Dvadeset i peta godišnjica priznanja

RIJEKA, 14. 01. 2017. - MARIN MILETIÆ, VJEROUÈITELJ        SNIMIO: VEDRAN KARUZA
RIJEKA, 14. 01. 2017. – MARIN MILETIĆ, VJEROUČITELJ  SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Danas su pred nama novi izazovi i moramo se pitati što će se dogoditi s našom zemljom ako se nastavimo raslojavati, iseljavati, razjedinjavati? Ako nam odu svi naši najpametniji ljudi, stručnjaci iz svake branše koja treba donositi rast i napredak. Što će biti s nama, ako i ovako mali, postajemo još manji?

Dvadeset i peta godišnjica priznanja neovisne Hrvatske: iako sam tada imao već dvanaest godina, sjećanja su mi podosta maglovita. Pamtim 1991. i dan kada su se tata, mama i sestra uredili kao nikad prije i otišli na referendum na kojem je hrvatski narod plebiscitarno odlučio izabrati slobodu i izlazak iz tadašnje Jugoslavije.

Sjećam se izvještaja o padu Vukovara i gorkog plakanja majke te okupljenih susjeda koji su postavljali neka teška pitanja koja nikako nisam mogao pojmiti. Samo sam vidio duboku potresenost okupljenih ljudi i tako shvatio da se nešto jako ružno događa. Osnovnoškolsko obrazovanje mi je prošlo u Domovinskom ratu.

Kuća puna izbjeglica, većinom rođaka koji su spašavali živu glavu bježeći od agresora koji je nemilice osvajao sela i gradove, uništavajući sve one koji su mu stajali na putu. I danas se sjećam majčinih dugih razgovora s rođacima iz Šibenika i okolice, njezinog prepričavanja teških dana koje su proživljavali ti ljudi koji su preko noći u doslovnom smislu ostajali bez svega.

Jedno jutro imaš sve, već drugo jutro nemaš ništa. Sjećam se i svojih pitanja – moramo li baš svaki dan jesti kajganu? Zašto nemam svoju sobu i do kada će u njoj spavati rođaci? Tata je tada radio na remorkeru, sve dok i njih nisu počeli slati na čuvanje nekih mostova i objekata. Zavarili bi bestrzajac na pramac i otisnuli se na more, u neizvjesnost prema jugu.

Mirna reintegracija
Gimnazijsko mi se obrazovanje poklapalo sa završetkom Domovinskog rata. Maturirao sam ’98., upravo kad su Vukovar i hrvatsko Podunavlje mirnom reintegracijom napokon vraćeni pod teritorij RH. Kao nadobudnog gimnazijalca već tada me jako zanimala situacija koju je Hrvatska proživljavala. Nekim čudnim spletom okolnosti u Mesničkoj ulici u Zagrebu jednom sam susreo prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.

Moram priznati – jako me se dojmio. Slušao sam ga tada, kao sedamnaestogodišnjak, kako govori o tome da je nužno sačuvati mir u narodu, da je pomirdba ključna za razvoj hrvatskog društva i cijele države.

Poslije sam u raznim prilikama razgovarao s mnogima koji su baš tada bili u vrhu države, a kasnije pripadali i različitim političkim opcijama te tako zaokružio vlastite poglede na to zahtjevno vrijeme stvaranja neovisne države.

Prije svega, ondašnja vlast na čelu s Ivicom Račanom odškrinula je vrata demokraciji raspisivanjem prvih višestranačkih izbora. Bilo je to vrijeme novih društvenih kretanja u Europi, vrijeme rušenja Berlinskog zida i spuštanja željezne zavjese što se nikako nije moglo ignorirati, a s druge strane, s istoka, nadirao je Milošević sa svojom agresivnom politikom i tenkovima.

Stvaranje hrvatske države spremno je dočekala i hrvatska emigracija koja je to sanjala, i nije skrivala, punih pedeset godina. Bila je spremna u tu ideju uložiti svoje znanje, trud i novac. Tisuće Hrvata, znamo, pod izuzetno teškim okolnostima, desetljećima ranije odlazilo je u emigraciju, u inozemstvo gdje su marljivim radom gradili vlastite nerijetko vrlo uspješne životne priče. Mnogi su postali i imućni te su bili spremni dati sve što mogu kako bi napokon Hrvatska ostvarila tisućljetni san o slobodi.

Put slobode
I konačno, ispunjen je još jedan uvjet nužan da bi Hrvati krenuli put slobode – bila je to zasićenost tadašnjim režimom koji ih je ograničavao na svim područjima ljudskih sloboda. Naime, narod se nije imao prilike politički izjašnjavati, promatrao je blagodati zapadne demokracije maštajući o tome da ne mora više ići u Trst po dobre traperice ili po tehniku koju će švercati u bunkeru automobila, da se više neće preznojavati svaki put prilikom prelaska granice u strahu da ga carinik ne ulovi s tri majice više od dopuštenog… Željni svega što u tom sistemu nisu mogli imati – ljudi su naprosto tražili slobodu. Slobodu za svakoga, slobodu u svemu.

Tuđman se tada, po mojem mišljenju, pokazao kao najbolje riješenje: intelektualac, partizan, uvjereni borac protiv fašizma, a opet hrvatski proljećar, domoljub. I tu se sve posložilo kao nikada prije: politički trenutak je ostvaren, emigracija je s oduševljenjem prihvatila ideju za koju je i sama živjela desetljećima, a narodu je naprosto bilo dosta autoritarnog totalitarizma. Kroz sve te uvjete prvi hrvatski predsjednik uspijeva napokon pomiriti sinove ustaša i partizana. Jer, samo na taj način Hrvatska se mogla oduprijeti brojnijem i nadmoćnijem agresoru kojeg je, da stvar bude još gora, svojom ravnodušnošću prema tadašnjim hrvatskim težnjama podržavao gotovo cijeli svijet.

Zbog zalaganja za nacionalnu pomirbu napadali su ga radikali s obje strane, a on je formirao vladu nacionalnog spasa u koju su ušle sve parlamentarne stranke, ukazivao je na važnost povijesnog trenutka i nužnost da se krene u obranu domovine. Uz sve to bio je prisiljen na ilegalan način naoružavati hrvatsku vojsku kako bismo se uspjeli obraniti.

Neki ovo zamjeraju Tuđmanu, ali što ti preostaje kada si stjeran u kut i kada te svjetski moćnici hladno gledaju dok padaju tvoji gradovi i sela, ostaju ruševine, beskonačni popisi ubijenih i nestalih. Jedino što se tada moglo učiniti je zatražiti pomoć od bilo koga tko je mogao nabaviti prijeko potrebno oružje za obranu. Tu nažalost na scenu stupaju i domoljubni grabežljivci.

U to doba nastanka Hrvatske države bilo je dosta pogrešaka i propusta, osobito u procesu privatizacije, ali kad se s povijesnim odmakom sagleda Tuđmanovo političko djelovanje, onda postaje jasno kako je, barem prema mom mišljenju, upravo on središnja politička figura hrvatske povijesti.

Danas su pred nama novi izazovi i moramo se pitati što će se dogoditi s našom zemljom ako se nastavimo raslojavati, iseljavati, razjedinjavati? Ako nam odu svi naši najpametniji ljudi, stručnjaci iz svake branše koja treba donositi rast i napredak. Što će biti s nama, ako i ovako mali, postajemo još manji?

Plenković i Bernardić
Hrvatsko je društvo duboko podijeljeno. Puno je propuštenih prilika iza nas, to je sigurno. A još je sigurnije – moglo nam je biti i mnogo bolje. OK, 25 godina nakon međunarodnog priznanja Hrvatske – tu smo gdje smo.

Očito smo tek u procesu učenja i prihvaćanja različitih mišljenja i na tome moramo još mnogo raditi kao društvo u cjelini. Na ljestvici demokracije uvažavanje različitih mišljenja je nisko pozicionirano. U prvom planu je teška podjela: »mi« ili »oni«, »naši« ili »vaši«.

Tome su uvelike doprinijeli baš političari koji su se kafanskim riječnikom obračunavali jedni s drugima. Sjetimo se Milanovića i Karamarka i načina njihove komunikacije. Kao kada se dvojica adolescenata pod hormonalnim udarima ulove jedan drugome dokazivati tko je ljepši ili tko je pametniji. Kod njih je dominirao odnos difamacije, notornog vrijeđanja onog drugog, različitog.

U tom smislu, prvi put nakon vlade nacionalnog jedinstva, napokon možemo vidjeti tračak nade. Možemo i imamo pravo pozitivno promatrati novog predsjednika SDP-a Bernardića koji je pružio ruku dijaloga Plenkoviću i HDZ-u.

Dežurnim moralistima treba jasno reći: to ne znači da će sada njih dvoje zajedno plesati, puhati u istu trubu. Ne. Članstvo SDP-a je biranjem Bernardića jasno dalo do znanja da im je pun kufer usijane atmosfere, drugarske borbe, vraćanja u 45-u.

Isto tako, Plenkovićevim preuzimanjem HDZ-a uz Stiera i ostale, HDZ ima nadu postati normalna demokratska stranka centra koja neće u svakom grmu tražiti unutarnje i vanjske neprijatelje kao alibi za trenutna teška stanja. Građani su se umorili od atmosfere prepucavanja i napadanja. Jednostavno žele kvalitetnije živjeti i biti plaćeni za svoj rad.

Nove snage HDZ-a i SDP-a ulijevaju nadu da unatoč razlikama koje postoje, i dobro je da postoje, mogu i moraju zajednički tražiti rješenja za sve najvažnije hrvatske probleme.

Pravo na nadu
Imamo svoju državu, izlazimo na izbore, biramo one koje želimo birati. Članica smo NATO saveza, no valjda nas neće poslati na granicu s Rusijom u neke nove eksperimente u kojima maleni ginu, a veliki se bogate. Članica smo i Europske unije.

Ako radi ničega drugoga, evo, od lipnja ćemo moći razgovarati u svim zemljama članicama EU bez golemo nepoštene naknade domaćih pružatelja mobilnih usluga. No, pustimo šalu na stranu, Unija nam je definitivno pomogla srediti određene zakone, posložiti priču oko naše trome i zastarjele birokracije, otvoriti put za mnoge fondove…

Naši građani mogu nesmetano studirati u inozemstvu, stjecati nova iskustva, upoznavati druge kulture. Uživamo i u sportu i u mnogim sportskim natjecanjima u kojima iznova i iznova svjedočimo našu veliku nadarenost. Prošla će godina, nakon osam godina kontinuiranog rasta, biti prva u kojoj će biti zabilježen pad udjela javnoga duga u BDP-u. Velika gospodarska kriza ozbiljno nas je pogodila, no kažu da ćemo kroz tri godine ipak doseći stanje prije te velike nepogode. Dakle, osim aktualnih čelnika političkih stranaka i druge nam okolnosti djeluju obećavajuće.

Toplo se nadam da se kao društvo imamo pravo nadati kako se ipak pomalo odmičemo od tema ustaša i partizana. Nadam se i da su hrvatski birači stasali u zrele i odgovorne građane koji će znati na izborima kazniti lažna obećanja, obmane i prevare. Držim da se kao društvo približavamo hodanju ukorak s postignućima znanosti i tehnologije u svijetu. Vjerujem da oko nas rastu nove i mlade snage, vrhunski stručnjaci, liječnici, znanstvenici koji će doprinijeti snažnijoj izgradnji naše male zemlje. I turistički postajemo sve atraktivnija sila koju prepoznaju u većini zemalja svijeta.

Prvih 25 godina
Prvih dvadeset i pet ovakvih je za nama. Ja vjerujem da će Hrvatska i sljedećih dvadeset i pet godina ostvarivati uspjehe i da će se njeni građani sa zadovoljstvom sjećati svih dana ponosa i slave kada smo devedesetih godina ostvarili vjekovnu težnju – slobodnu i neovisnu državu.

Vjerujem da će prvi hrvatski predsjednik imati mjesto u povijesti koje mu i pripada, da ćemo se prema veteranima odnositi s dužnim poštovanjem i suosjećajnošću radi njihove žrtve koju su ugradili u temelje Hrvatske, a više od svega vjerujem da će hrvatski građani uvažavati jedni druge bez obzira na različita mišljenja, ideje ili svjetonazore!

To je moguće. Ne smijemo odustati. Radi svih naših građana, radi naše djece.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *