, čak i oni), ali Bog neće proći nikada. Možda će se pokoji moj gimnazijalac sjetiti nekih riječi, ili pak koji od mojih skauta, ali, davno latini mudro rekoše kako je ponavljanje majka mudrosti. Pa hajmo onda, neki repetitio.

Često razgovaram s ljudima koji tražeći dlake, točnije dlakice u jajetu moje (naše) Crkve među inim i opravdanim razlozima ljutnje koji su najčešće povezani s licemjerjem i neautentičnošću, pa je jedna od smetnji u mislima tih ljudi i – krštenje djece. Vele mi tada ti ljudi kako treba pustiti djecu da odrastu i neka tada svako dijete samo odluči želi li se krstiti ili pak ne? Je li i vama ovo fora zvuči? Kao neka sintagma poštivanja identiteta djeteta, njegove slobode odlučivanja i donošenja odluka koje ga zatim i usmjeravaju. Je li? Nemojte mi zamjeriti (malo, naravno možete), no morat ću vam argumentirati licemjerstvo i potpunu ne konzistetnost vaših stavova.  Pitah ja tako tog jednog oca ima li djece? Veli tata, imam, dva sina. Jedan je vrhunski sportaš, trenira nogomet, a drugi je mlađi, ali i njega guram, trenira rukomet. Kako sam ja pak  već ispleo svoju dobroćudnu mrežu misli, nastavih  dalje:

– a koliko imaju godina sinovi?
– stariji 15, a mlađi 9, ponosno će tata.
– aha, rekoh. nastavih dalje sa svojom igrom (ipak je igra bitna odrednica našeg habitusa, zar ne? Homo ludens, Deus ludens)
– a trenira li se baš uvijek momcima, i po kiši, i kada je jako hladno, pitam ja tog gospodina.
– on će: ‘Starijem je teže, jer su na otvorenom, bilo je kriza, ali ja ga uvijek potjeram, objasnim mu koliko je to važno da je u nogometu, kada ima takav dar, i onda vozim na treninge, bodrim ga, pa tako, izdrži. Mlađem je lakše jer je on ipak u dvorani.’
– sada sam već spreman poentirati, no puštam još jednu malu logičku zavrzlazmu koja to u svojoj biti i nije.
– a zašto vi niste pustili sinove da odrastu, pa da sami odluče u osamnaestoj godini s kojim sportom će se baviti, a ne ih tlačite od malena da treniraju sport koji vi mislite da im koristi. Možda su oni imali veće darove za plesanje baleta ili pak za igranje pikada, postavih tati pitanje.
– tata se naljutio. Poprilično.

Radi svoje čitalačke publike među kojima ima dosta pristojnih kršćana, podosta svećenika, pokoji bogoslov i sigurno jedan biskup, te moj duhovnik,  neću prepričati kako je završio potonji razgovor, odnosno, neću opisati kakve su teške nazovi riječi izašle iz usta tate – kršćanina.

Što sam želio reći. Ako vi jeste vjernik, onda bi sve trebalo biti jasno, zar ne? Ukoliko iole poznajete Isusa, ono, barem malu mrvicu, ono, barem najmanju mrvicu od mrvice Isusova nauka onda znate da je Isusu jako, baš jako stalo da se ljudi – krste. Ta Isus je sam primio na sebe sakrament krštenja. To je temeljni sakrament s kojim postajemo Božja djeca. Isus sam tvrdi kako s tim sakramentom imamo savez koji nam omogućuje da se, uz nadu i ufanje, susretnemo s Učiteljem nakon što prođemo kroz vrata smrti. Isus je sam dao nalog apostolima da propovijedaju Evanđelje i da sve koji uzvjeruju – se krsti (usp. Mt 28, 18-20; Iv 3,3-6.22). Apostol Pavao je trčao okolo i krstio cijele domove prvih kršćana, krstio je i male bebe, djecu. (usp. Scott Hahn, Razlozi vjerovanja). Neki pak tvrde da nije u redu po zagovoru, vjeri roditelja krstiti djecu. Zar nije Abraham tlačio Boga da poštedi one moralne bljuvotine Sodome i Gomore (usp. Post 18, 16), zar nije satnikov sluga bio ozdravljen jer je satnik Isusa molio da mu ozdravi tog slugu (Lk, 7), pa ona Kanaanka koja je istlačila Učitelja da joj ozdravi kćer (Mt 15, 21), ili pak slučaj s onim oduzetim kojeg su radi gužve i nemogućnosti biti blizu Isusu, spustili kroz krov, a Isus vidjevši njihovu vjeru kaže oduzetom da mu oprašta grijehe. Ljudi istlačili Isusa u ime njihove vjere ozdraviti nekog drugog ili trećeg. Eto ti na. I apostol Pavao tvrdi da je za spasenje najvažnija – vjera (usp. Dj 16, 27), a čin te vjere je krštenje.
Ako želite još malo dublje ući u krštenje: Dj 16,15; Dj 2, 37; 1Kor 1,16; 1Kor 15, 21; Kol 2, 11; Lk 18, 15; Mt 19, 13; Tit 3, 3-7; Kol 2, 11-14; Heb 10,21; 1Pt 3, 18; Mk 16, 15; Dj 22, 16; Rim 6, 2-4

Shvaćate? Koji argumenti za katolika bi bili ti da ne krste vlastitu djecu u malenoj dobi osim potpunog neznanja svoje katoličke vjere? Zašto onaj otac prethodno spomenut i sve majke i svi očevi ne kažu svojoj djeci da mogu sami birati slobodne aktivnosti, sport kada odrastu? Pa zato jer je tada gotovo. Prošle sve babe s kolačima. Možete jedino ići bacati boće, ako imate dobro oko i malo talenta u ruci, eto tu se možete ostvariti (Nicol, ne se ljutiti). U kojem težem ili ozbiljnijem sportu se može ostvariti netko tko krene trenirati u, na primjer, dvadesetoj godini? (Možda si Rodman, jedan od deset hiljada pa ti uspije)

Još jedan primjer zdrave kršćanske logike. Na primjer, moja mlađa kćer, Lucija, bi jela gumene bombone za svaki obrok tijekom dana. I pila bi colu, ne mnogo, nekih dvanaest litara dnevno. Trebam li joj kao kao dobar i odgovoran otac reći da slobodno sada jede svo to smeće, jer ona to želi, a kada odraste i bude punoljetna, neka tada sama odluči hoće li početi jesti juhe, meso, zelenjave? Tada, kada bi vrlo vjerojatno mi kćer imala trideset i četiri bolesti u lijevoj strani tijela i sedamnaest smrtnih bolesti u desnoj strani tijela.

Dakle, ja sam jedan pravi primjer tate – tiranina. Jedi zlato tatino katkada te umjetne naprave kemijom tebi primamljive (ipak si klinka),  ali, jest ćeš ti meni svaki dan zdravu hranu, mamine juhice, tatino meso, salatu…

Ovaj tekst pišem zbunjenim i prevarenim kršćanskim roditeljima. Hej, ljudi, vi ste odgovorni za svoje dijete, vi ćete Bogu položiti račun za svoju djecu, za način na koji ste ih odgajali. Bog će duše klinaca tražiti iz ruku roditelja. Odgojiti dobre kršćanine je na n-tu potenciju važnije od svih vaših novaca, karijera i nagrada koje ćete ikad dobiti. Neće vas Isus pitati kakve ste automobile vozili, koliko katova ste izgradili vile i zašto niste imali još jedan bazen u vrtu? Ali, hoće te pitati što si učinio sa svojim djetetom?

Onaj roditelj koji donekle poznaje Isusa, on zna da mora svom djetetu dati ono najbolje što može od sebe: najbolje vrednote poput vjernosti, ljubavi, požrtvovnosti, predanja, dobrog odgoja i najvažnije – Isusa. O Bože, koliko li su različiti životi djece koji su izrasli na Kristovoj stijeni, koliko li su njihove oči sjajnije, njihovi životi spremniji na žrtvu i davanje, na življenje za neraspadljive vrijednosti. Otac i majka koji jesu vjernici – oni svom djetetu u najranijoj dobi pružaju najsnažnije temelje koje nikakve nevere, oluje i potresi neće moći srušiti, to su Kristovi temelji. Da se razumijemo, ima predivnih ljudi koji su dalje od Boga, kao i djece takve. Bog je toliko moćan da može žeti i tamo gdje nije sijao. No, ovaj tekst je prvenstveno otriježnjenje kršćanima, a ne tekst utjehe ateistima ili agnosticima.

Kako bi veliki papa u mirovini Benedikt rekao da je još grčki svijet posjedovao duboko znanje o tomu da je stvarni čovjekov grijeh, njegova najveća opasnost hybris – ohola samodopadnost u kojoj se čovjek proglašava Bogom, želi biti sam svoj Bog, da bi u potpunosti posjedovao život i posve iscrpio sve ono što on pruža (usp. Joseph Ratzinger, Isus iz Nazareta). Nije li u ovome uistinu ključ svega dragi ljudi? Pazite, iako vam je sve jasno, iako su vam jasne riječi Isusa, iako vam je jasan njegov nauk, iako imate Bibliju koja govori o nužnosti krštenja, milijun puta od mene pametnije vrsne teologe koji su vam to objasnili… čovjek u svojoj oholosti od Isusa bira samo ono što mu trenutno odgovara, a sve ono što zahtijeva odgovornost, žrtvu, trpljenje – od toga panično bježi.

Zar vam nitko nije rekao? Kršćanin se spašava jedino po Kristovom križu. Kršćanin mora proći katarzu, mora proći put odbacivanja, trpljenja, nerazumijevanja, naše vlastite Golgote i vapaja razbojnika s drveta križa koji je u tim presudnim trenutcima priznao Isusa za svog Spasitelja.

Ako odbacimo križ, odbacujemo Krista. Ako pak odbacimo Krista, nema nas tko više spasiti.
Dragi roditelji, mnogo važnije od toga što misli vaš susjed o vama, vaš prijatelj, šef na poslu, bliža i daljnja rodbina je to što o vama misli – Isus Krist. On drži da su djeca vaše najveće blago, najveći darovi koje ćete ikad imati. Zato se i ponašajte prema tom blagu na način na koji i treba. Živjeti i vi sami životom djelatne vjere da budete primjer koji vaša djeca mogu slijediti.

Ne zaboravite, ulog je ogroman. Nebeski Jeruzalem.

Marin Miletić

image

Jedna misao o “Zašto ne dopustite svom djetetu da s osamnaest godina odluči kojim sportom će se baviti? (čitaj: zašto je krštenje djeteta najkul stvar?)”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *