Zgražanje licemjernog društva: šutnuta mačka, zaboravljeni pas i dijete kojem se otelo sutra

Budući sam odlučio imati na ovom blogu teme o kojima ne bi trebalo šutjeti, moram progovoriti o još jednoj užasnoj dimenziji ljudske sebičnosti – ubijanja najnevinijih i najnezaštićenijih bića – nerođene djece. Javnost se od jučer ne prestaje zgražati, vjerojatno suicidom (pišem ovaj tekst ispijajući espresso, bez šećera, u ranim jutarnjim satima četvrtka) majke koja je istovremeno otela život i malom šestogodišnjem sinčiću. Teško je u ovom slučaju biti mudar u iskazivanju misli, no ono što se daje zaključiti (ukoliko su novinski izvještaji točni) da je majka godinama trpjela torture od muža nasilnika koji se nije libio nanijeti bol i malom djetetu. Dogodilo se nešto strašno, majčin um se pogubio, iako nisam stručan, po srcu osjećam da je moguće kako je sirota majka držala kako će na ovakav način zaštititi svoje dijete i otkloniti mu moguće buduće patnje. Njemu i sebi. Naravno da suicid nikada nije nikakvo riješenje, no ljudi koji nažalost sebi uzmu život dožive svojevrsno pomračenje uma, situaciju u kojoj oni ne vide izlaza, točnije takvi ljudi nisu uračunljivi, nisu “pri sebi”. Ja se stoga ne usuđujem suditi tu jadnu majku, želim joj puninu milosrđa Isusa koji jedini zna tajne naših srca i želim da joj Gospodin milostivo svrne svoj pogled na njenu ranjenu i ispaćenu dušu i pomogne joj sazrijeti u onoj dimenziji da ipak može biti u krilu Njegove ljubavi sa svojim djetetom.


Pa ipak, koliko god to danas bio politički nekorektan govor, valja reći istinu. Koliko je među nama duševno i tjelesno zdravih majki koje učine ubojstvo nerođenog djeteta, svjesno izabirući tu radnju – otimanja sutra stvorenom životu. Društvo se ne sablažnjava nad ove pojave, čak štoviše u svom salto mortale letu ističe navedeno kao prihvatljivo i čak štoviše – poželjno. Tako se majka, Providnošću zamišljena kao hraniteljica, nositeljica i čuvarica života pretvara u  najstrašnijeg lika, u neku horor-spodobu koja ubija najnevinije stvorenje ovoga svijeta – nerođeno dijete. Takve osobe hranjene agresivnim feminističkim lobijima nemaju nikakve moralne zakone u sebi, a da parafraziram Kanta, ne ispunjava ih ni strahopoštovanje gledanja na (zvjezdano) nebo i pitanja što će biti sa mnom kada ja dođem ispred jedinog pravednog suca položiti račun za odluke koje učinih, za život u nastajanju koji ja sam odlučih – onemogućiti.
Dolazimo tako polako do točke usijanja u licemjernom društvu koje je spremno doslovno kamenovati nekoga tko je nogom šutnuo mačku ili pak zaboravio psa nahraniti dva dana, a pritom to isto društvo ne želi trepnuti na grijeh koji vapi u Nebo – ubijanje nerođenog djeteta.
Da se razumijemo, ja jako volim životinje, oduvijek ih imam, skrbim o njima, mazim se s njima i Bogu sam zahvalan što nam je darovao ta stvorena bića koja su tu da nas radoste i da daju našim životima još jednu dimenziju. No, niti jedna životinja i životinje ovog svijeta ne mogu se mjeriti životom jednog djeteta kojemu majka (često na poticaj oca), odluči oduzeti život.
Kršćanima je poznat prorok Jeremija i njegovo svetopisamsko svjedočanstvo o unaprijed poznatom životu čovjeka koji je netom začet u majčinoj utrobi, kao i niz drugih zapovijedi koje pozivaju na poštivanje života. Jer čovjek nije čovjek od ovog ili onog tjedna, već od trenutka začeća kada Bog besmrtnu dušu usadi u to maleno biće i kada u determiniranoj slobodi čovjeka – njegov Stvoritelj milostivo pogleda na sve dane, tjedne, mjesece i godine života koji od tada je upisan u knjigu njegova života. Nitko. Nitko. Nitko na ovome svijetu nema pravo koje bi bilo veće od prava tog djeteta na život. Niti jedna ranjena majka ovoga svijeta ne može reći kako njezino psihičko stanje nije pogodno za novi život. Pravo djeteta da živi je iznad svih prava i kvazi prava pojedinaca koji su odavna pobjegli od čestitosti i morala. Društvo (Crkva) danas nudi niz načina kako da se odgoji (preživi) dijete koje je majka rodila, ali ne može o njemu skrbiti.

Ovaj svijet ogreza u egoizmu najprizemnije vrste. To čak nije egoizam koji ti naizgled donosi napredak, pa kasnije uvidiš pad, ovakva vrsta sebičnosti je najgora vrsta sebičnosti koja je utkana u stanje najgoreg grijeha nad svim grijesima – oholosti. Kada se razgolite riječi kojima pojedinci brane pravo na ubojstvo, uvijek dođete do toga da na tom pijedestalu samodostatnosti čovjek uzvisi sebe sama nad sobom samim, otklonivši Boga iz svoga života, mrtveći savjest do potpune raspadljivosti posljednjeg bastiona čuvara tvoje neraspadljive nutrine, kako bi mogli opravdati svoje zle čine.
Čovjek danasnjice (Bogu hvala ima mnogo i drugačijih primjera) želi pravo bez odgovornosti, a to je contradictio in se. Čovjek današnjice želi animalno uživati tvrdoglavo odbijajući posljedice takvih čina. Misli na trenutak, ne na ono što mu čini tog trenutka donose. Trenutno raspadanje iznutra, za konačno raspadanje kada prođu kroz vrata smrti (ukoliko se ne dogodi obraćenje).

Dragi prijatelji, papa Franjo je najavio godinu Milosrđa. Godinu u kojoj će Crkva vođena Duhom Svetim opraštati ljudima i najteže grijehe, pružati ruku i onima koji su upali u najdublje blato života, davati nadu onima koji lutaju beznađima močvara života. Ne zaboravite, Isus je razbojnika raskajanog spasio s drveta križa, teškog razbojnika – nakon što je ovaj zavapio – uveo je u život vječni, u Raj. Otvorite vrata svog srca. Razmislite u tišini… ne želite li novu priliku, (po)milovanje duše, novi početak, rosu milosti… Ne bojte se. Ne očajavajte nad svojim ranama i teškim propustima. Učitelj Vam već pruža ruku pomirenja. Prihvatite ju. Kako biste se vratili u stanje milosti i kako biste u onaj dan, kada odete u nebeski Jeruzalem, napokon mogli zagrliti svoje nerođeno dijete i dugo, dugo vremena ga stiskati na svojim prsima suzama ispirući svo ono vrijeme u kojem bijaste izgubljeni.
Bog vas voli. Otvorite mu vrata svoga srca.

Marin Miletić

image

2 misli o “Zgražanje licemjernog društva: šutnuta mačka, zaboravljeni pas i dijete kojem se otelo sutra”

  1. Cijenjeni gospodine, napišite mi, molim Vas, Vašu e-adresu. Želio bih Vam poslati nešto na ovu temu, s katoličkih pozicija. Pozdravlja Vas dr. med. Antun Lisec (antun.lisec@globalnet.hr)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *