Možemo li pokazati da smo?

c41e30573f757e1e31bd62e6b02a3b9cHrvatska je predivna zemlja. Zemlja koja ima jedno od najčišćih mora na svijetu, tisuće otoka i otočića od kojih su mnogi nedirnuti i uistinu pravi primjer ljepota stvorenoga svijeta. Hrvatska ima divne šume, gore, rijeke, planine i nizine. Hrvatska stvarno ima mnogo potencijala te bi s kvalitetnim vođenjem niza projekata mogla postati svijetu poželjna destinacija za odmor duha i tijela. Hrvati jesu radišni ljudi, naši radnici su željeni i traženi po cijelom svijetu. Hrvatski intelektualci, znanstvenici prepoznati su na mnogim prestižnim sveučilištima kao vrsni znanstvenici. Hrvatska ima snažne umjetnike, slikare, glazbenike, redatelje, liječnike, sportaše…

Hrvatska pak kao da nikada nije bila podijeljenija. Hrvatska je atakirana ovima i onima koji sve čega se dotaknu pretvaraju u – politiku. Ti stranački botovi su najodgovorniji zašto se stvara toliki jaz u našem narodu. Svi oni, politički uhljebi, koji su toliko jaki na jeziku prije izbora, a čim prođu ti isti izbori i zasjednu na svoje stolice moći – zaborave na ama baš svaku obećanu riječ glasačima koji se osjećaju potpuno prevareni i tako opet i iznova čekaju neke nove izbore, neka nova obećanja, neke nove laži.

Ti ideolozi jednoumlja jednostavno ne prihvaćaju različito mišljenje. Ima ih u oba tabora. Lijevom i desnom. Forumi i komentari ispod članaka dnevnog tiska po portalima iskazuju toliku količinu ludila, prizemnosti i primitivizma kojeg se ne bi posramili čak ni oni naši prethodnici u vrijeme kada smo iz spilja jurišali naoštrenim kostima na mamute. U tehnici smo drastično napredovali, a u duhu – nisam baš posve siguran.

Tako se ne može u 2016. godini normalno razgovarati o nekoj ponudi, prijedlogu s KBF-a o suradnji dva srodna fakulteta u Zagrebu, nego se napuni dvorana (ne)slučajnim prolaznicima (čitaj: stranačkim botovima i studentima FF-a), pa tamo juriša neki lik s majicom Rade Končara, da u 2016. godini, vrišteći o napadu klerofašista (Isuse i Marijo), na autonomiju tog faksa. Pa ideolog Radničke fronte i koječega, radikalni ljevičar Kapović priča kako vjeroučitelji tjeraju djecu da kleče na kukuruzu u razredu (vi poznajete takve? Trebalo bi dotičnog gospodina pozvati na sud, da obrazloži klevetu), pa drugi pak govori kako se Crkva nema pravo miješati u filozofiju (jerbo je valjda Toma Akvinski postavljao naftovod u Kirgistanu, a ne bavio se filozofijom, a njihovo sveučiliše je utemeljio Karl Marx, a ne Isusovci). Dan kasnije, pogonjeni tom mržnjom i ispadima te pozivima na lič, studentima KBF-a se dovikuje kroz prozor da će im se baciti bomba na faks. Ono, valjda ful napredno i tolerantno.

Onda prođe nekoliko dana, pa manji dio Hrvata plače nad NDH. To vam je ona država u kojoj su potaracani svi različiti, drugačiji, u kojoj je čovjekčijeimenećunispominjati slijepo slušao naciste i fašiste, a radi kojeg je i blaženi Stepinac imao teške želučane tegobe te mu već 14. svibnja 1941. piše: „Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“. NDH je bila od nekih dočekana kao ispunjenje vjekovnog sna slobodne države, pogotovo radi toga jer je Kraljevina Jugoslavija bila velikosrpska tvorevina u kojoj su mnogi Hrvati trpjeli i bivali ubijani, no, odmah se shvatilo da i najljepši mogući snovi, poput ovog o slobodi, mogu postati najgore noćne more, kada su redatelji tog sna – loši i zločesti ljudi.

U toj našoj divnoj zemlji izvana, a toliko zatrovanoj iznutra i danas se lome koplja oko toga čiji je djed bio gdje i pod kojom zastavom.
A naši političari se voze u automobilima od dvadesetak i više hiljada eura. Ljetuju po našim otocima za sedam kuna, primaju plaće višestruko veće od prosjeka, jedu škampe za petnaest kuna u elitnom restoranu, piju espresso vrhunske kave za dvije kune, ukratko: brinu se samo i jedino isključivo za vlastitu stražnjicu. Iznimke se valjda mogu prebrojati na prste naših ruku. Rulji se bacaju odavna oglodane kosti da se potučemo kao gladni i bijesni psi bez gospodara i ikakvih manira oko te sirotinje, ostataka ostataka.

Može li narod sam doći k pameti? Može li se narod sam otrijezniti? Može li narod sam shvatiti da ne možemo svi jednako misliti o mnogim stvarima, ali da se ne moramo radi toga pobiti? Mogu li građani Hrvatske uljuđeno razgovarati, voditi dijalog bez stisnutih šaka i cijeđenja slova kroz zube? Možemo li moći saslušati drugoga? Ako se ne složimo koristiti silu argumenata, a ne argument sile?

Možemo li tada okoristiti se demokratskim uzusima izbora, glasovanja, onoga što nam je trenutno u društvu način egzistiranja društva kao takvog? Barem dok se ne složimo oko nekog novog, savršenijeg sustava?
Moramo li baš, bez obzira bili vjernici, nevjernici, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, ovi ili oni, baš tako srčano opetovano dokazivati da smo posve pogubili zdravi razum?

Možemo li napokon postati – ljudi?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *