Svi ti strogi ljudi koji nas okružuju

img_0072Sve su promašili, zato jer su i sami promašeni. Kada bi svi ti licemjeri poznavali Boga, znali bi da je naš Bog i kod braće protestanata, i kod muslimana, i kod pravoslaca i kod ovih i onih. Istina, njegovo savršeno očitovanje jest u našem dvorištu u kojem kod nas katolika živi punina Objave, ali ne smijemo drugima oteti pravo ljubiti Boga zato jer pripadaju drugim narodima ili vjerama.

Sjećate li se one narodne poslovice koja tvrdi kako je šiba iz raja izašla? Slažem se s njom. Zato je šiba i izašla iz raja i zato u raju i nema mjesta za šibe jer se upravo i radi o – raju. Moram vam nešto priznati, dok sam bio na početku svoga poslanja kao vjeroučitelj, nerijetko sam i sam bio jako zahtjevan. Zahtjevan prema djeci, ono, baš jako, tražeći od njih poslušno prihvaćanje istine Crkve i Učitelja koje eto, ja njima i u ime baš te Crkve i baš tog Učitelja – naviještam. Istina je ta da nikada nisam tijekom svog rada s mladima izgubio više mladih od tog vremena. Jednostavno, bio sam farizej. Iako sam se trudio živjeti iznutra ono što sam drugima naviještao, s prezirom sam gledao prema svim tim poganima, nezaslužnim Isusove ljubavi i njegove žrtve. Ustvari, bio sam duboko ranjen i isfrustriran jer sam htjedoći svima pod svaku cijenu navijestiti slobodu evanđelja išao i protiv njihove slobode vjerujući da im tako radim dobro jerbo su oni ti koji su duboko u glibu grijeha. Figurativno govoreći, gotovo sam svaki dan bio onaj pravedni sin koji je ostao vani, ne htjedoći ući u kuću Očevu radi razmetnog brata. Tako se dogodio oksimoron, ja pravedni bio sam daleko od Boga, a on poganin – bio mu je tako blizu.

O kako li sam bio u teškom promašaju. O koliko li tada ustvari uopće nisam shvaćao veličinu Božje ljubavi, njegove kiše milosti koju upravo On po svojoj dobroti pušta padati i pravednima i nepravednima. Bog nije ograničen, a izgleda ni isfrustriran poput nas vjeroučitelja i katkada svećenika koji toliko breme stavljamo na leđa onih koji nas okružuju, a sami pritom mnogi živimo mnogo dalje od Isusa nego li to čine pogani. Izvana smo blještave fasade, ulaštene jabuke, izbijeljeni grobovi, kako Isus reče, a iznutra smo leglo gujinje. Mnogi od nas gotovo svakodnevno vade trn iz oka ljudi koji nas okružuju, a sami ne vidimo brvna truleži koja leže u nama.

Poznajem tako glasne neke prvoborce za Isusa koji sa svetih mjesta prijete ljudima prstima pravde i strašne Božje osude, a onda vikendom odu u udaljene gradove u Italiju upražnjavati svoju seksualnost. Jednosmjernu, da prostite, onu sa stražnjeg dijela muškog tijela. Poznajem tako i neke kojima ništa ne valja, Crkva je izdala Krista u Drugom vatikanskom koncilu, oni su posljednji bastioni čuvara netaknute liturgije i tko zna čega još ne, a zatim sami lažu čim zinu, obmanjuju, kleveću. Neki pak isto tako jako rigorozni prema vani stalno ljude upozoravaju na porniće i grijeh bluda, da se ja pitam čovječe, imaš li ti stvarno problem s time? Jer, shvaćam da su mnogi ljudi teško ranjeni na tom području, ali ipak, nisu nikako svi, a ako ti samo o tome pričaš govoriš li ti njima ili sebi? Isus davno upozori o tome kako što nam često izlazi na usta, upravo toga nam je srce puno. Imamo tako i razne druge likove koji će rado docirati o ovome i onome, a pritom mrtvi-hladni hakirati nečije privatne račune i ulaziti u nečiji privatni svijet, jerbo eto, on, pravednik valjda to može direktnom dozvolom Učitelja. A o svim onim ljubiteljima skupocjenih automobila dok im župljani kopaju po bajama za smeće, radije sada ne bih. Njihov susret s Isusom bit će baš nekako – vatrometan.

Prijatelji. Ne treba dvojiti, naš Bog jest zahtjevan Bog. I naš Bog voli da smo mu vjerni. I istina je da će svako koljeno pasti nice pred nj i položiti račun za vlastiti život. No, ne bojte se. U Bibliji imate 365 napisano upravo to – ne boj se. Isus ne želi da se bojimo nikoga. A nikako pak njega. Još stari Sirah kaže kako straha u ljubavi nema. Bog naš je Bog milosrđa i ljubavi, Bog koji te ne mijenja teleskopskom palicom već svojom ljubavlju. Naš Bog nije bog toljage, već Bog pun strpljenja i ljubavi prema svakom svom djetetu. I tako On nas mijenja. I tada, kada doživimo obraćenje srca znamo da više ne želimo biti blizu grijeha, da želimo ostati u njegovoj milosti. Ali, tada. Bog je protiv nasilja i zastrašivanja. Bog ne želi da prijetimo jedni drugima. On u to ne vjeruje niti to podržava. To vam čine isfrustrirani likovi, koji nikada nisu živjeli, završili su tu gdje jesu, možda drugdje nisu ni mogli, pa sada gotovo sadistički uživaju utjeravajući strah u kosti vjernicima. A onda… kada završe s tim, sjest će u automobil i otići daleko od poznatih kako bi dopustili da baš njemu netko drugi nešto utjerava, da prostite. Kojih li bljutavih licemjera. Od kuda im hrabrosti ljudima uopće pogledati u oči?

Sve su promašili, zato jer su i sami promašeni. Kada bi svi ti licemjeri poznavali Boga, znali bi da je naš Bog i kod braće protestanata, i kod muslimana, i kod pravoslaca i kod ovih i onih. Istina, njegovo savršeno očitovanje jest u našem dvorištu u kojem kod nas katolika živi punina Objave, ali ne smijemo drugima oteti pravo ljubiti Boga zato jer pripadaju drugim narodima ili vjerama.

Tko to shvaća, on je pravi Isusov učenik. On svjedoči svojim hodom, molitvom, sakramentima, odnošenjem prema drugima, mislima i djelima. Svojim licem koje zrači otvorenost i ljubav.  Da ljubi Isusa Krista svim svojim srcem, da je odan Katoličkoj crkvi svom dušom svojom, ali On zna da je jedino Bogu moguće pisati i po različitim crtama, katkada čak i po onim krivim. I da će mnogi posljednji biti prvi, a prvi posljednji, kako Isus reče. Ne otimajući pravo Bogu da On izabere u kojem trenutku će doći do srca svih onih koje mi tako lako osudismo, ne shvaćajući da smo time ustvari osudili samo – sebe sami.

Neka nam se Gospodin smiluje.
Svima.

Marin Miletić

Jedna misao o “Svi ti strogi ljudi koji nas okružuju”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *