Dr. Zlatko Tomašić

img_9118Ne treba njima nikakve kazne. Njima je najveća kazna vlastita savjest. Kada se ujutro pogledaju u zrcalo i vide lice onoga koji se nije libio gaziti preko drugih leđa, da ne kažem surovo grobova, samo da ostvare svoje sebeljublje bez premca. Doktore, i oni će umrijeti. Ali, i prije nego li se sretnu s jedinim pravednim Sucem pred kime će položiti račun za vlastiti život, duša njihova gledati će male poluprazne crkve, gole stepenice i suhoparne lažljive govore sitnih pijuna koji će se tada s njima opraštati na vlastitim grobljima tih praznih srca. 
Pozdrav Doktore. Kako si? Šetaš li ulicama nebeskog Jeruzalema? Kako je to biti u središtu svega stvaranja i s Učiteljem besjediti… sada je sve puno jasnije, zar ne? Je li lijepo vidjeti sve one koji su prije tebe preselili se s ovoga svijeta prolaznosti u ovaj gdje si ti sada, neraspadljivi i vječni. Doktore, znam da je tvoj pogled usmjeren na tvoje najmilije koji sada mnogo trpe, ali isto znam da ćeš Ti za njih izmoliti snage da izdrže sve ono što im je dano izdržati. Do onoga dana kada i oni prijeđu u Isusovo kraljevstvo.

Oproštaj s tvojim tijelom i ovozemaljskim životom je bio snažan i dojmljiv. Nekoliko tisuća Riječana, tvojih prijatelja branitelja, rodbine, poznanika došlo se pozdraviti s tvojom veličinom. Veliki broj svećenika, riječki nadbiskup Devčić, sve je nekako odisalo zajedništvom – onakvim kakvo si i ti uvijek želio.

Kako je to lijepo, kada se pojave čak i oni koje ti za života nisi baš mnogo podržavao radi njihova licemjerstva, politikanstva, amorala. 

Čuh tvoje suborce, nepatvorene heroje, kako govore: “Pa zašto su ovi došli, zar nemaju obraza?” Nisam se htio miješati. Samo pomislih. Bože, koje li tvoje pobjede. Da ti priznanje dođu iskazati oni koji te nisu mogli za života gledati licem u lice. Ta kako bi mogli oni tebi išta suočiti kada sami obraza nemaju? Misli mi huče, moj Doktore, o svoj boli koju si osjećao radi nepravde, radi sve sile onih samodopadnih političkih uhljeba koji su uvijek beskrupulozno spremni na sve – ne bi li sačuvali vlastitu fotelju. Ne treba njima nikakve kazne. Njima je najveća kazna vlastita savjest. Kada se ujutro pogledaju u zrcalo i vide lice onoga koji se nije libio gaziti preko drugih leđa, da ne kažem surovo grobova, samo da ostvare svoje sebeljublje bez premca. Doktore, i oni će umrijeti. Ali, i prije nego li se sretnu s jedinim pravednim Sucem pred kime će položiti račun za vlastiti život, duša njihova gledati će male poluprazne crkve, gole stepenice i suhoparne lažljive govore sitnih pijuna koji će se tada s njima opraštati na vlastitim grobljima tih praznih srca. 

E moj doktore, neće se oni moći mjeriti s ničim i ni u čemu s vašim životom i vašom smrću. 

Neće moj Doktore, o njima vjeroučitelji i suborci djeci pričati o  njihovoj dobroti i herojstvu, a o Vama hoće Doktore. Neće se za njih organizirati povorke, mimohodi hrvatskog ponosa i slave, a za Vas hoće moj Doktore. Neće se Doktore moj, o njima pisati knjige i svjedočiti svakom budućem naraštaju, a o Vama hoće Doktore moj. 

Poznavao sam Vas više od deset godina. Glas razuma, rekao bih. Koliko smo puta satima pričali o ovima i onima, i koliko sam Vam puta, pogotovo zadnjih godina govorio da Bog sve vidi i davao Vam riječi Biblije koje su Vam tako blizu bile jer ste i sami duboko živjeli svoju svetu katoličku vjeru. 

Doktore moj… često sam Vas zvao i pitao savjet. I osluškivao što mi govorite. Sada je vrijeme sazrijelo za nova svitanja i za nove izazove Grada podno drevnog Trsata. 

Ja osobno i gotovo tri stotine mojih katoličkih skauta nastavit ćemo i dalje. Biti spremni pružiti ruku pomoći svakome tko pomoć treba. Ljubiti svoju Domovinu najviše što čovjek može ljubiti zemlju pređa svojih. Ljubiti Boga i svoju Crkvu. Sjećat ćemo Vas se u svakom novom Vukovaru, u svakom novom obilježavanju Dana državnosti… i u novim projektima koje ćemo pokrenuti da se nikada ne ugasi plam ljubavi za vrednote za koje ste Vi bili spremni dati život.

I na kraju, neka mi nitko ne zamjeri. Žalosno je da smo morali izgubiti takvu veličinu od čovjeka da bi (neki) shvatili tko je bio dr. Zlatko Tomašić. 

Kada bih bio skroz sumanut, gotovo bih mogao u tom nekom ludilu reći: nije vas uništio neprijatelj, nisu vas ubili srpski logori, ali ubiše te braća iz ljubavi. 

Ponovit ću. Vi jeste primjer. Nije bitno koliko je tko živio, nego kako je tko živio. Nije bitno koliko godina je iza tebe, nego koliko godina je u tvom životu.

Nećemo te zaboraviti. Nastavljamo dalje. Točnije, sada još snažnije. Radi Tebe. Zagovaraj nas s Neba, naš Doktore. 

I ne brini, na najmlađu ću Vam paziti kao da je moja vlastita kćer. Dajem Vam svoju riječ.

tvoj,

Marin

Jedna misao o “Dr. Zlatko Tomašić”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *