Šta oni znaju što je ljubav?

Onaj trenutak kada muž njeguje svoju teško bolesnu ženu godinama, a ona u njegovim očima vidi ocean nepatvorene ljubavi, ona vidi sve njihove trenutke dobra, smijanja, odlaska u kina, u duge šetnje, kupanja, radosti djece i zna – to je moj muž, to je moj vitez koji me toliko voli da me nikada neće prepustiti samoći i zaboravu. Onaj trenutak kada tvoj Klub bude potopljen usred stadiona rivala, kada je nadigran u svakom pogledu i kada nas nekoliko stotina iz svega srca pjeva voljenom Klubu i Gradu, kada svi stojimo jedan uz drugoga i jasno svjedočimo: Rijeko, nitko od nas ne bi bio sretniji da osvojiš naslov, danima i noćima bi Rijeka bila budna, a potoci sreće kupali bi naše ulice, no, Rijeko, ti moraš znati, mi smo bili tu, jesmo tu i biti ćemo tu dok nas bude. Jer, pobjede, porazi, sve je to prolazno. Ljubav? Ljubav je vječna! Zato je najveći broj navijača presudne godine stao na branik Domovine. Dok su drugi bježali u Njemačku i bacali se po hodnicima ambulanta praveći se ludi. Treći pak pljuckali kroz razne plaćeničke novine po Domovini koja se tek rađala. A svi ti naši momci sa tribina otišli su u rovove jer su znali: žrtva je trenutna, pa i ona najveća, životna. Sloboda pak, sloboda je vrijedna svake žrtve. Kako je lijepo živjeti za one ideale radi kojih si spreman i umrijeti. Smisao.

FB_IMG_1456136197375Pozdrav prijatelji, kako ste? Evo, ja dosta dobro. Ne dam se. Jučer mi je voljeni Klub glumio Titanika drugo poluvrijeme u srazu s Dinamom. Prvo poluvrijeme izvrsno, Rijeka robusnija, aktivnija, s većim srcem, proigrava, napada… Dinamo jedna stativa i još jedna izgledna prilika. Navijačke emocije na poluvremenu na n-toj potenciji. Gledamo kako smo ne samo ravnopravni, već i bolji od Dinama na njihovom otužnom Maksimiru. Sanjamo i pričamo je li to naznaka novih svitanja. Napokon nadolazećeg naslova? I taman kada smo se mukotrpno popeli na naše brdo slavlja, drugo poluvrijeme – teško otriježnjenje. Dinamo je postao mačka, a mi mali – miševi. Rezultat konačni vam je poznat.

Danas je ponedjeljak. Ljudi koji me poznaju, znaju koliko volim Rijeku i NK Rijeku. Ja sam rođeni Riječanin. Moji roditelji su s Juga, tamo iz sela blizu Šibenika (otuda gajim simpatičnost prema Funcutima), ne sramim se svojih korijena. No, mene je Bog htio ovdje. U gradu podno Marijina Trsata. Tu gdje se pogled stere na Zaljev nad kojim se nadvila čuvarica Učka, tu gdje sam završio osnovnu školu, gimnaziju, fakultet. Tu gdje sam se prvi put zaljubio. Prvi put bježao od policije. Dobio prvu ćepu, a kasnije i štošta drugoga. Nekada dobio, nekada dao. Tu u Rijeci gdje sam završio fakultet, gdje radim. Tu gdje mi je Bog poslao još u srednjoj školi ljubav moga života – Danijelu – i podario mi dvije princeze, kćeri moje srca srca moga. Sve što imam i sve što nemam veže me uz moj grad, uz moj Klub. Tu gdje sebe ostvarujem kroz katoličke skaute, kroz predanje mladima u mojoj Sušačkoj gimnaziji gdje radim.
Gledam ljude koji me pitaju kako mi je igrala Rijeka jučer. Neki na twitteru, neki eto danas u živo. Gledam ih, slušam ih i u stvari – žalim ih. Zato jer oni nikada nisu upoznali pravu ljubav. Sjećanja me vuku na zapadnu tribinu dok sam bio dijete i dok nam je vođa bio Ćoro. Bilo je mnogo utakmica koje smo puno gubili, ali navijati nismo prestajali. Tada, dok nas je milovala kiša po goloj koži, a prsti na rukama ozebli od hladnoće, ja sam kao petnaestogodišnjak shvatio – ljubav je najpotrebnija kada je najteže.

Prava ljubav nema uvjeta. Prava ljubav nije gorljiva samo dok ti sve ide od ruke, kako si planirao. Kakva je to ljubav koja je tu samo dok je kod vas sve pozitivno? Dok vam novac dolazi kao na nekoj pokretnoj traci, dok vas služi zdravlje, a prijatelji vas trebaju, što tu ima izvanredno da se vidi je li to prava ljubav? Ljubav se očituje u žrtvi, u teškoćama, ljubav je vjerna, ona ne ovisi o pobjedama i porazima. Pobjede i porazi su prolazni. To je slast kratkog trajanja. No, ljubav? Ona je vječna.

Onaj trenutak kada muž njeguje svoju teško bolesnu ženu godinama, a ona u njegovim očima vidi ocean nepatvorene ljubavi, ona vidi sve njihove trenutke dobra, smijanja, odlaska u kina, u duge šetnje, kupanja, radosti djece i zna – to je moj muž, to je moj vitez koji me toliko voli da me nikada neće prepustiti samoći i zaboravu. Onaj trenutak kada tvoj Klub bude potopljen usred stadiona rivala, kada je nadigran u svakom pogledu i kada nas nekoliko stotina iz svega srca pjeva voljenom Klubu i Gradu, kada svi stojimo jedan uz drugoga i jasno svjedočimo: Rijeko, nitko od nas ne bi bio sretniji da osvojiš naslov, danima i noćima bi Rijeka bila budna, a potoci sreće kupali bi naše ulice, no, Rijeko, ti moraš znati, mi smo bili tu, jesmo tu i biti ćemo tu dok nas bude. Jer, pobjede, porazi, sve je to prolazno. Ljubav? Ljubav je vječna! Zato je najveći broj navijača presudne godine stao na branik Domovine. Dok su drugi bježali u Njemačku i bacali se po hodnicima ambulanta praveći se ludi. Treći pak pljuckali kroz razne plaćeničke novine po Domovini koja se tek rađala. A svi ti naši momci sa tribina otišli su u rovove jer su znali: žrtva je trenutna, pa i ona najveća, životna. Sloboda pak, sloboda je vrijedna svake žrtve. Kako je lijepo živjeti za one ideale radi kojih si spreman i umrijeti. Smisao.

Samo Rijeka. Samo Armada
Marin Miletić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *