Tko će ostati, ako svi odu?

Lijep pozdrav ljudi, kako ste? Evo, sunce je poprilično upeklo… neka je, ta logično je navedeno za ljetno razdoblje, zar ne? Kao što je logično tijekom zime osjetiti hladnoću. Podosta smo se mi, barem većina, razvodnili, postali nekako mlaki… Muškarci koji plaču jer je vruće, a tijekom zime negoduju jer im je hladno.
Često se sjetim naših branitelja… Kome su se oni žalili dok su mokri do kože i promrzli ležali tjednima u rovovima na braniku Domovine. Ali, to su ipak neka druga vremena, zar ne? Vremena koja su tražila od muškarca herojske čine i izvlačila iz njegove nutrine i zadnji atom hrabrosti.
Hrvatska je predivna zemlja. Zemlja tisuću otoka, razvedene obale kojom se s pravom dičimo. Ali, Hrvatska je i zemlja ravnica od kojih zastaje dah. Tih ravnica, plodnih naših polja za koje stručnjaci tvrde da mogu hraniti još četiri ili pet puta ovoliko stanovnika na našem području. Hrvatska je zemlja predivnih planina i šuma toliko gustih da si stvarno sretan takve prirodne raznolikosti i bogatstva. Hrvatska ima čisto more, pitke vode toliko da s njom peremo automobile. Kada neki stranci dođu u našu zemlju, ne mogu se prestati diviti tolikoj ljepoti.


Hrvatska je zemlja bogate povijesti i kulture. Predziđe kršćanstva, kako su nam znali tepati. A vidimo, unatoč silnim pokušajima razvodnjavanja, unatoč i usprkos, Hrvatska je i dalje zemlja u kojoj narod želi biti vjeran kršćanskim vrednotama. Sve je to Hrvatska.
No… našu Hrvatsku se sustavno i zatiralo. U Jugoslaviji je sav novac išao u Beograd. Hrvatska nije imala divnih cesta, snažnu poljoprivredu i ako hoćete, slobodu govora. Zato, kada danas svjedočimo o toj tamnici naroda – Jugoslaviji, i o domoljubnim grabežljivcima koji su nam poprilično opljačkali zemlju, važno je reći da je ta pljačka ustvari sustavna… ona se proteže duboko u povijest.
Uvijek ste imali dvije snažnije grupacije ljudi. Prva je ona koja Hrvatsku nikada nije voljela i koja se javno nije trudila skrivati da to uistinu i misli. Vi i danas imate pjevače, redatelje, glumce koji plaču za svojom Jugoslavijom, a sluganski mediji namjesto da ih ignoriraju, čine od njih – zvijezde. Zanimljivo je to, kako mediji od lake i ranjene žene koja nema zrncu čestitosti naprave zvijezdu, a od istinske čiste i dobre zvijezde naprave – bljuvotinu nepoželjnu. No, eto. I oni, kao i svatko od nas, primit će plaću za svoj život. Sva sreća, usudio bih se reći.

Katkada možemo razloge veličanja Juge pronaći u tome jer su ti ljudi proživjeli mladost u toj tvorevini,  a mladost je svakome (gotovo svakome) prepuna lijepih sjećanja, zaljubljenosti, pa se takvi automatski vežu psihološki gledano uz prošlo razdoblje, a katkada su razlozi u tome, iako danas zvuče nevjerojatno, da ti ljudi stvarno Hrvatsku nisu željeli i nisu je voljeli. Druga pak grupacija ljudi, ništa manje strašna od prve skupine, su domoljubni grabežljivci. To je ekipa koja je domoljublje shvatila kao izvrstan nelegalni biznis i debelo iskoristila naivnost emigracije i lokalnih dobrostojećih osoba da prevari svih i sve i iz kvazi ljubavi prema zemlji – napuni svoje bankovne račune. Oni su gori izdajice od prvotnih, jer su se pravili nečim što sami ustvari nisu i iznevjerili su mnoge. Treća skupina su obični građani, ljudi ove zemlje koji jako vole Hrvatsku. Ima ih obrazovanih, ima ih neobrazovanih, ima ih jako siromašnih i možda ih ima i pokoji jako bogat. S ovom posljednjom skupinom se manipulira, laže ih se uvijek prije izbora, izvlače se kosturi iz ormara, broje se krvna zrnca, uglavnom, ovu skupinu se usmjerava koliko je tko moćan i koliko tko drži medije u pravcu u kojem ti isti žele da Hrvatska tone.
Hrvatska je 1991. godine pobjedila u nametnutom, nikada željenom ratu. Hrvatski branitelji su krvlju svojom natopili hrvatsku grudu i omogućili nam slobodu.
Krucijalno pitanje jest: što mi danas činimo za Hrvatsku? Da ona uistinu bude snažna i prosperitetna zemlja? Koga mi biramo na svakim izborima ako vidimo da nas lažu, a isti se godinama pokazuju potpuno nesposbnim? I koja je naša odgovornost u gradnji hrvatskog društva?

Čitam po liberalno-lijevim portalima kako neki nadobudni autori psuju, valjda misle da su tako kul ti maleni ljudi, i eto, oni psuju one koji im poručuju da ostanu u Hrvatskoj i da ne idu vani. Stvarno osjećam da nije lako. I osjećam koliko je teško mladom i obrazovanom kadru ne moći pronaći posao. No, legitimno pitanje je: ako svi odu, tko će ostati? Tko će ostati u mojem gradu? Tko će ostati u voljenoj Rijeci? Tko će bodriti voljeni Klub, ako svi odu? Tko će nam odgajati djecu u vrtićima i školama, ako svi odu? Tko će raditi sa studentima, ako svi odu na bolje uvjete? Tko će liječiti naše bolesne, ako nam svi vrsni liječnici odu jer im nude negdje drugdje više novca? Tko će se brinuti o znanosti, ako svi naši najveći znanstvenici odu zato jer su im ponudili negdje daleko bolji stan, veći automobi i više eura na računu? Tko će nam brinuti o kulturi, o toj uzvišenoj dimenziji čovjekova habitusa, ako nam odu svi umjetnici koji drže do vrednota? Tko će nam peći kruh, snadbjevati nas hranom,  čistiti ulice, proizvoditi brodove, dijelove za niz stvari… ako svi odu gdje im se nudi bolji novac?

Što bi bilo s Vukovarom? Što bi bilo s Osijekom? Što bi bilo s Gospićem, Zadrom, Šibenikom, Dubrovnikom – da su svi branitelji otišli na bolja mjesta? Valja reći javno, gdje bi bili naši očevi i majke, naši djedovi i bake, gdje bi bila naša dvorišta, ulice, sela i gradovi – da su ih napustili hrvatski branitelji i otišli u sigurnost inozemstva, pobjegli sa svojih linija, iskoračili iz svojih rovova… Gdje bi bila Hrvatska danas da tada u tom vihoru rata nije imala te heroje, tako odvažne sinove i kćeri koji su pogledali Zlu u oči i rekli: mi ne idemo. Ne idemo nigdje. Ne idemo iz svojih ulica i svojih domova. Branit ćemo ono što je naše. Gdje bi Hrvatska danas da smo ju prepustili onima koji danas ismijavaju sve one koji pozivaju na ostanak. Ništa se nije promijenilo mnogo od 91. Samo uloge i okolnosti.

Hrvatska danas ponovno vodi teške bitke. One ratne su, Bogu hvala završile i daj Bog ih nikada više ne bude. No, Hrvatska danas vodi ponovno bitke s onima koji Hrvatsku ne vole, koji pričaju bajke o obećanoj zemlji meda i mlijeka, tamo u tuđini. Hrvatska danas ponovno vodi bitke s onim manipulatorima koji selektivno izvlače samo one primjere koji su se ostvarili kao stranci u zemlji stranaca, a ne pišu o tolikim slomljenim srcima u tuđini, ne rade reportaže o toliko izgubljenih duša, o toliko tuge onih koji će uvijek biti samo stranci u stranoj zemlji nikada dovoljno prihvaćeni, nikada dovoljno voljeni. Prije jako mnogo godina izgubili smo cvijet mladosti, svo plemstvo nam je potučeno na Krbavskom polju. Vođe tada nisu bili mudri, nisu htjeli poslušati one koji su im savjetovali organizaciju bitke u klancima. Oholost je uzrokovala poraz od kojega se i danas nismo oporavili. A danas… danas imamo bitke kroz koje nam se najizvrsnije sinove i kćeri izvlači iz Domovine. Ako i tu doživimo poraz, budućnost će nam biti jako neizvjesna.

Dragi mladi prijatelji. Kome ćete ostaviti zemlju djedova i očeva vaših? Kome ćete prepustiti tolika bogatstva? Kome ćete dati u ruke ono za što su ginuli naši očevi? Kome? Kome ćete dati izvorišta pitke vode, naše šume, jezera i rijeke, naše more i otoke, naša sela i gradove, kome? Kome ćete prepustiti klupicu na kojoj ste se prvi put poljubili, zidić preko kojega ste prvi put bježali od neke lude ekipe, sve one stvari koje nam toliko znače…
Znam, nije lako. Ali, iskreno, vrijedi li išta u životu što se može dobiti lako i jednstavno? Papa Ivan Pavao II, sveti taj Papa, rekao je mladima 1994.,godine ispred zagrebačke katedrale: “Mladi, ne vjerujte onima koji vam nude lagana riješenja. Bez žrtve i odricanja ne može se postići ništa veliko.”

Pitam vas stoga, kome vi vjerujete? Plaćenicima po portalima? Medijima koji naručenim anketama već više od dvadeset godina obmanjuju i iskrivljuju pravu sliku Hrvatske? Onima koji od zločinca rade svece, a od svetaca zločince?
Izađite na izbore. Nemojte podržati one koji vas lažu. One koji su nam obećavali pa nas iznevjerili. Bili to ovi ili oni. Borite se za sebe. Ne očekujte možda odmah i posao u struci. Neka vas ne bude sram raditi i fizičke poslove, ako je potrebno, dok se izborite za posao u struci. Sanjajte, kreirajte, odvažite se pokrenuti svoj posao. Guglajte, proučite što sve ljudi rade vani, u čemu su uspjeli, razmislite možete li vi nešto slično ovdje pokrenuti? Okupite oko sebe pametne prijatelje, krenite u svoj posao. Ne bojte se neuspjeha. Svaki put ka uspjehu je bio popločan nizom promašaja. Kod svakoga od nas. Ne očajavajte nad svojom sudbom, uzmite život snažno u vlastite ruke. Ako odete pak vani, vratite se u zemlju svojih djedova i pradjedova, očeva vaših. To je vaša zemlja, tu ste rođeni, ovdje vas je Bog htio da činite dobro, da kreirate, da ovu zemlju podižemo i činimo od nje poželjnu za živjeti djeci djece naše.
Izbjegavajte negativnosti, negativne ljude koji su odustali od svojih snova, koji su se predali beznađu pa bi i vas htjeli u toj močvari mrtvila. Toliko je onih kod nas koji su vrsni stručnjaci u proizvodnji problema. Kršćanin je borac. Kršćanin ne odustaje nikada. Kršćanin traži priliku uvijek činiti nešto dobro tamo gdje ga je Bog stavio.

“Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.” Siniša Glavašević

S ovim ću završiti. S riječima novinara, heroja, čovjeka, Siniše. I on je mogao otići. Imao je sve razloge da ode. A ipak je ostao. I iako je nestao s lica zemlje (ubijen u Vukovaru), on je postao simbol snage, predanja i žrtve i tako već ovdje ušao u vječnost.
Ne idite linijom manjeg otpora. Ne odustajte od Domovine. Ta nije ni ona nikada odustala od
vas.

Marin Miletić

image

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *