Uskrs (ni)je za mlakonje

IMG_0860Možda je zanimljivo spomenuti kako je Johnny Cash jednom prilikom ispalio: »Biti kršćanin nije za mlakonje.« Kršćani su doista, po Isusu, pozvani biti sol ove zemlje

Već više od dvije tisuće godina kršćani slave uskrsnuće Kristovo, pobjedu života nad smrću, mutaciju evolucije, kako reče Papa emeritus Benedikt XVI. Upravo u uskrsnuću ogledava se smisao naših života, sva naša nastojanja i čežnje. Naime, smrt je sama po sebi svima nama veliki misterij, a s pokušajima razumijevanja smrti i danas se »bore« mnogi teolozi, filozofi i znanstvenici. Znamo da je u brojnim obiteljima smrt tabu tema koju ljudi niti ne pokušavaju zahvatiti svojim promišljanjima jer smrt, složit ćemo se, izaziva jednu neizvjesnost ili barem nelagodu.

Međutim, upravo blagdan koji je stigao, upravo Uskrs prkosi toj nelagodi i donosi poruku duboke nade protkane vjerom. Uskrs donosi nadu koja jasno govori: smrt nema zadnju riječ! Uskrs nas zapravo – budi na svakoj našoj razini, a samo neke od mnogobrojnih dotaknut ću u nastavku.

Nebeski Jeruzalem
Zamislimo na trenutak, samo zamislimo da postoji mogućnost da nas netko stvarno na trenutak odvede kroz vrata smrti ovoga časa. Što kada bismo provirili kroz tu ključanicu »groze« i kad bi nas tamo, suprotno našim očekivanjima – zabljesnulo tisuće boja koje ne bismo mogli niti razaznati? Što kada bi nam se uši ispunile glazbom koja nas potpuno prožima? Što kada bismo s one srane smrti zapravo vidjeli – novi život i shvatili da naše biće nije stvoreno da nestane, već da tek onda – nastane? Vjerujem da bismo onda shvatili i da je Isus Krist ipak cijelo vrijeme imao odgovor koji nam nudi na to pitanje svih pitanja – na pitanje smrti. Isus je pobijedio smrt. Jednom zauvijek. Upravo je Isus omogućio da smisao naših života ne bude na kraju – gozba crvima, već punina radosti koja tek počinje. Upravo nakon smrti naša osoba koja je besmrtna ima priliku uzdignuti se u, biblijskim rječnikom kazano – nebeski Jeruzalem.

Često nam se događa da zaokupljeni svakodnevicom zapravo uopće nismo duboko svjesni veličine stvarnosti koja nas okružje. Pogledajmo samo našu galaksiju, Mliječnu stazu. Kažu astronomi, u njoj je prisutno najmanje 100 milijardi zvijezda i 100 do 400 milijardi planeta od kojih je, i u najpesimističnijem scenariju, njih čak 6 milijardi takvo da može podržati nastanak života! Naša galaksija se, pak, nalazi u svojoj vlastitoj lokalnoj grupi sa 30-ak prvih susjeda, isto tako galaksija od kojih je jedna i nama toliko čuvena Andromeda. I dalje od toga, naša lokalna grupa zajedno s još stotinu nama po veličini sličnih grupa, ali i onih puno većih od kojih neke broje i više od tisuću galaksija po lokalnom skupu, u sebi tvore veliki nam zajednički galaktički skup: Virgo. Astronomi tvrde kako u vidljivom svemiru postoji desetak milijuna i takvih galaktičkih skupova! Impresivno, zar ne?

Pećine prošlosti
A, ipak se samo na našoj Zemlji, u tom malom djeliću svemira poklopilo sve što se moralo poklopiti u najdubljoj savršenosti da bi se dogodio – život. Taj život je imao svoj početak i ima razvoj koji neprestano traje. Kao vrhunac cijelog stvaranja, Bog je »zamislio« upravo na toj »maloj« Zemlji, u tom djeliću veličanstvenog, golemog svemira – upravo je tu Bog »zamislio« čovjeka. Čovjek je postupno rastao i otkrivao vlastite mogućnosti. No, već i na početku svoga postojanja duboko je tražio odgovore na pitanja o konačnom smislu svoga života. Grozničavo je razmišljao o vlastitom postojanju kao i o postojanju svega što ga okružuje. Dokaz tome nisu samo filozofi svih vremena i različitih provenijencija, već i svatko od nas u onim trenucima kada se suočavamo možda baš i sa smrću neke drage osobe. Pitanja poput – »Zašto?«, » Čemu onda ovaj život?«, itd. neminovno nas vode na put takvog propitkivanja. Pa čak i tamo u skrivenim pećinama prošlosti, negdje u polumraku vlastite egzistencije utiskivali su se dlanovi natopljeni crvenom bojom u grube zidove kako bi se barem na taj način pokušali oteti prolaznosti.

Da pojednostavimo – Bog je gledao sva ta lutanja, pitanja, padove, vapaje za smislom. Biblija, poslanica Hebrejima točnije, čak govori kako je Bog više puta i na više načina govorio ovome svijetu, međutim – naposljetku se i objavio u svojoj punini i to upravo u samom Isusu Kristu. Odlučio je nama ljudima darovati/ otkriti sebe/ odgovoriti na sva ta naša pitanja baš kroz Sina svoga Jedinorođenoga, kroz Isusa.

Smrt raspećem
Isus je bio u svemu savršen i neporočan, pomagao je ljudima ne gledajući njihovu boju kože ili vjeroispovijest, Isus je donio revoluciju ljubavi, oživljavao je mrtve, slijepima je vraćao vid, gluhima sluh, nijemima govor. Hodao je po vodi, prkosio je svim dotadašnjim poimanjima svijeta, a, ustvari, možda je prkosio samo našem krhkom znanju. Sveti Augustinje rekao jednu koja nas vodi u tom smjeru: »Čuda se ne događaju protiv prirode, već protiv našeg znanja o prirodi.« Isus je tako činio čuda materijalnog, moralnog i intelektualnog reda. Pozivao je na obraćenje srca, protivio se licemjerstvu, tražio je da se prekine sa sudom drugima. Znamo koliko se grozio tih naših osuda prema drugim ljudima kada je upozoravao: »Mjerom kojom mjerite i vas će se mjeriti.«

Isus je opraštao je puno i često, svoje učenike je pozivao na stalnost opraštanja svima i svaki put znajući da jedino ljubav može promijeniti srce čovjeka. Taj naš Nazarećanin je nerijetko bio neshvaćen i od vlastitih učenika, čak i među onim najbližima dogodio se onaj jedan – Juda – koji je više volio novac onoga svijeta nego li vjernost vlastitom Gospodinu, svom tada najboljem prijatelju. Dio židovske farizejske struje nije Isusu mogao oprostiti što se prozvao Bogom, što je opraštao grijehe jednoj Mariji Magdaleni, lihvaru Mateju, budućem izdajici Petru. Na montiranom procesu, kao što to biva i na svim ostalim montiranim ljudskim procesima, nevini stradaju. Tako je i taj dobri Krist osuđen na smrt raspećem. Pilat, koji sigurno nije ostao nedužan u ovoj situaciji, ipak je razularenoj gomili ponudio izbor da spasi nevinoga. No, histerija uzima maha i upravo tu gdje gomila može osloboditi nevinog i svetog Isusa – ta bijesna rulja odlučuje suprotno – oslobađa ubojicu i zlotvora Barabu, a za nevinog, za Isusa traži – smrt raspećem.

Ljubav pobjeđuje
Svemogući Bog dopušta takvu, nazovimo ju – intervenciju. Dopušta osudu, dopušta Isusovo mučenje, pljuvanje po njemu, ruganje i dopušta da njegov Sin preuzme ponizno na sebe križ. Međutim, ono što zaboravljamo je da je Isus u tom križu ponio ustvari sve rane i grijehe ovoga svijeta, prljavštinu svakoga od nas i na tom kižu, važno je reći, Isus nije bio sam, Otac i Duh Sveti nosili su s njim svu težinu trenutka. I sada dolazimo do – ljubavi i smisla onoga što je uslijedilo odmah nakon Golgote, a to je – uskrsnuće, Isusov doslovni, nama teško shvatljivi, ali u različitim evanđeljima – ipak dokumentirani fizički izlazak iz groba. Koja li je to ljubav? Ljubav kada u svojoj slobodi izabereš trpjeti za nekoga tko ti nanosi tolike boli, ali ti ga jednostavno previše voliš da bi pobjegao od tog bolnog, ponižavajućeg započetog procesa otkupljenja? Ljubav je to u kojoj završiš raspet na križu, no ljubav je to i koja se tek tamo pokazuje do krajnjih granica – jer upravo na Isusovom križu – ljubav konačno pobjeđuje!

Taj križ, simbol sramote, osude, najtežih grijeha tako postaje simbol najveće ljubavi, potpunog predavanja i nade u vječnost. Samo Bog ima tu snagu iz razvalina naše nutrine, na zgarištima naših padova sagraditi najljepše hramove vlastite ljubavi. Mnogi od nas su to u doslovnom smislu osjetili i u svom životu. A Isus? On i u tom kobnom času velikog trpljenja ne odustaje od čovjeka. Sjećate li se onog razbojnika razapetog s Isusove desne strane? On je u trenucima svoje agonije shvatio da pokraj sebe ima upravo Mesiju, Sina Božjega. Bar Enaš, rekli bismo. I ne usuđuje se, unatoč tome što je pred vratima smrti, Isusa u tom trenutku moliti čak niti za oproštenje vlastitih grijeha, nego mu tiho, ponizno govori, kao da mu šapće »Učitelju, sjeti me se kada dođeš u svoje Kraljevstvo.« I Isus mu odgovara: »Kažem ti, još danas ćeš biti sa mnom u raju.« Tolika je ljubav našeg Boga, toliko nam silno želi dobro da ne očekuje da se mi bacimo u blato vlastite sramote jer smo sagriješili… ne, Isusu je dovoljno da ga poželiš u svom životu, da ga prihvatiš, da ga voliš. Tada tvoj Bog čini nevjerojatne stvari, kako piše Biblija, »Bog sve okreće na dobro s onima koji ga ljube«, tada se i tvoj život mijenja na bolje.

Novo svitanje
Kada dopustimo Isusu ući u »vlastiti stan«, tada On čini da sve bude dobro, jer mi ga u vlastitoj slobodi sami želimo blizu. Na taj način, vjerujem, bi i ovaj Uskrs trebao zahvatiti svakog kršćanina našeg društva. Vrijeme je da kalvariju koju smo kao društvo prolazili u doba svih prošlih totalitarističkih tvorevina napokon ozari neko novo svitanje. Kad smo kod politike, usuđujem se reći da hrvatski građani žele političare koji će skrbiti o najmanjima i najugroženijima, a ne da uvijek iznova doživljavaju nove presude u kojima se spašavaju otmjeni »barabe« hrvatskog društva, a u kojima nevini i čisti prolaze teške »golgote«. Vjerujem da se slažemo u tome da je dosta onih koji su svoja bogatstva zaradili na podli način i na leđima poštenih seljaka, radnika koji, pak, s druge strane – cijeli život rade ne dobivajući pravednu plaću za vlastiti trud, pravednu plaću o kojoj je i tada Isus govorio.

Građani žele osjetiti pravednu jednakost, a ona sigurno ne postoji u sustavu koji će zatvorom kazniti sirotu ženu jer na tržnici prodaje proizvode iz vlastitog vrta, a istovremeno će taj isti sustav posebnim, interventnim zakonima spašavati Gazdu koji državi oholo nije plaćao poreze, koji nije plaćao dobavljače, koji je na znoju i krvi poštenih seljaka i privatnika iz njihovog pepela podigao svoje vlastito kraljevstvo tame i laži. I sve to, da bude stvar gora, uz podršku, između ostalih, i nekih kršćanskih političara našeg društva, koji su se danas, na Uskrs, nonšalantno smjestili u prve klupe naših katedrala. Da se potpuno razumijemo, radnike treba spasiti, tu nema govora, no pritom ne treba zaboraviti na lopove kojima isto treba »naplatiti« njihov rad – oduzeti im imovinu, rasprodati sve što su stekli prevarama, zatvoriti ih, u krajnjoj liniji, a njihov novac podijeliti onima preko čijih leđa su ga i nagomilali – podijeliti ga siromašnim radnicima.

Građanska reakcija
Uskrs bi trebao svakog kršćanina navesti oprostiti onome drugome, da pomogne kome god može, a da pritom ne traži tapšanja i hvale za navedeno. Snaga Uskrsa koja je pobijedila smrt mogla bi obujmiti svakog našeg službenika vjere svih kršćanskih crkvi, potaknuti ih da se više brinu o stvarnim potrebama svojih vjernika, a ne o fasadama svih onih zgrada koje, evo još malo, postaju i prazna skladišta promašenih vizija. Ljudi Crkve morali bi se spustiti među narod, šetati s tim konkretnim ljudima, primiti za ruku onog siromaha koji skuplja boce iz kontejnera, popričati sa studentima koji u tihoj noći ispijaju bambus i boje se života, ma i mnoge druge. Toplinu našim predivnim crkvama ne daje njihova arhitektura niti sjaj mondene rasvjete, toplinu daje prisutnost Krista i ljubav službenika, svećenika, laika, njihova vjerodostojnost.

Bilo bi dobro da ovaj naš Uskrs zahvati sve naše kršćane. Da ti građani ne ostanu stajati pasivno dok drugi koriste priliku i sebi talože bogatstva koja nisu njihova. Uskrs bi mogao i može isprovocirati i građansku reakciju na godine i godine uštogljenosti, uznemiriti vode koje odavno ne teku, već stoje i postaju učmale bare prepune kaljuže. Uskrs, usuđujem se misliti, mora moći napraviti zaokret, isprovocirati gibanje, dignuti ljude na noge da legalno i legitimno svi, baš svi izađu i na predstojeće izbore. Građani bi tako mogli nakon raznih golgota uistinu doživjeti Uskrs u svakom smislu: u ljubavi sa svojim najmilijima, s prijateljima i poznanicima, ali i unutar same zajednice, unutar grada i naše države. Uskrs razbija maske laži i licemjera, oslobađa nas okova mita, korupcija, nepoštenja, zla i oholosti te nam nudi mogućnost za nove prilike.

Sol zemlje
Kršćani imaju snagu već sada i ovdje činiti razliku, sebe mijenjati na bolje kako bi i ovaj naš svijet bio boljim mjestom za život. Ne čineći ništa kršćani se stavljaju u opasnost suodgovornosti što nisu učinili sve što je u njihovoj moći da ta naša životna rijeka ipak i unatoč svemu – (p)ostane čista. Već ovdje na zemlji, već ovdje u našem okruženju. Ivan u viziji Knjige Otkrivenja ne piše dobro o mlakim osobama, o onima kojima je uvijek baš sve – svejedno. Možda je zanimljivo spomenuti kako je Johnny Cash jednom prilikom ispalio: »Biti kršćanin nije za mlakonje.« Kršćani su doista, po Isusu, pozvani biti sol ove zemlje, a Isus je jasno rekao što se čini sa solju koja obljutavi: »baca se van, da je drugi gaze.« Isus, naprosto, traži akciju, a i sam je bio na jedan način aktivist svoga vremena.

Zaživimo snagu Uskrsa koja nas mijenja, koja će nas mijenjati na bolje kako bismo mogli tako mijenjati i ovaj svijet.

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *