Auschwitz

img_0275Dvanaestero katoličkih skauta i moja malenkost posjetili smo Auschwitz. O Auschwitzu mnogo toga znamo. Još smo kao klinci bili upoznati sa stravičnim zločinima koje je Hitler htio tamo dogoditi se, nad nedužnim ljudima, u najvećem broju nemilosrdno ubijenim Židovima.

Prije nego li smo krenuli iz Krakova za Auschwitz htjeli smo ponoviti gradivo, vratiti sjećanje na svo ono zlo koje se tamo odvijalo.

Wikipedija nam može tu pomoći. Ona piše slijedeće: Auschwitz (njem. Konzentrationslager Auschwitz-Birkenau) je najveći koncentracijski logor nacističke Njemačke. Nalazio se u Poljskoj, blizu grada Oświęcima (njem. Auschwitz), 50 km zapadno od Krakova i 286 km od Varšave. U rujnu 1939. Oświęcim je pripojen Njemačkoj. Kompleks se sastojao od tri glavna kampa: Auschwitz I., administrativni centar, Auschwitz II. (Birkenau) kamp za istrebljivanje, i Auschwitz III. (Monowitz) radnički kamp; te 45 satelitskih logora[1].

img_0238Zapovjednik kampa Rudolf Höß je na suđenju u Nürnberškom procesu svjedočio da je ubijeno 3 milijuna ljudi za vrijeme njegovog vođenja kampa. Kasnije je smanjio tu brojku na oko 1,1 milijun. Godine 1990. dr. Franciszek Piper je procijenio da je bilo oko 1,1 milijun, od toga su oko 90% bili Židovi iz svih zemalja Europe. Većina je ubijena u plinskim komorama Ciklonom B, drugi su bili ubijani izgladnjavanjem, prisilnim radom, manjkom higijene, pogubljenjima i medicinskim eksperimentima.

img_0248Ustvari, istina je ta da koliko god se pripremao na ono što ćeš vidjeti, ne može se nikako živ čovjek pripremiti na toliku količinu iskonskog zla. Zla kakvo ovaj svijet nikada i nigdje nije vidio u tolikoj mjeri koncentriran na jednom mjestu.

Mi smo odlučili prvo posjetiti kamp za istrebljivanje. Na ogromnom prostoru nijema bodljikava žica kroz koju je tekla struja, svjedoči o velikoj patnji nedužnih ljudi tamo zatvorenih. Vjetar je snažno puhao, vani -8. Količina vlage u zraku, snažni vjetar i toliki minus imali su efekt da nam se činilo kako nam odjeća nikako ne izvršava bit svoje namjene.

img_0252Kroz kosti nam je strujao hladni zrak. Ušli smo u spavaonice, barake u kojima su bili smješteni zarobljenici koji su se tu trudili preživjeti zvjerstva nacističkih vojnika, ali i njemačkih zatvorenika koji su bili premješteni u ovaj logor i imali ovlasti notornog iživljavanja nad muškarcima, ženama i djecom. Nad svim onima koji su imali (ne)sreću preživjeti torture i tako u nadi ispunjenoj boli nezamislivoj čekati kraj toga dana ili kraj vlastita života.

img_0264Hodamo i nema kraja. Baraka do barake. Još u dobrom stanju. Na jednom dijelu logora stoje neke poveće zgrade. Prolazimo i čitamo. Tu su se spaljivala mrtva tijela. Na stotine tisuća. Diramo rukama masivnu ciglu. Hrabriji se primiču licem. Još se ćuti vonj dima. Dima smrti u zrak pretvorenih tisuće života koji su bili odlukom Hitlera i njegovih poltrona oteti životu. Toliko godina nakon, protkao je vonj smrti svaku ciglu, kamen, baraku, tračnice ovog mjesta užasa. Sablasnost prožimlje zrak koji udišete. U doslovnom smislu. Jednostavno govoreći, toliko nedužne krvi je natopilo tu zemlju, da svaki grumen, svaki atom i danas poprima dimenziju tog zla.

img_0244Stojimo tu na toj svirepoj hladnoći, misli huče. Kako je moguće, da čovjek čovjeku učini toliko zvjerstvo? Pogled nam se stere u daljinu, u zgradu koja je u svojoj utrobi skrivala prolaz za tračnice smrti. Prilazimo drugim barakama. Zidovi još imaju natpise urezane… natpise koji promišljaju smisao života, postojanje Boga, krikovi nedužnih pušteni u nebo.

Nitko ne razgovara. Ne pričamo o ničemu. Samo pogledi puni pitanja i groze čuđenja. Odlazimo u radni logor. Na ulazu prolazimo detaljnu kontrolu, nešto kao kada idete kod Predsjednika ili nekih jako važnih ljudi. Željezna ograda iznad sebe nosi masivan natpis Arbeit macht frei. Prijevod nam je znan: rad oslobađa. Inače, nacisti su ovaj natpis stavljali iznad svih svojih logora smrti. Uporabu ovog natpisa naredio je general SS-a Theodor Eicke, inspektor sabirnih logora i prvi zapovjednik logora Dachau. Natpis u Auschwitzu postavio je zloglasni zapovjednik  kampa Rudolf Höß. No, iza ovog natpisa stajali su isti zlikovački umovi koji su jedino htjeli istrijebiti prvenstveno Židove, ali i sve druge svoje neistomišljenike.

img_0279Pogledom zaokružujemo na desetke zgrada koje su označene blokovima, svaki blok ima vlastiti broj. I odmah, groza. Gledamo fotografije, čitamo natpis o obješenim zatvorenicima koji su odmah na samom ulazu bili znak svakome tko je pokušao pobjeći ili jednostavno odbiti poslušnost nacističkim monstrumima. Odmah preko puta obješenih ljudi, svirao je orkestar logora, sačinjen od samih zatvorenika. Poremećeni umovi su procijenili da je baš lijepo slušati glazbu uživo za vrijeme stupanja zatvorenika, postrojavanja, mučenja, ubijanja, vješanja.

Ulazimo nasumce u zgrade koje su pretvorene kao tematski muzeji logora: mučenja pojedinih naroda, ubijanja nevine djece, materijalni dokazi pogubljenja… Ovdje koljena klecaju. Ulazim u zgradu, jednu, pa drugu… vrijeme je stalo. U potpunosti. Nacisti su evidentirali sve, snimali su sve. Od egzekucija, do zloglasnih medicinskih pokusa poremećenog dr.  Josefa Mengelea, njemačkog nacističkog liječnika koji je stekao nadimak “Anđeo Smrti” zbog svojeg rada u Auschwitzu i drugim koncentracijskom logorima. Prolazim i gledam fotografije ugnjetavanih zarobljenika, mučenja, svjedočanstva snimana kamerama. Koža se ježi. Ide snimka časnih sestara koje vode stotinjak djece pristiglih u ovaj logor smrti. Nasmijana djeca ne slute da su došla u krilo đavla, u dvorište terora i užasa smrti. Suze mi kapaju. Ne mogu se suzdržati i ne želim se suzdržati. Posve uzdrman, izlazim…. šetam hladnim ulicama blokova smrti i ne mogu doći k sebi.

img_0241Ulazim u još jednu zgradu. Tu su predstavljeni detaljni materijalni dokazi egzekucija. Gledaš stotine tjelesa, beživotnih. Kako ih trpaju u vlak, na vagone… i voze na paljenje. Odjednom video stotina i stotina malene djece. Ubijene. Širom otvorene oči, ukočenih tijela koje jedva koža drži da kosti ne izađu u potpunosti van. Izgladnjivana, mučena djeca. Nevina djeca. Uzrujanim korakom izlazim. I nekako automatski uđem u susjednu zgradu. Potpuni šok. Tu su prikazana mučenja djece. Fotografije i video materijali. Nijemo stojim i počinjem sve glasnije plakati. Uškopljena muška djeca, deformirana injekcijama doktora zla, mučene curice i dječaci, prestravljenih pogleda. Slomih se. Izađem van, hodam prema nekoj ogradi. Stroj je u pripremi nekih obnova. Skrivam se iza njega. Sjednem na hladni kamen. Košmar misli. Drhtim duhom. I plačem. Plačem nad palim čovjekom, nad milijunima ubijenih, nad zlom koje je toliko uzelo ljude da su bili uvjereni da čine ispravno.

img_0276Ne znam koliko vremena je prošlo. Vraćam se svojim skautima. Grlim svoju ženu. I odlučujem, dok god sam živ i dokle god je u meni snage, dok disati mogu, boriti se protiv ideologija zla, boriti se protiv ludila koje može donijeti toliku tamu u ljudsko srce da je ono spremno učiniti takve grozote.

I u svoj program, kao vjeroučitelj i predsjednik Zdruga katoličkih skauta Hrvatske, učiniti ću sve što mogu ne bih li sa Auschwitzom upoznao što više svojih gimnazijalaca i svojih mladih.

Ne dao Bog nikada nikome ovakvog zla.

Neka nam se Gospodin smiluje.

Marin Miletić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *