Kako bi dobro bilo

img_0120Evo nas. Još malo i Božić. Dan kada se sjećamo rođenja Isusa Krista. Dan koji mijenja cijelu povijest ljudskog roda. Bog se smilova nad palim čovjekom i odluči intervenirati, kako ne bismo više morali biti lutaoci. Kršćanstvo tako postaje objavljena religija. U svim drugim religijama čovjek traži Boga, u kršćanstvu pak Bog silazi do čovjeka.

Isus od samog početka pokazuje da sve želi drugačije. Ne dolazi na svijet u kraljevskoj obitelji, među imućnicima onoga svijeta. U velebnim zdanjima najvećih utvrda i hramova podignutih ljudskom rukom. Isus dolazi u štali, među sijenom, neprepoznat od ljudi, iako se tek trebao roditi. Odvažni, skromni i čestiti Josip i čista sveta Marija nisu uspjeli ugurati rođenje čak niti među mnoge kuće na čija vrata su tada kucali.

I mi danas smo podignuli mnoga blještava zdanja. Gradovi se natječu čiji će advent biti grandiozniji, čije će lampice biti raskošnije, a program snažniji. Ljudi se pogubiše u jurnjavi za nabavkom svih onih silnih nepotrebnih stvari kojima žele popuniti rane vlastita srca, a već sutra završiti će na smetlištima naših prolaznosti.  Naručuju se kilogrami mesa, najukusnijih vina, kako bi stolovi naših domova obilovali i prenatrpani bili svime onima što mislimo da jedan Božić zaslužuje, kupujemo si darove, uranjamo u materiju koja nas posve ispunja. Uplatit ćemo koju donaciju, posjetiti neki starački dom, pružiti koju kunu beskućniku. I misliti tada da smo ispunili smisao svoje ljudskosti.

Bojim se. Bojim se da će Isus i ovaj Božić ostati u mnogim srcima vani. Da mu neće htjeti dopustiti ući u naše stanove. Bojim se da nećemo htjeti čuti kucanje Učiteljevo na vrata naših srca.

Isus se raduje kada smo mi radosni. I drago mu je da i vanjskim znacima svjedočimo kako nam ovo vrijeme mnogo znači. No…

Roditelji, važnije od ikojih darova je pokloniti svojoj djeci vrijeme i ljubav. Uzeti ih za ruku i dugo s njima šetati. Pričati o slobodi, ludirati se, glasno se smijati. Zagrliti ih i reći im da ih volite. Važnije od svih svjetla ovoga Božića je dopustiti da Bog u našoj nutrini zapali plam ljubavi, i iz razvalina svih silnih naših rana sagradi najljepše hramove njegove ljubavi.

Važnije je oprostiti svima onima koji su ti nanijeli bol, kako bi opraštanjem Bog i tvoje srce izliječio. Važnije je prestati lagati, tračati, truditi se biti što više obasjan Betlehemskim svjetlom mira nego li razvlačiti sve lampice ovoga svijeta po vlastitim domovima.

Pogledati duboko u oči onu koja nam toliko znači. Stisnuti je za ruku. I ništa ne govoriti. Pustiti da tišina priča dok misli huče. Govoriti otkucajima srca. Pustiti ljubavi da napokon bude ljubav.

Ljudi si često dopuštaju izvana taložiti toliko toga nepotrebnoga, misleći da će tako popuniti nutarnju prazninu. A stvoreni smo za ljubav i iz ljubavi, za onu vječnu nadolazeću.

Kako bi dobro bilo. Dopustiti Isusu da za ovaj Božić uđe u naš stan.

Marin Miletić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *