Kome je Stepinac mogao pomoći iz šume?

4783D011-C718-426B-AD33-0A74C6ED37DE-7913-00000A70D346E578_tmpMože li onaj Hrvat koji je tada pisao Paveliću prosvjedna pisma protiv ubijanja 260 Srba kod Gline za vrijeme NDH danas zaista biti faktor razdvajanja između katolika i pravoslavaca ili – upravo suprotno – faktor povezivanja? Pitanje je ovo koje i otvara i zatvara raspravu o blaženiku Alojziju Stepincu. Njegovo se ime, znamo, i danas bez elementarnog poznavanja i uvažavanja okolnosti u kojima je djelovao koristi za potpirivanje ideološko – nacionalnih spoticanja unatoč jasnim, čvrstim i dokumentiranim dokazima koji govore samo u prilog tezi da je bl. Stepinac bio presudno ujedinjavajući faktor u svojoj povijesti, a i više od toga – Stepinac je bio pravedan i odlučan pomagač svih onih koji su pod ustaškim režimom patili – i Srba i Židova. No, kako bismo to saznali, prije svega, a onda i prihvatili – potrebno je ipak vratiti se zakratko u povijest.

Uspostavom NDH za trenutak se učinilo da je napokon ispunjena vjekovna težnja Hrvatskog naroda za slobodnom i samostalnom državom. No vrlo, vrlo brzo, da budem precizan – već nakon samo 34 dana od uspostave ove države, tada nadbiskup, Stepinac shvaća kakva se nesreća nadvila nad hrvatskim, ali i narodima direktno ugroženim od Pavelićevog režima. Momentalno je uputio Paveliću gore spomenuto prosvjedno pismo zbog strijeljanja 260 Srba kod Gline i time je zapravo krenuo u otvorenu borbu protiv ustaškog režima, odnosno u borbu za spašavanje Židova i Srba. Oni koji zamjeraju Stepincu što je ostao obavljati svoje dužnosti i nakon što je shvatio pod kakvom zločinačkom vlasti mora djelovati trebaju naprosto prihvatiti jednu matematički točnu viziju: naime, da je Stepinac kojim slučajem i otišao u šumu, uzeo pušku i zajedno s partizanima jurišao na ustaše, tada bi partizani imali doslovno jednog borca više u svojim redovima. Istovremeno, dodatne tisuće Židova i Srba bile bi ubijene i to one tisuće koje je upravo Stepinac spasio svojim djelovanjem kao zagrebački nadbiskup. Stepinac je za Židove i Srbe mogao učiniti i učinio je mnogo više s mjesta nadbiskupa, nego kao vojnik u partizanskim redovima. A to mu, vidjet ćemo dalje, barem Židovi javno i već desetljećima s povijesnim poštovanjem i priznaju.
Nepuna dva mjeseca od početka rata posve se udaljio od sistema: počeo je pisati pisma ministru unutarnjih poslova Artukoviću, i poglavniku Paveliću da promijene odnose prema Židovima. Kasnije slijedi cijeli niz prosvjednih nota, poslanica i propovijedi protiv režima i njegovih metoda koji su dostupni i danas svakom prosječnom korisniku interneta. Jednako tako dostupno je na i stotine dokumenata istaknutih Židova, vrhunskih povjesničara, stručnjaka Holokausta koji ističu nemjerljiv doprinos Stepinca u spašavanju Židova i Srba tijekom takozvane Nezavisne države Hrvatske. Ovdje svakako valja spomenuti i Židovku Esther Gitman koja je doktorirala na prestižnom američkom sveučilištu na temu «Spašavanje Židova tijekom Nezavisne države Hrvatske». «Pregledala sam preko 30.000 dokumenta, kopirala preko 5.000 i svi tragovi uvijek su me vodili samo do jednog imena – Stepinac, dok nisam povezala, pa to je zagrebački nadbiskup!», istaknula je ova doktorica povijesti rezimirajući u jednoj rečenici sadržaj svog doktorata. Nacisti i ustaše bili su jako ljuti na Stepinca, život mu je bio u opasnosti. 1943. Stepinca je bilo strah da će poginuti, nije se bojao za sebe, već za sve one koji su bili pod njegovom zaštitom. Smatrao je da će hrvatski narod godinama patiti zbog toga što su ustaše činile. Vrijedi istaknuti kako je Stepinac spasio Zagreb od razaranja, naime, uspio je preko diplomatskog zbora Svete stolice kontaktirati saveznike i odgovoriti ih od namjere da bombardiraju Zagreb, ističe dr. Gitman. Dalia Ofer slavna izraelska povjesničarka Holokausta upravo je poticala dr. Esther Gitman da objavi ova istraživanja o spašavanju Židova za vrijeme NDH.

Naš profesor, pok. Branko Polić, također Židov rođen davne 1924., svjedči o Stepincu riječima: «Kada je bio najveći udar, mi smo znali, može nas spasiti samo – Stepinac.» Mora se istaknuti da je šezdeset pisama preživjelih Židova poslano u Yad Vashem tražeći da se Stepinac proglasi pravednikom među narodima. Hrvatsko-izraelsko društvo je dva puta donijelo odluku da Stepincu daju naslov «Pravednika». Neki koji su manje učinili od Stepinca proglašeni su pravednicima. Postoje brojna svjedočanstva o svetosti i dobroti Stepinca, čak i srpskih pravoslavnih svećenika poput Jovana Nikolića. Postoje dokumenti kroz koje je vidljivo mnoštvo Stepinčevih intervencija u zaštiti Srba, Židova, djece. Svima je moguće dobiti na uvid Stepinčeve propovijedi u kojima jasno osuđuje ustaški režim, u kojima ističe da postoji samo jedna rasa – rasa ljudi čiji Stvoritelj je Bog. Stepinac je spasio na tisuće nevinih Srba, Židova i ostalih ugroženih skupina. I sve to skupa dosad trebalo je biti dovoljno da Stepinac jednom zauvijek prestane biti kamen spoticanja između ljudi različitih nacionalnosti i ideologija. Međutim, nije. Danas ga podjednako napadaju i s istih pozicija kritiziraju zagovaratelji totalitarnog komunističkog sistema iz hrvatskog političkog korpusa kao i aktualni srpski političari ohrabreni geopolitičkim preslagivanjima koji priliku za prosperitet vlastite države vide uvijek iznova u dominaciji na Balkanu, u prednosti ispred Hrvatske. I tako 7 desetljeća nakon montiranog procesa i smrti ovog našeg blaženika on opet dolazi u poziciju da mu sude.

Ovoga puta, umjesto montiranog procesa s lažnim svjedocima, o Stepinčevoj «sudbini» mišljenje donosi međunarodna teološka i povijesna komisija koju čine hrvatski i srpski istaknuti stručnjaci. Koliko god to u prvi mah nepravedno zvučalo, koliko god se mnogi u Hrvatskoj pitaju čemu ovaj Papa radi jedan takav povijesni presedan i što ustvari ima protiv našeg naroda toliko je ovo fascinantna igra ispremiješane sudbine jednog naroda i njegovog omiljenog duhovnog pastira. Ima li veće sreće nego da se Božja slava objavi u jedinstvu katoličanstva i pravoslavlja i to upravo na jednom slučaju koji je cijelo vrijeme kamen spoticanja? Ima li boljeg načina nego da se zajedničkim naporima mudrih i obrazovanih ljudi, posvećenih vjeri i istini postignu zajednički stavovi o jednom svetom svećeniku koji ni 70 godina nakon svoje smrti ne prestaje trpjeti udarce, laži i podmetanja. Dokazi i sjećanja dovoljno su svježi da je Vatikanska administracija ispravno procijenila da će samo odlukom zajedničke komisije Stepinac napokon zasjati kao ono što i jest – kao faktor povezivanja, a ne razdvajanja među narodima. Vjerujte da se bez uporišta, čvrstog uporišta Vatikan se uopće ne bi bavio Stepincem na ovaj način. U startu bi Vatikan jednostavno odbacio kauzu za proglašenje svetim bl. Stepinca kada bi materijali koji su skupljeni i dostavljeni komisiji ukazivali na bilo što drugo osim na neupitnu svetost omiljenog nadbiskupa. Sasvim sigurno si Crkva ne bi dopustila otvaranje prostora za nabacivanje blatom na jednog katoličkog biskupa i kardinala. Iz navedenoga se može iščitati svetost i mudrost pape Franje koji zna, da je potpuni i duboki mir moguć samo onda kada istina u cijelosti ispliva na površinu i kada ju prihvate obje strane. Tada istina postaje lijek koji liječi, povija duboke povijesne rane i otvara mogućnost dugotrajnom miru na ovim područjima. Vjerujem da će tako i naši prijatelji, pravoslavni svećenici shvatiti da je Stepinac jedino činio dobro i to najbolje što je mogao spašavajući ljude bez obzira na njihovu vjeru.
I upravo zbog toga nervoza kod srpskih političara uzima sve više maha, oni predosjećaju da bi odluka komisije mogla biti onakvom kakvom je istina i nalaže, a to onda znači rušenje mnogih mitova, umjetno stvorenih iz isključivo političkih motiva. Moralni teret navodne genocidnosti Hrvata u tom slučaju više neće biti ubojito oružje kojom se srpski političari koriste za dominaciju na ovim prostorima od 1945. na ovamo, difamirajući svaku hrvatsku vlast i svakog hrvatskog političara koji im se ne dođe ničice pokloniti u Beograd. Možda je došlo vrijeme i da srpski političari počinju mijenjati ovu svoju političku paradigmu i to na dobrobit oba naroda.

S druge strane, u povijesti nastojanja za ponovnim ujedinjenjem pravoslavlja i katoličanstva ovo novo suđenje Stepincu zauvijek će ostati kao jedan od ključnih događaja, kako god da završilo…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *