Veličanstveni HOD za život

IMG_1071VELIČANSTVENI HOD ZA ŽIVOT
Nerijetko u medijima čujemo kritike usmjerene prema građanima da nismo aktivni i da ne želimo izaći na ulice. Onda kada se pak dogodi veličanstveni izlazak na ulice i to u Zagrebu preko 20 tisuća ljudi i u Splitu preko 10 tisuća, onda pak opet neki nisu zadovoljni. Razlog je, zar nije tako očito, provizoran: rigidna netolerantna manja skupina građana je dobronamjerna samo prema svakome tko misli jednako kao i ona sama. Čim se dogodi javni istup ikoga tko misli drugačije, te malene ali izvrsno organizirane i financijski dobro potpomognute iz raznih centara moći skupine, dižu se na zadnje noge i vrište zaglušujućom disonantnom bukom ukazujući da se događa nešto što se po njima ne bi smjelo nikako događati. A radi se ustvari samo i jedino o događanju – demokracije. Oni su tako privatizirali toleranciju, uništili njezinu suštinu, svojatajući je samo u svoje ideološki obojane svijetonazore. Ta njihova duga, nije više predivna duga sa desecima različitih boja, oni su je, u ime lažne tolerancije, učinili sivom, jednoličnom, žalosnom.

HOD ZA ŽIVOT
Podsjetimo se. Prošle subote u Zagrebu i Splitu dogodio se veličanstveni HOD za život. Govorit ću više o ovome zagrebačkom, budući sam i sam s obitelji i skautima sudjelovao u njemu. HOD za život je manifestacija koja okuplja sve one građane Republike Hrvatske koji drže kako je potrebno dignuti svoj glas za prava onih koji nemaju glasa – nerođena djeca. HOD za život okuplja tisuće i tisuće građana potpuno različitog svjetonazora, političkih opredjeljenja, glazbenih i sportskih ukusa. Tako je, na primjer, u zagrebačkom HOD-u sudjelovala skupina HARE KRIŠNA vjernika, pravoslavci, protestanti, katolici, Bošnjaci muslimani, ali i pripadnici Bad Blue Boysa, kao i mi neki aktivni pripadnici Armade, umjetnici, glazbenici, odvjetnici, profesori, radnici, zaposleni i nezaposleni, aktivni sportaši, ali i oni kojima je sportska aktivnost odlazak do pekare po topli kruh. Na tisuće žena, mahom zrele i studentske dobi, mnoge mlade obitelji s djecom ponosno su podržale HOD. Onaj splitski HOD podržao je i Marijan Ban svima nama dobro poznati glazbeni autor i kultni pjevač. Predivno mi je bilo svjedočiti tolikoj različitosti. Jednostavnim riječnikom govoreći, HOD okuplja sve one toliko drugačije kojima je ipak nešto zajedničko: život kao svetinja. Velika većina građana drži kako svakom pravu, pa i pravu na obrazovanje, na posao, na radost, na izražavanje, ipak predstoji temeljno pravo da se dopusti svakome biti rođen. Ukoliko se otme pravo djetetu roditi se, ono jednostavno više ne može participirati u niti jednom ljudskom pravu jer mu je oteto temeljno ljudsko pravo na život. Zato je vrlo bitno posvijestiti si, postignemo li društveni konsenzus oko ovoga temeljnoga ljudskog prava – prava na život, možemo se svi zajedno boriti i za pravo na rad, pravo na dostojanstvo života, pravo na obrazovanje i na sva ostala prava koja možete imati jedino ako – živite. To nije nikakvo vjersko pitanje, nego je to pitanje dosega naše civilizacije koja mora moći smoći snage dopustiti najranjivijima i najmanjima da se rode.

NAPADI NA ŽIVOT

Nije lako braniti dostojanstvo života kada te uvodni kolumnisti tiražnih novina najgrublje difamiraju. Nije lako braniti život u situacijama kada se samoprozvani guru ljubavni savjetnici kočijaškim riječnikom obračunavaju prema svojim neistomišljenicima. Pravdajući svoje palosti u mladosti kada su sami sudjelovali u abortusima, prema vlastitom priznaju, sve nas koji smo za život notorno napada nazivajući nas pogrdnim imenima kakvih se ne bi posramili niti nacisti koji su sa sličnom mržnjom gledali na Židove. Tako nas taj gospodin koji živi od pisanja površnih pamfletskih ljubavnih savjeta javno na svom FaceBook profilu sve napada jer smo mi „jedna velika nula“. Nadalje, ne libi se teško nas oklevetati tvrdeći da ne želimo pomagati djeci u potrebi. Moram priznati, ovakvog načina pisanja ne bi se posramio niti nacistički ministar propagande Paul Joseph Goebbels. Gospodin Bruno bi se mogao posavjetovati s nekim pa bi saznao da upravo mi kao vjernici svo svoje slobodno vrijeme, a i privatni novac, ulažemo u tolike projekte kroz koje konkretno pomažemo siromašnoj ili bolesnoj djeci. Gospodin koji toliko voli površnost, mogao bi znati da niti jedna institucija u Hrvatskoj ne skrbi toliko za djecu i ne čini za djecu i mlade kao Crkva i razne crkvene zajednice ili udruge kršćanske provijencije. Vas neke to može jako iritirati radi vlastite uskogrudnosti, no to ne umanjuje istinu rečenoga. I iako je bitno neke akcije predstaviti u javnosti, da se drugima posvjedoči, toliko toga činimo po onoj Isusovoj „neka ne zna ljevica što ti čini desnica“. Nismo svi naime, toliko željni svjetala pozornice, da o svakom dobrom činu, nekoj akciji ili donaciji pišemo na fejsu kako bi se svi uvjerili u našu dobrotu. Nismo svi gospodin Bruno. Skoro bih napisao, sva sreća da nismo. Žalosti toliko količina mržnje, koju političari javno siju na društvenim mrežama, pa sudionicima HOD-a za život dijele slijedeće epitete: „nakaze“, „nazadnjaci“, „natrag u sakristiju“, „crknite“, „stoko neobrazovana“. Jedna političarka koja je prisutna u javnosti samo zato jer postoji Twitter, tako poziva sve nas „licemjerne“ hodače da se ispričamo za pedofiliju u Crkvi. Nekako držim kako je trebala biti upoznata da se, konkretno, Katolička crkva službeno, i ne samo jednom, nekoliko puta ispričala radi gnjusnog grijeha pedofilije cijelom svijetu, i da se stalno bori protiv tog zla. Ispričali smo se i mi laici, no kakve veze ima užasna pedofilija s HOD-om za život jasno je valjda jedino tim marginalcima, potrošenim političarima koji žude za pozornošću pa se koriste ovako jeftinim trikovima.
Ima toga još, no bojim se da čak prostor ovog bloga ne bi istrpio takvu silinu mržnje. Vodeći portali se s grubom sprdnjom ismijavaju organizatorima HOD-a, služe se neistinama, obmanjuju svoje čitatelje opisujući nas kao da smo mi militantna skupina žedna krvi. Podsjećaju me malo na prve careva Rimskog carstva, na one „simpatične“ momke Nerona, Decija i Dioklecijana koji su kršćane optuživali da su krivi za sve vremenske nepogode, za sve bolesti radeći tako, preko zlikovačkog PR-a, stvaranje javnog mijenja koji je počeo notorno tamaniti te zločeste kršćane odgovorne za nesreće starih Rimljana. Vremena su se promijenila, tehnologija je drastično napredovala, metode su ostale – vrlo slične. Danas, u 2017., godini velikoj većini građana koji poštuju život od začeća, se želi nametnuti mišljenje male manjine koja to ne prihvaća. Ta mala manjina, kako sam gore naveo, dobro organizirana i financijski potkovana, nameće velikoj većini stavove protivne zdravom razumu. Upravo razum nam jasno govori: kada se dogodi začeće, to ljudsko biće je ljudsko biće, to nije kukuruz ili mali automobil u utrobi majke. To minijaturno ljudsko biće ima jedinstveni genetski kod, nema genetski kod majke ili oca, nego ima svoj poseban i autentičan genetski kod baš zato jer je to biće – novo ljudsko stvorenje. Maleno. Nezaštićeno. Potrebno naše ljubavi i zaštite, brige i skrbi.
ŽIVOT ZMIJE VRIJEDNIJI?
Tko želi hodati za bilo kakve ideje koje nisu mrziteljske, morao bi moći hodati. Osobno sam užasnut kada se ikome pokušava zabraniti javno mirno okupljanje. Zato me pogodilo kada se ispred preko 20 tisuća ljudi u Ilici ispriječilo nekoliko djevojaka željnih svojih pet minuta slave. One su htjele zaustaviti legalnu i legitimnu manifestaciju samo zato jer se same ne slažu s njezinom porukom. Ne želim niti pomisliti što bi se dogodilo kada bi skupina vjernika zaustavila, na primjer, gay povorku, i kako bi vodeći hrvatski mediji okarakterizirali tu akciju? Bi li i tada gledali na nju kao na prekrasan akt borbe za slobodu? Nekako mi se čini da bi ipak u naslovima i tekstu bili okvalificirani fašistima. Ipak, 20 tisuća ljudi u Zagrebu mirno i dostojanstveno, puno ljubavi i razumijevanja za sve one druge, hodalo je bez ikakvog ekscesa, radosno, prpošno, ukratko – veličanstveno. Kao što je uvijek veličanstveno i snažno ustajanje u zaštitu najnevinijih i najkrhkijih bića na svijetu potrebnih naše ljubavi – nerođene djece. Zato me radosti što se HOD za život širi po svim gradovima Lijepe Naše kroz koji će cijela javnost dobiti poruku da je većina našeg društva ipak za – zaštitu života. Inače, zar vas ne žalosti činjenica da život jedne zmije, njezino ubijanje se u Hrvatskoj kažnjava s iznosom od 7.500 kuna. Život jednog nerođenog djeteta košta točno 995 kuna, koliko iznose troškovi abortusa. Simtomatično je to naše naprednjačko društvo koje toliko skrbi za šumske zmije, a pritom se teško uznemiruje kada netko pokuša zaštititi život – čovjeka.

Zato bih završio riječima pape Franje: „Branite nerođene, budite protiv abortusa, makar vas lažno optuživali, napadali vas, pripremali vam zamke, odvodili vas na sudove ili čak ako vas žele ubiti. Niti jedno dijete ne bi smjelo biti onemogućeno da se rodi…“

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *