Veličanstveni HOD za život

IMG_1071VELIČANSTVENI HOD ZA ŽIVOT
Nerijetko u medijima čujemo kritike usmjerene prema građanima da nismo aktivni i da ne želimo izaći na ulice. Onda kada se pak dogodi veličanstveni izlazak na ulice i to u Zagrebu preko 20 tisuća ljudi i u Splitu preko 10 tisuća, onda pak opet neki nisu zadovoljni. Razlog je, zar nije tako očito, provizoran: rigidna netolerantna manja skupina građana je dobronamjerna samo prema svakome tko misli jednako kao i ona sama. Čim se dogodi javni istup ikoga tko misli drugačije, te malene ali izvrsno organizirane i financijski dobro potpomognute iz raznih centara moći skupine, dižu se na zadnje noge i vrište zaglušujućom disonantnom bukom ukazujući da se događa nešto što se po njima ne bi smjelo nikako događati. A radi se ustvari samo i jedino o događanju – demokracije. Oni su tako privatizirali toleranciju, uništili njezinu suštinu, svojatajući je samo u svoje ideološki obojane svijetonazore. Ta njihova duga, nije više predivna duga sa desecima različitih boja, oni su je, u ime lažne tolerancije, učinili sivom, jednoličnom, žalosnom.

HOD ZA ŽIVOT
Podsjetimo se. Prošle subote u Zagrebu i Splitu dogodio se veličanstveni HOD za život. Govorit ću više o ovome zagrebačkom, budući sam i sam s obitelji i skautima sudjelovao u njemu. HOD za život je manifestacija koja okuplja sve one građane Republike Hrvatske koji drže kako je potrebno dignuti svoj glas za prava onih koji nemaju glasa – nerođena djeca. HOD za život okuplja tisuće i tisuće građana potpuno različitog svjetonazora, političkih opredjeljenja, glazbenih i sportskih ukusa. Tako je, na primjer, u zagrebačkom HOD-u sudjelovala skupina HARE KRIŠNA vjernika, pravoslavci, protestanti, katolici, Bošnjaci muslimani, ali i pripadnici Bad Blue Boysa, kao i mi neki aktivni pripadnici Armade, umjetnici, glazbenici, odvjetnici, profesori, radnici, zaposleni i nezaposleni, aktivni sportaši, ali i oni kojima je sportska aktivnost odlazak do pekare po topli kruh. Na tisuće žena, mahom zrele i studentske dobi, mnoge mlade obitelji s djecom ponosno su podržale HOD. Onaj splitski HOD podržao je i Marijan Ban svima nama dobro poznati glazbeni autor i kultni pjevač. Predivno mi je bilo svjedočiti tolikoj različitosti. Jednostavnim riječnikom govoreći, HOD okuplja sve one toliko drugačije kojima je ipak nešto zajedničko: život kao svetinja. Velika većina građana drži kako svakom pravu, pa i pravu na obrazovanje, na posao, na radost, na izražavanje, ipak predstoji temeljno pravo da se dopusti svakome biti rođen. Ukoliko se otme pravo djetetu roditi se, ono jednostavno više ne može participirati u niti jednom ljudskom pravu jer mu je oteto temeljno ljudsko pravo na život. Zato je vrlo bitno posvijestiti si, postignemo li društveni konsenzus oko ovoga temeljnoga ljudskog prava – prava na život, možemo se svi zajedno boriti i za pravo na rad, pravo na dostojanstvo života, pravo na obrazovanje i na sva ostala prava koja možete imati jedino ako – živite. To nije nikakvo vjersko pitanje, nego je to pitanje dosega naše civilizacije koja mora moći smoći snage dopustiti najranjivijima i najmanjima da se rode.

Nastavi čitati Veličanstveni HOD za život

Uskrs (ni)je za mlakonje

IMG_0860Možda je zanimljivo spomenuti kako je Johnny Cash jednom prilikom ispalio: »Biti kršćanin nije za mlakonje.« Kršćani su doista, po Isusu, pozvani biti sol ove zemlje

Već više od dvije tisuće godina kršćani slave uskrsnuće Kristovo, pobjedu života nad smrću, mutaciju evolucije, kako reče Papa emeritus Benedikt XVI. Upravo u uskrsnuću ogledava se smisao naših života, sva naša nastojanja i čežnje. Naime, smrt je sama po sebi svima nama veliki misterij, a s pokušajima razumijevanja smrti i danas se »bore« mnogi teolozi, filozofi i znanstvenici. Znamo da je u brojnim obiteljima smrt tabu tema koju ljudi niti ne pokušavaju zahvatiti svojim promišljanjima jer smrt, složit ćemo se, izaziva jednu neizvjesnost ili barem nelagodu.

Međutim, upravo blagdan koji je stigao, upravo Uskrs prkosi toj nelagodi i donosi poruku duboke nade protkane vjerom. Uskrs donosi nadu koja jasno govori: smrt nema zadnju riječ! Uskrs nas zapravo – budi na svakoj našoj razini, a samo neke od mnogobrojnih dotaknut ću u nastavku.

Nebeski Jeruzalem
Zamislimo na trenutak, samo zamislimo da postoji mogućnost da nas netko stvarno na trenutak odvede kroz vrata smrti ovoga časa. Što kada bismo provirili kroz tu ključanicu »groze« i kad bi nas tamo, suprotno našim očekivanjima – zabljesnulo tisuće boja koje ne bismo mogli niti razaznati? Što kada bi nam se uši ispunile glazbom koja nas potpuno prožima? Što kada bismo s one srane smrti zapravo vidjeli – novi život i shvatili da naše biće nije stvoreno da nestane, već da tek onda – nastane? Vjerujem da bismo onda shvatili i da je Isus Krist ipak cijelo vrijeme imao odgovor koji nam nudi na to pitanje svih pitanja – na pitanje smrti. Isus je pobijedio smrt. Jednom zauvijek. Upravo je Isus omogućio da smisao naših života ne bude na kraju – gozba crvima, već punina radosti koja tek počinje. Upravo nakon smrti naša osoba koja je besmrtna ima priliku uzdignuti se u, biblijskim rječnikom kazano – nebeski Jeruzalem.

Često nam se događa da zaokupljeni svakodnevicom zapravo uopće nismo duboko svjesni veličine stvarnosti koja nas okružje. Pogledajmo samo našu galaksiju, Mliječnu stazu. Kažu astronomi, u njoj je prisutno najmanje 100 milijardi zvijezda i 100 do 400 milijardi planeta od kojih je, i u najpesimističnijem scenariju, njih čak 6 milijardi takvo da može podržati nastanak života! Naša galaksija se, pak, nalazi u svojoj vlastitoj lokalnoj grupi sa 30-ak prvih susjeda, isto tako galaksija od kojih je jedna i nama toliko čuvena Andromeda. I dalje od toga, naša lokalna grupa zajedno s još stotinu nama po veličini sličnih grupa, ali i onih puno većih od kojih neke broje i više od tisuću galaksija po lokalnom skupu, u sebi tvore veliki nam zajednički galaktički skup: Virgo. Astronomi tvrde kako u vidljivom svemiru postoji desetak milijuna i takvih galaktičkih skupova! Impresivno, zar ne?

Pećine prošlosti
A, ipak se samo na našoj Zemlji, u tom malom djeliću svemira poklopilo sve što se moralo poklopiti u najdubljoj savršenosti da bi se dogodio – život. Taj život je imao svoj početak i ima razvoj koji neprestano traje. Kao vrhunac cijelog stvaranja, Bog je »zamislio« upravo na toj »maloj« Zemlji, u tom djeliću veličanstvenog, golemog svemira – upravo je tu Bog »zamislio« čovjeka. Čovjek je postupno rastao i otkrivao vlastite mogućnosti. No, već i na početku svoga postojanja duboko je tražio odgovore na pitanja o konačnom smislu svoga života. Grozničavo je razmišljao o vlastitom postojanju kao i o postojanju svega što ga okružuje. Dokaz tome nisu samo filozofi svih vremena i različitih provenijencija, već i svatko od nas u onim trenucima kada se suočavamo možda baš i sa smrću neke drage osobe. Pitanja poput – »Zašto?«, » Čemu onda ovaj život?«, itd. neminovno nas vode na put takvog propitkivanja. Pa čak i tamo u skrivenim pećinama prošlosti, negdje u polumraku vlastite egzistencije utiskivali su se dlanovi natopljeni crvenom bojom u grube zidove kako bi se barem na taj način pokušali oteti prolaznosti.

Da pojednostavimo – Bog je gledao sva ta lutanja, pitanja, padove, vapaje za smislom. Biblija, poslanica Hebrejima točnije, čak govori kako je Bog više puta i na više načina govorio ovome svijetu, međutim – naposljetku se i objavio u svojoj punini i to upravo u samom Isusu Kristu. Odlučio je nama ljudima darovati/ otkriti sebe/ odgovoriti na sva ta naša pitanja baš kroz Sina svoga Jedinorođenoga, kroz Isusa.

Smrt raspećem
Isus je bio u svemu savršen i neporočan, pomagao je ljudima ne gledajući njihovu boju kože ili vjeroispovijest, Isus je donio revoluciju ljubavi, oživljavao je mrtve, slijepima je vraćao vid, gluhima sluh, nijemima govor. Hodao je po vodi, prkosio je svim dotadašnjim poimanjima svijeta, a, ustvari, možda je prkosio samo našem krhkom znanju. Sveti Augustinje rekao jednu koja nas vodi u tom smjeru: »Čuda se ne događaju protiv prirode, već protiv našeg znanja o prirodi.« Isus je tako činio čuda materijalnog, moralnog i intelektualnog reda. Pozivao je na obraćenje srca, protivio se licemjerstvu, tražio je da se prekine sa sudom drugima. Znamo koliko se grozio tih naših osuda prema drugim ljudima kada je upozoravao: »Mjerom kojom mjerite i vas će se mjeriti.«

Isus je opraštao je puno i često, svoje učenike je pozivao na stalnost opraštanja svima i svaki put znajući da jedino ljubav može promijeniti srce čovjeka. Taj naš Nazarećanin je nerijetko bio neshvaćen i od vlastitih učenika, čak i među onim najbližima dogodio se onaj jedan – Juda – koji je više volio novac onoga svijeta nego li vjernost vlastitom Gospodinu, svom tada najboljem prijatelju. Dio židovske farizejske struje nije Isusu mogao oprostiti što se prozvao Bogom, što je opraštao grijehe jednoj Mariji Magdaleni, lihvaru Mateju, budućem izdajici Petru. Na montiranom procesu, kao što to biva i na svim ostalim montiranim ljudskim procesima, nevini stradaju. Tako je i taj dobri Krist osuđen na smrt raspećem. Pilat, koji sigurno nije ostao nedužan u ovoj situaciji, ipak je razularenoj gomili ponudio izbor da spasi nevinoga. No, histerija uzima maha i upravo tu gdje gomila može osloboditi nevinog i svetog Isusa – ta bijesna rulja odlučuje suprotno – oslobađa ubojicu i zlotvora Barabu, a za nevinog, za Isusa traži – smrt raspećem.

Ljubav pobjeđuje
Svemogući Bog dopušta takvu, nazovimo ju – intervenciju. Dopušta osudu, dopušta Isusovo mučenje, pljuvanje po njemu, ruganje i dopušta da njegov Sin preuzme ponizno na sebe križ. Međutim, ono što zaboravljamo je da je Isus u tom križu ponio ustvari sve rane i grijehe ovoga svijeta, prljavštinu svakoga od nas i na tom kižu, važno je reći, Isus nije bio sam, Otac i Duh Sveti nosili su s njim svu težinu trenutka. I sada dolazimo do – ljubavi i smisla onoga što je uslijedilo odmah nakon Golgote, a to je – uskrsnuće, Isusov doslovni, nama teško shvatljivi, ali u različitim evanđeljima – ipak dokumentirani fizički izlazak iz groba. Koja li je to ljubav? Ljubav kada u svojoj slobodi izabereš trpjeti za nekoga tko ti nanosi tolike boli, ali ti ga jednostavno previše voliš da bi pobjegao od tog bolnog, ponižavajućeg započetog procesa otkupljenja? Ljubav je to u kojoj završiš raspet na križu, no ljubav je to i koja se tek tamo pokazuje do krajnjih granica – jer upravo na Isusovom križu – ljubav konačno pobjeđuje!

Taj križ, simbol sramote, osude, najtežih grijeha tako postaje simbol najveće ljubavi, potpunog predavanja i nade u vječnost. Samo Bog ima tu snagu iz razvalina naše nutrine, na zgarištima naših padova sagraditi najljepše hramove vlastite ljubavi. Mnogi od nas su to u doslovnom smislu osjetili i u svom životu. A Isus? On i u tom kobnom času velikog trpljenja ne odustaje od čovjeka. Sjećate li se onog razbojnika razapetog s Isusove desne strane? On je u trenucima svoje agonije shvatio da pokraj sebe ima upravo Mesiju, Sina Božjega. Bar Enaš, rekli bismo. I ne usuđuje se, unatoč tome što je pred vratima smrti, Isusa u tom trenutku moliti čak niti za oproštenje vlastitih grijeha, nego mu tiho, ponizno govori, kao da mu šapće »Učitelju, sjeti me se kada dođeš u svoje Kraljevstvo.« I Isus mu odgovara: »Kažem ti, još danas ćeš biti sa mnom u raju.« Tolika je ljubav našeg Boga, toliko nam silno želi dobro da ne očekuje da se mi bacimo u blato vlastite sramote jer smo sagriješili… ne, Isusu je dovoljno da ga poželiš u svom životu, da ga prihvatiš, da ga voliš. Tada tvoj Bog čini nevjerojatne stvari, kako piše Biblija, »Bog sve okreće na dobro s onima koji ga ljube«, tada se i tvoj život mijenja na bolje.

Novo svitanje
Kada dopustimo Isusu ući u »vlastiti stan«, tada On čini da sve bude dobro, jer mi ga u vlastitoj slobodi sami želimo blizu. Na taj način, vjerujem, bi i ovaj Uskrs trebao zahvatiti svakog kršćanina našeg društva. Vrijeme je da kalvariju koju smo kao društvo prolazili u doba svih prošlih totalitarističkih tvorevina napokon ozari neko novo svitanje. Kad smo kod politike, usuđujem se reći da hrvatski građani žele političare koji će skrbiti o najmanjima i najugroženijima, a ne da uvijek iznova doživljavaju nove presude u kojima se spašavaju otmjeni »barabe« hrvatskog društva, a u kojima nevini i čisti prolaze teške »golgote«. Vjerujem da se slažemo u tome da je dosta onih koji su svoja bogatstva zaradili na podli način i na leđima poštenih seljaka, radnika koji, pak, s druge strane – cijeli život rade ne dobivajući pravednu plaću za vlastiti trud, pravednu plaću o kojoj je i tada Isus govorio.

Građani žele osjetiti pravednu jednakost, a ona sigurno ne postoji u sustavu koji će zatvorom kazniti sirotu ženu jer na tržnici prodaje proizvode iz vlastitog vrta, a istovremeno će taj isti sustav posebnim, interventnim zakonima spašavati Gazdu koji državi oholo nije plaćao poreze, koji nije plaćao dobavljače, koji je na znoju i krvi poštenih seljaka i privatnika iz njihovog pepela podigao svoje vlastito kraljevstvo tame i laži. I sve to, da bude stvar gora, uz podršku, između ostalih, i nekih kršćanskih političara našeg društva, koji su se danas, na Uskrs, nonšalantno smjestili u prve klupe naših katedrala. Da se potpuno razumijemo, radnike treba spasiti, tu nema govora, no pritom ne treba zaboraviti na lopove kojima isto treba »naplatiti« njihov rad – oduzeti im imovinu, rasprodati sve što su stekli prevarama, zatvoriti ih, u krajnjoj liniji, a njihov novac podijeliti onima preko čijih leđa su ga i nagomilali – podijeliti ga siromašnim radnicima.

Građanska reakcija
Uskrs bi trebao svakog kršćanina navesti oprostiti onome drugome, da pomogne kome god može, a da pritom ne traži tapšanja i hvale za navedeno. Snaga Uskrsa koja je pobijedila smrt mogla bi obujmiti svakog našeg službenika vjere svih kršćanskih crkvi, potaknuti ih da se više brinu o stvarnim potrebama svojih vjernika, a ne o fasadama svih onih zgrada koje, evo još malo, postaju i prazna skladišta promašenih vizija. Ljudi Crkve morali bi se spustiti među narod, šetati s tim konkretnim ljudima, primiti za ruku onog siromaha koji skuplja boce iz kontejnera, popričati sa studentima koji u tihoj noći ispijaju bambus i boje se života, ma i mnoge druge. Toplinu našim predivnim crkvama ne daje njihova arhitektura niti sjaj mondene rasvjete, toplinu daje prisutnost Krista i ljubav službenika, svećenika, laika, njihova vjerodostojnost.

Bilo bi dobro da ovaj naš Uskrs zahvati sve naše kršćane. Da ti građani ne ostanu stajati pasivno dok drugi koriste priliku i sebi talože bogatstva koja nisu njihova. Uskrs bi mogao i može isprovocirati i građansku reakciju na godine i godine uštogljenosti, uznemiriti vode koje odavno ne teku, već stoje i postaju učmale bare prepune kaljuže. Uskrs, usuđujem se misliti, mora moći napraviti zaokret, isprovocirati gibanje, dignuti ljude na noge da legalno i legitimno svi, baš svi izađu i na predstojeće izbore. Građani bi tako mogli nakon raznih golgota uistinu doživjeti Uskrs u svakom smislu: u ljubavi sa svojim najmilijima, s prijateljima i poznanicima, ali i unutar same zajednice, unutar grada i naše države. Uskrs razbija maske laži i licemjera, oslobađa nas okova mita, korupcija, nepoštenja, zla i oholosti te nam nudi mogućnost za nove prilike.

Sol zemlje
Kršćani imaju snagu već sada i ovdje činiti razliku, sebe mijenjati na bolje kako bi i ovaj naš svijet bio boljim mjestom za život. Ne čineći ništa kršćani se stavljaju u opasnost suodgovornosti što nisu učinili sve što je u njihovoj moći da ta naša životna rijeka ipak i unatoč svemu – (p)ostane čista. Već ovdje na zemlji, već ovdje u našem okruženju. Ivan u viziji Knjige Otkrivenja ne piše dobro o mlakim osobama, o onima kojima je uvijek baš sve – svejedno. Možda je zanimljivo spomenuti kako je Johnny Cash jednom prilikom ispalio: »Biti kršćanin nije za mlakonje.« Kršćani su doista, po Isusu, pozvani biti sol ove zemlje, a Isus je jasno rekao što se čini sa solju koja obljutavi: »baca se van, da je drugi gaze.« Isus, naprosto, traži akciju, a i sam je bio na jedan način aktivist svoga vremena.

Zaživimo snagu Uskrsa koja nas mijenja, koja će nas mijenjati na bolje kako bismo mogli tako mijenjati i ovaj svijet.

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Kome je Stepinac mogao pomoći iz šume?

4783D011-C718-426B-AD33-0A74C6ED37DE-7913-00000A70D346E578_tmpMože li onaj Hrvat koji je tada pisao Paveliću prosvjedna pisma protiv ubijanja 260 Srba kod Gline za vrijeme NDH danas zaista biti faktor razdvajanja između katolika i pravoslavaca ili – upravo suprotno – faktor povezivanja? Pitanje je ovo koje i otvara i zatvara raspravu o blaženiku Alojziju Stepincu. Njegovo se ime, znamo, i danas bez elementarnog poznavanja i uvažavanja okolnosti u kojima je djelovao koristi za potpirivanje ideološko – nacionalnih spoticanja unatoč jasnim, čvrstim i dokumentiranim dokazima koji govore samo u prilog tezi da je bl. Stepinac bio presudno ujedinjavajući faktor u svojoj povijesti, a i više od toga – Stepinac je bio pravedan i odlučan pomagač svih onih koji su pod ustaškim režimom patili – i Srba i Židova. No, kako bismo to saznali, prije svega, a onda i prihvatili – potrebno je ipak vratiti se zakratko u povijest.

Uspostavom NDH za trenutak se učinilo da je napokon ispunjena vjekovna težnja Hrvatskog naroda za slobodnom i samostalnom državom. No vrlo, vrlo brzo, da budem precizan – već nakon samo 34 dana od uspostave ove države, tada nadbiskup, Stepinac shvaća kakva se nesreća nadvila nad hrvatskim, ali i narodima direktno ugroženim od Pavelićevog režima. Momentalno je uputio Paveliću gore spomenuto prosvjedno pismo zbog strijeljanja 260 Srba kod Gline i time je zapravo krenuo u otvorenu borbu protiv ustaškog režima, odnosno u borbu za spašavanje Židova i Srba. Oni koji zamjeraju Stepincu što je ostao obavljati svoje dužnosti i nakon što je shvatio pod kakvom zločinačkom vlasti mora djelovati trebaju naprosto prihvatiti jednu matematički točnu viziju: naime, da je Stepinac kojim slučajem i otišao u šumu, uzeo pušku i zajedno s partizanima jurišao na ustaše, tada bi partizani imali doslovno jednog borca više u svojim redovima. Istovremeno, dodatne tisuće Židova i Srba bile bi ubijene i to one tisuće koje je upravo Stepinac spasio svojim djelovanjem kao zagrebački nadbiskup. Stepinac je za Židove i Srbe mogao učiniti i učinio je mnogo više s mjesta nadbiskupa, nego kao vojnik u partizanskim redovima. A to mu, vidjet ćemo dalje, barem Židovi javno i već desetljećima s povijesnim poštovanjem i priznaju.
Nepuna dva mjeseca od početka rata posve se udaljio od sistema: počeo je pisati pisma ministru unutarnjih poslova Artukoviću, i poglavniku Paveliću da promijene odnose prema Židovima. Kasnije slijedi cijeli niz prosvjednih nota, poslanica i propovijedi protiv režima i njegovih metoda koji su dostupni i danas svakom prosječnom korisniku interneta. Jednako tako dostupno je na i stotine dokumenata istaknutih Židova, vrhunskih povjesničara, stručnjaka Holokausta koji ističu nemjerljiv doprinos Stepinca u spašavanju Židova i Srba tijekom takozvane Nezavisne države Hrvatske. Ovdje svakako valja spomenuti i Židovku Esther Gitman koja je doktorirala na prestižnom američkom sveučilištu na temu «Spašavanje Židova tijekom Nezavisne države Hrvatske». «Pregledala sam preko 30.000 dokumenta, kopirala preko 5.000 i svi tragovi uvijek su me vodili samo do jednog imena – Stepinac, dok nisam povezala, pa to je zagrebački nadbiskup!», istaknula je ova doktorica povijesti rezimirajući u jednoj rečenici sadržaj svog doktorata. Nacisti i ustaše bili su jako ljuti na Stepinca, život mu je bio u opasnosti. 1943. Stepinca je bilo strah da će poginuti, nije se bojao za sebe, već za sve one koji su bili pod njegovom zaštitom. Smatrao je da će hrvatski narod godinama patiti zbog toga što su ustaše činile. Vrijedi istaknuti kako je Stepinac spasio Zagreb od razaranja, naime, uspio je preko diplomatskog zbora Svete stolice kontaktirati saveznike i odgovoriti ih od namjere da bombardiraju Zagreb, ističe dr. Gitman. Dalia Ofer slavna izraelska povjesničarka Holokausta upravo je poticala dr. Esther Gitman da objavi ova istraživanja o spašavanju Židova za vrijeme NDH.

Naš profesor, pok. Branko Polić, također Židov rođen davne 1924., svjedči o Stepincu riječima: «Kada je bio najveći udar, mi smo znali, može nas spasiti samo – Stepinac.» Mora se istaknuti da je šezdeset pisama preživjelih Židova poslano u Yad Vashem tražeći da se Stepinac proglasi pravednikom među narodima. Hrvatsko-izraelsko društvo je dva puta donijelo odluku da Stepincu daju naslov «Pravednika». Neki koji su manje učinili od Stepinca proglašeni su pravednicima. Postoje brojna svjedočanstva o svetosti i dobroti Stepinca, čak i srpskih pravoslavnih svećenika poput Jovana Nikolića. Postoje dokumenti kroz koje je vidljivo mnoštvo Stepinčevih intervencija u zaštiti Srba, Židova, djece. Svima je moguće dobiti na uvid Stepinčeve propovijedi u kojima jasno osuđuje ustaški režim, u kojima ističe da postoji samo jedna rasa – rasa ljudi čiji Stvoritelj je Bog. Stepinac je spasio na tisuće nevinih Srba, Židova i ostalih ugroženih skupina. I sve to skupa dosad trebalo je biti dovoljno da Stepinac jednom zauvijek prestane biti kamen spoticanja između ljudi različitih nacionalnosti i ideologija. Međutim, nije. Danas ga podjednako napadaju i s istih pozicija kritiziraju zagovaratelji totalitarnog komunističkog sistema iz hrvatskog političkog korpusa kao i aktualni srpski političari ohrabreni geopolitičkim preslagivanjima koji priliku za prosperitet vlastite države vide uvijek iznova u dominaciji na Balkanu, u prednosti ispred Hrvatske. I tako 7 desetljeća nakon montiranog procesa i smrti ovog našeg blaženika on opet dolazi u poziciju da mu sude.

Ovoga puta, umjesto montiranog procesa s lažnim svjedocima, o Stepinčevoj «sudbini» mišljenje donosi međunarodna teološka i povijesna komisija koju čine hrvatski i srpski istaknuti stručnjaci. Koliko god to u prvi mah nepravedno zvučalo, koliko god se mnogi u Hrvatskoj pitaju čemu ovaj Papa radi jedan takav povijesni presedan i što ustvari ima protiv našeg naroda toliko je ovo fascinantna igra ispremiješane sudbine jednog naroda i njegovog omiljenog duhovnog pastira. Ima li veće sreće nego da se Božja slava objavi u jedinstvu katoličanstva i pravoslavlja i to upravo na jednom slučaju koji je cijelo vrijeme kamen spoticanja? Ima li boljeg načina nego da se zajedničkim naporima mudrih i obrazovanih ljudi, posvećenih vjeri i istini postignu zajednički stavovi o jednom svetom svećeniku koji ni 70 godina nakon svoje smrti ne prestaje trpjeti udarce, laži i podmetanja. Dokazi i sjećanja dovoljno su svježi da je Vatikanska administracija ispravno procijenila da će samo odlukom zajedničke komisije Stepinac napokon zasjati kao ono što i jest – kao faktor povezivanja, a ne razdvajanja među narodima. Vjerujte da se bez uporišta, čvrstog uporišta Vatikan se uopće ne bi bavio Stepincem na ovaj način. U startu bi Vatikan jednostavno odbacio kauzu za proglašenje svetim bl. Stepinca kada bi materijali koji su skupljeni i dostavljeni komisiji ukazivali na bilo što drugo osim na neupitnu svetost omiljenog nadbiskupa. Sasvim sigurno si Crkva ne bi dopustila otvaranje prostora za nabacivanje blatom na jednog katoličkog biskupa i kardinala. Iz navedenoga se može iščitati svetost i mudrost pape Franje koji zna, da je potpuni i duboki mir moguć samo onda kada istina u cijelosti ispliva na površinu i kada ju prihvate obje strane. Tada istina postaje lijek koji liječi, povija duboke povijesne rane i otvara mogućnost dugotrajnom miru na ovim područjima. Vjerujem da će tako i naši prijatelji, pravoslavni svećenici shvatiti da je Stepinac jedino činio dobro i to najbolje što je mogao spašavajući ljude bez obzira na njihovu vjeru.
I upravo zbog toga nervoza kod srpskih političara uzima sve više maha, oni predosjećaju da bi odluka komisije mogla biti onakvom kakvom je istina i nalaže, a to onda znači rušenje mnogih mitova, umjetno stvorenih iz isključivo političkih motiva. Moralni teret navodne genocidnosti Hrvata u tom slučaju više neće biti ubojito oružje kojom se srpski političari koriste za dominaciju na ovim prostorima od 1945. na ovamo, difamirajući svaku hrvatsku vlast i svakog hrvatskog političara koji im se ne dođe ničice pokloniti u Beograd. Možda je došlo vrijeme i da srpski političari počinju mijenjati ovu svoju političku paradigmu i to na dobrobit oba naroda.

S druge strane, u povijesti nastojanja za ponovnim ujedinjenjem pravoslavlja i katoličanstva ovo novo suđenje Stepincu zauvijek će ostati kao jedan od ključnih događaja, kako god da završilo…

Ugoditi

RIJEKA, 14. 01. 2017. - MARIN MILETI∆, VJEROU»ITELJ        SNIMIO: VEDRAN KARUZA
SNIMIO: VEDRAN KARUZA

ono, treniraš, paziš na prehranu.
ljudi: vidi ga, zašto toliko trenira, sigurno je isfrustriran.

ne treniraš, ne baviš se fizičkom aktivnošću nikakvom.
ljudi: lijen je, katastrofa od čovjeka, ničim se ne želi baviti.

pretil si.
ljudi: vidi ga, na što liči, katastrofa kako je gojazan.

mršav si.
ljudi: joj, skroz je anoreksičan, jede li uopće što taj čovjek.

imaš dugu kosu.
ljudi: šta mu treba sada toliko duga kosa.

imaš kosu na koju ne stavljaš preparate.
ljudi: pogledaj mu kosu, skroz je zapuštena.

imaš kosu koju njeguješ.
ljudi: vidi ga molim te, koliko novca troši na preparate.

briješ se na ćelavo, nemaš kosu.
ljudi: klošar huliganski, zašto ne pusti kosu.

ideš na mise, živiš svoju vjeru.
ljudi: fanatik jedan ludi, klerofašist.

ne ideš u crkvu, ne vjeruješ u Boga.
ljudi: komunjara jedna, gorit će u paklu.

pomažeš ljudima, volontiraš.
ljudi: pomaže drugima samo da bude medijski eksponiran

nikome ne pomažeš, sebičan si.
ljudi: dno jedno od čovjeka, samo na sebe misli.

izlaziš van, voliš društvo, prijatelje.
ljudi: kakav je to čovjek, stalno je po klubovima i kafićima.

ne izlaziš nigdje, ne voliš društvo i mase.
ljudi: vuk samotnjak, nitko ga ne želi u društvu.

pokušaš ljudima dati neki savjet.
ljudi: što si umišlja taj lik, da je popio svu pamet ovoga svijeta?

nikome ne daješ nikakve savjete.
ljudi: nije dobar čovjek, može pomoći, a znanje čuva za sebe.

voliš tehniku, aktivan si na društvenim mrežama.
ljudi: on nema privatni život, on nema uopće život.

ne voliš tehniku, nemaš fejs, twitter, insta.
ljudi: on živi u prošlom stoljeću, ne prihvaća tehnologiju.

voliš dugine boje.
ljudi: mora da protežira gay udruge

ne voliš dugine boje.
ljudi: sigurno je homofob.

voliš slušati baš tu vrstu glazbe.
ljudi: tko to danas uopće sluša? prestrašno.

ne voliš slušati baš tu vrstu glazbe.
ljudi: ne možemo vjerovati da je to rekao za tu vrstu glazbe.

da ne odemo baš u krajnost potpunu. istina je vrlo jednostavna. od postanka čovjeka, od trenutka kada je Bog besmrtnu dušu udahnuo u nas, nikoga na ovom svijetu, od kada je ovog svijeta, nije majka rodila koji bi čovjeku ugodio. što god ti napravio, koliko god se trudio, izgarao, bit’ će onih koji će ti zamjeriti baš svaki korak koji si učinio. imaš dva izbora. ili ćeš se osvrtati na svaki taj lavež pasa (psića) iz dvorišta ulica kojima prolaziš dok hodamo našim prolaznim životom, i pritom se jako bespotrebno trošiti, ili ćeš nastaviti hitati ka svojim snovima.

ne gubiti energiju, ne gubiti vrijeme na ljude koji nemaju vlastiti život, jer njega je da prostite ipak teže izgraditi, nego su sebi dopustili postati mali trolovi, koji smisao vlastite egzistencije vide jedino u tome da drugima traže baš svaku pogrešku, grčevito se utapajući u vlastitoj zavisti. oni su vam redovito onakvi kakvim ih je Gospodin opisao: teški licemjeri koji vade trn iz oka brata svoga, a brvna u svojem oku ne vide. živite stoga svoje živote, radosni budite, okružite se ljudima koji vole i žele biti voljeni, i ne zaboravite, nikome, baš nikome na ovome svijetu niste dužni polagati račune za ništa. dok ne dođemo do našeg dragog i dobrog Gospodina.

Marin Miletić

Dvadeset i peta godišnjica priznanja

RIJEKA, 14. 01. 2017. - MARIN MILETIÆ, VJEROUÈITELJ        SNIMIO: VEDRAN KARUZA
RIJEKA, 14. 01. 2017. – MARIN MILETIĆ, VJEROUČITELJ  SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Danas su pred nama novi izazovi i moramo se pitati što će se dogoditi s našom zemljom ako se nastavimo raslojavati, iseljavati, razjedinjavati? Ako nam odu svi naši najpametniji ljudi, stručnjaci iz svake branše koja treba donositi rast i napredak. Što će biti s nama, ako i ovako mali, postajemo još manji?

Dvadeset i peta godišnjica priznanja neovisne Hrvatske: iako sam tada imao već dvanaest godina, sjećanja su mi podosta maglovita. Pamtim 1991. i dan kada su se tata, mama i sestra uredili kao nikad prije i otišli na referendum na kojem je hrvatski narod plebiscitarno odlučio izabrati slobodu i izlazak iz tadašnje Jugoslavije.

Sjećam se izvještaja o padu Vukovara i gorkog plakanja majke te okupljenih susjeda koji su postavljali neka teška pitanja koja nikako nisam mogao pojmiti. Samo sam vidio duboku potresenost okupljenih ljudi i tako shvatio da se nešto jako ružno događa. Osnovnoškolsko obrazovanje mi je prošlo u Domovinskom ratu.

Kuća puna izbjeglica, većinom rođaka koji su spašavali živu glavu bježeći od agresora koji je nemilice osvajao sela i gradove, uništavajući sve one koji su mu stajali na putu. I danas se sjećam majčinih dugih razgovora s rođacima iz Šibenika i okolice, njezinog prepričavanja teških dana koje su proživljavali ti ljudi koji su preko noći u doslovnom smislu ostajali bez svega.

Jedno jutro imaš sve, već drugo jutro nemaš ništa. Sjećam se i svojih pitanja – moramo li baš svaki dan jesti kajganu? Zašto nemam svoju sobu i do kada će u njoj spavati rođaci? Tata je tada radio na remorkeru, sve dok i njih nisu počeli slati na čuvanje nekih mostova i objekata. Zavarili bi bestrzajac na pramac i otisnuli se na more, u neizvjesnost prema jugu.

Mirna reintegracija
Gimnazijsko mi se obrazovanje poklapalo sa završetkom Domovinskog rata. Maturirao sam ’98., upravo kad su Vukovar i hrvatsko Podunavlje mirnom reintegracijom napokon vraćeni pod teritorij RH. Kao nadobudnog gimnazijalca već tada me jako zanimala situacija koju je Hrvatska proživljavala. Nekim čudnim spletom okolnosti u Mesničkoj ulici u Zagrebu jednom sam susreo prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.

Moram priznati – jako me se dojmio. Slušao sam ga tada, kao sedamnaestogodišnjak, kako govori o tome da je nužno sačuvati mir u narodu, da je pomirdba ključna za razvoj hrvatskog društva i cijele države.

Poslije sam u raznim prilikama razgovarao s mnogima koji su baš tada bili u vrhu države, a kasnije pripadali i različitim političkim opcijama te tako zaokružio vlastite poglede na to zahtjevno vrijeme stvaranja neovisne države.

Prije svega, ondašnja vlast na čelu s Ivicom Račanom odškrinula je vrata demokraciji raspisivanjem prvih višestranačkih izbora. Bilo je to vrijeme novih društvenih kretanja u Europi, vrijeme rušenja Berlinskog zida i spuštanja željezne zavjese što se nikako nije moglo ignorirati, a s druge strane, s istoka, nadirao je Milošević sa svojom agresivnom politikom i tenkovima.

Stvaranje hrvatske države spremno je dočekala i hrvatska emigracija koja je to sanjala, i nije skrivala, punih pedeset godina. Bila je spremna u tu ideju uložiti svoje znanje, trud i novac. Tisuće Hrvata, znamo, pod izuzetno teškim okolnostima, desetljećima ranije odlazilo je u emigraciju, u inozemstvo gdje su marljivim radom gradili vlastite nerijetko vrlo uspješne životne priče. Mnogi su postali i imućni te su bili spremni dati sve što mogu kako bi napokon Hrvatska ostvarila tisućljetni san o slobodi.

Put slobode
I konačno, ispunjen je još jedan uvjet nužan da bi Hrvati krenuli put slobode – bila je to zasićenost tadašnjim režimom koji ih je ograničavao na svim područjima ljudskih sloboda. Naime, narod se nije imao prilike politički izjašnjavati, promatrao je blagodati zapadne demokracije maštajući o tome da ne mora više ići u Trst po dobre traperice ili po tehniku koju će švercati u bunkeru automobila, da se više neće preznojavati svaki put prilikom prelaska granice u strahu da ga carinik ne ulovi s tri majice više od dopuštenog… Željni svega što u tom sistemu nisu mogli imati – ljudi su naprosto tražili slobodu. Slobodu za svakoga, slobodu u svemu.

Tuđman se tada, po mojem mišljenju, pokazao kao najbolje riješenje: intelektualac, partizan, uvjereni borac protiv fašizma, a opet hrvatski proljećar, domoljub. I tu se sve posložilo kao nikada prije: politički trenutak je ostvaren, emigracija je s oduševljenjem prihvatila ideju za koju je i sama živjela desetljećima, a narodu je naprosto bilo dosta autoritarnog totalitarizma. Kroz sve te uvjete prvi hrvatski predsjednik uspijeva napokon pomiriti sinove ustaša i partizana. Jer, samo na taj način Hrvatska se mogla oduprijeti brojnijem i nadmoćnijem agresoru kojeg je, da stvar bude još gora, svojom ravnodušnošću prema tadašnjim hrvatskim težnjama podržavao gotovo cijeli svijet.

Zbog zalaganja za nacionalnu pomirbu napadali su ga radikali s obje strane, a on je formirao vladu nacionalnog spasa u koju su ušle sve parlamentarne stranke, ukazivao je na važnost povijesnog trenutka i nužnost da se krene u obranu domovine. Uz sve to bio je prisiljen na ilegalan način naoružavati hrvatsku vojsku kako bismo se uspjeli obraniti.

Neki ovo zamjeraju Tuđmanu, ali što ti preostaje kada si stjeran u kut i kada te svjetski moćnici hladno gledaju dok padaju tvoji gradovi i sela, ostaju ruševine, beskonačni popisi ubijenih i nestalih. Jedino što se tada moglo učiniti je zatražiti pomoć od bilo koga tko je mogao nabaviti prijeko potrebno oružje za obranu. Tu nažalost na scenu stupaju i domoljubni grabežljivci.

U to doba nastanka Hrvatske države bilo je dosta pogrešaka i propusta, osobito u procesu privatizacije, ali kad se s povijesnim odmakom sagleda Tuđmanovo političko djelovanje, onda postaje jasno kako je, barem prema mom mišljenju, upravo on središnja politička figura hrvatske povijesti.

Danas su pred nama novi izazovi i moramo se pitati što će se dogoditi s našom zemljom ako se nastavimo raslojavati, iseljavati, razjedinjavati? Ako nam odu svi naši najpametniji ljudi, stručnjaci iz svake branše koja treba donositi rast i napredak. Što će biti s nama, ako i ovako mali, postajemo još manji?

Plenković i Bernardić
Hrvatsko je društvo duboko podijeljeno. Puno je propuštenih prilika iza nas, to je sigurno. A još je sigurnije – moglo nam je biti i mnogo bolje. OK, 25 godina nakon međunarodnog priznanja Hrvatske – tu smo gdje smo.

Očito smo tek u procesu učenja i prihvaćanja različitih mišljenja i na tome moramo još mnogo raditi kao društvo u cjelini. Na ljestvici demokracije uvažavanje različitih mišljenja je nisko pozicionirano. U prvom planu je teška podjela: »mi« ili »oni«, »naši« ili »vaši«.

Tome su uvelike doprinijeli baš političari koji su se kafanskim riječnikom obračunavali jedni s drugima. Sjetimo se Milanovića i Karamarka i načina njihove komunikacije. Kao kada se dvojica adolescenata pod hormonalnim udarima ulove jedan drugome dokazivati tko je ljepši ili tko je pametniji. Kod njih je dominirao odnos difamacije, notornog vrijeđanja onog drugog, različitog.

U tom smislu, prvi put nakon vlade nacionalnog jedinstva, napokon možemo vidjeti tračak nade. Možemo i imamo pravo pozitivno promatrati novog predsjednika SDP-a Bernardića koji je pružio ruku dijaloga Plenkoviću i HDZ-u.

Dežurnim moralistima treba jasno reći: to ne znači da će sada njih dvoje zajedno plesati, puhati u istu trubu. Ne. Članstvo SDP-a je biranjem Bernardića jasno dalo do znanja da im je pun kufer usijane atmosfere, drugarske borbe, vraćanja u 45-u.

Isto tako, Plenkovićevim preuzimanjem HDZ-a uz Stiera i ostale, HDZ ima nadu postati normalna demokratska stranka centra koja neće u svakom grmu tražiti unutarnje i vanjske neprijatelje kao alibi za trenutna teška stanja. Građani su se umorili od atmosfere prepucavanja i napadanja. Jednostavno žele kvalitetnije živjeti i biti plaćeni za svoj rad.

Nove snage HDZ-a i SDP-a ulijevaju nadu da unatoč razlikama koje postoje, i dobro je da postoje, mogu i moraju zajednički tražiti rješenja za sve najvažnije hrvatske probleme.

Pravo na nadu
Imamo svoju državu, izlazimo na izbore, biramo one koje želimo birati. Članica smo NATO saveza, no valjda nas neće poslati na granicu s Rusijom u neke nove eksperimente u kojima maleni ginu, a veliki se bogate. Članica smo i Europske unije.

Ako radi ničega drugoga, evo, od lipnja ćemo moći razgovarati u svim zemljama članicama EU bez golemo nepoštene naknade domaćih pružatelja mobilnih usluga. No, pustimo šalu na stranu, Unija nam je definitivno pomogla srediti određene zakone, posložiti priču oko naše trome i zastarjele birokracije, otvoriti put za mnoge fondove…

Naši građani mogu nesmetano studirati u inozemstvu, stjecati nova iskustva, upoznavati druge kulture. Uživamo i u sportu i u mnogim sportskim natjecanjima u kojima iznova i iznova svjedočimo našu veliku nadarenost. Prošla će godina, nakon osam godina kontinuiranog rasta, biti prva u kojoj će biti zabilježen pad udjela javnoga duga u BDP-u. Velika gospodarska kriza ozbiljno nas je pogodila, no kažu da ćemo kroz tri godine ipak doseći stanje prije te velike nepogode. Dakle, osim aktualnih čelnika političkih stranaka i druge nam okolnosti djeluju obećavajuće.

Toplo se nadam da se kao društvo imamo pravo nadati kako se ipak pomalo odmičemo od tema ustaša i partizana. Nadam se i da su hrvatski birači stasali u zrele i odgovorne građane koji će znati na izborima kazniti lažna obećanja, obmane i prevare. Držim da se kao društvo približavamo hodanju ukorak s postignućima znanosti i tehnologije u svijetu. Vjerujem da oko nas rastu nove i mlade snage, vrhunski stručnjaci, liječnici, znanstvenici koji će doprinijeti snažnijoj izgradnji naše male zemlje. I turistički postajemo sve atraktivnija sila koju prepoznaju u većini zemalja svijeta.

Prvih 25 godina
Prvih dvadeset i pet ovakvih je za nama. Ja vjerujem da će Hrvatska i sljedećih dvadeset i pet godina ostvarivati uspjehe i da će se njeni građani sa zadovoljstvom sjećati svih dana ponosa i slave kada smo devedesetih godina ostvarili vjekovnu težnju – slobodnu i neovisnu državu.

Vjerujem da će prvi hrvatski predsjednik imati mjesto u povijesti koje mu i pripada, da ćemo se prema veteranima odnositi s dužnim poštovanjem i suosjećajnošću radi njihove žrtve koju su ugradili u temelje Hrvatske, a više od svega vjerujem da će hrvatski građani uvažavati jedni druge bez obzira na različita mišljenja, ideje ili svjetonazore!

To je moguće. Ne smijemo odustati. Radi svih naših građana, radi naše djece.

Auschwitz

img_0275Dvanaestero katoličkih skauta i moja malenkost posjetili smo Auschwitz. O Auschwitzu mnogo toga znamo. Još smo kao klinci bili upoznati sa stravičnim zločinima koje je Hitler htio tamo dogoditi se, nad nedužnim ljudima, u najvećem broju nemilosrdno ubijenim Židovima.

Prije nego li smo krenuli iz Krakova za Auschwitz htjeli smo ponoviti gradivo, vratiti sjećanje na svo ono zlo koje se tamo odvijalo.

Wikipedija nam može tu pomoći. Ona piše slijedeće: Auschwitz (njem. Konzentrationslager Auschwitz-Birkenau) je najveći koncentracijski logor nacističke Njemačke. Nalazio se u Poljskoj, blizu grada Oświęcima (njem. Auschwitz), 50 km zapadno od Krakova i 286 km od Varšave. U rujnu 1939. Oświęcim je pripojen Njemačkoj. Kompleks se sastojao od tri glavna kampa: Auschwitz I., administrativni centar, Auschwitz II. (Birkenau) kamp za istrebljivanje, i Auschwitz III. (Monowitz) radnički kamp; te 45 satelitskih logora[1].

img_0238Zapovjednik kampa Rudolf Höß je na suđenju u Nürnberškom procesu svjedočio da je ubijeno 3 milijuna ljudi za vrijeme njegovog vođenja kampa. Kasnije je smanjio tu brojku na oko 1,1 milijun. Godine 1990. dr. Franciszek Piper je procijenio da je bilo oko 1,1 milijun, od toga su oko 90% bili Židovi iz svih zemalja Europe. Većina je ubijena u plinskim komorama Ciklonom B, drugi su bili ubijani izgladnjavanjem, prisilnim radom, manjkom higijene, pogubljenjima i medicinskim eksperimentima.

img_0248Ustvari, istina je ta da koliko god se pripremao na ono što ćeš vidjeti, ne može se nikako živ čovjek pripremiti na toliku količinu iskonskog zla. Zla kakvo ovaj svijet nikada i nigdje nije vidio u tolikoj mjeri koncentriran na jednom mjestu.

Mi smo odlučili prvo posjetiti kamp za istrebljivanje. Na ogromnom prostoru nijema bodljikava žica kroz koju je tekla struja, svjedoči o velikoj patnji nedužnih ljudi tamo zatvorenih. Vjetar je snažno puhao, vani -8. Količina vlage u zraku, snažni vjetar i toliki minus imali su efekt da nam se činilo kako nam odjeća nikako ne izvršava bit svoje namjene.

img_0252Kroz kosti nam je strujao hladni zrak. Ušli smo u spavaonice, barake u kojima su bili smješteni zarobljenici koji su se tu trudili preživjeti zvjerstva nacističkih vojnika, ali i njemačkih zatvorenika koji su bili premješteni u ovaj logor i imali ovlasti notornog iživljavanja nad muškarcima, ženama i djecom. Nad svim onima koji su imali (ne)sreću preživjeti torture i tako u nadi ispunjenoj boli nezamislivoj čekati kraj toga dana ili kraj vlastita života.

img_0264Hodamo i nema kraja. Baraka do barake. Još u dobrom stanju. Na jednom dijelu logora stoje neke poveće zgrade. Prolazimo i čitamo. Tu su se spaljivala mrtva tijela. Na stotine tisuća. Diramo rukama masivnu ciglu. Hrabriji se primiču licem. Još se ćuti vonj dima. Dima smrti u zrak pretvorenih tisuće života koji su bili odlukom Hitlera i njegovih poltrona oteti životu. Toliko godina nakon, protkao je vonj smrti svaku ciglu, kamen, baraku, tračnice ovog mjesta užasa. Sablasnost prožimlje zrak koji udišete. U doslovnom smislu. Jednostavno govoreći, toliko nedužne krvi je natopilo tu zemlju, da svaki grumen, svaki atom i danas poprima dimenziju tog zla.

img_0244Stojimo tu na toj svirepoj hladnoći, misli huče. Kako je moguće, da čovjek čovjeku učini toliko zvjerstvo? Pogled nam se stere u daljinu, u zgradu koja je u svojoj utrobi skrivala prolaz za tračnice smrti. Prilazimo drugim barakama. Zidovi još imaju natpise urezane… natpise koji promišljaju smisao života, postojanje Boga, krikovi nedužnih pušteni u nebo.

Nitko ne razgovara. Ne pričamo o ničemu. Samo pogledi puni pitanja i groze čuđenja. Odlazimo u radni logor. Na ulazu prolazimo detaljnu kontrolu, nešto kao kada idete kod Predsjednika ili nekih jako važnih ljudi. Željezna ograda iznad sebe nosi masivan natpis Arbeit macht frei. Prijevod nam je znan: rad oslobađa. Inače, nacisti su ovaj natpis stavljali iznad svih svojih logora smrti. Uporabu ovog natpisa naredio je general SS-a Theodor Eicke, inspektor sabirnih logora i prvi zapovjednik logora Dachau. Natpis u Auschwitzu postavio je zloglasni zapovjednik  kampa Rudolf Höß. No, iza ovog natpisa stajali su isti zlikovački umovi koji su jedino htjeli istrijebiti prvenstveno Židove, ali i sve druge svoje neistomišljenike.

img_0279Pogledom zaokružujemo na desetke zgrada koje su označene blokovima, svaki blok ima vlastiti broj. I odmah, groza. Gledamo fotografije, čitamo natpis o obješenim zatvorenicima koji su odmah na samom ulazu bili znak svakome tko je pokušao pobjeći ili jednostavno odbiti poslušnost nacističkim monstrumima. Odmah preko puta obješenih ljudi, svirao je orkestar logora, sačinjen od samih zatvorenika. Poremećeni umovi su procijenili da je baš lijepo slušati glazbu uživo za vrijeme stupanja zatvorenika, postrojavanja, mučenja, ubijanja, vješanja.

Ulazimo nasumce u zgrade koje su pretvorene kao tematski muzeji logora: mučenja pojedinih naroda, ubijanja nevine djece, materijalni dokazi pogubljenja… Ovdje koljena klecaju. Ulazim u zgradu, jednu, pa drugu… vrijeme je stalo. U potpunosti. Nacisti su evidentirali sve, snimali su sve. Od egzekucija, do zloglasnih medicinskih pokusa poremećenog dr.  Josefa Mengelea, njemačkog nacističkog liječnika koji je stekao nadimak “Anđeo Smrti” zbog svojeg rada u Auschwitzu i drugim koncentracijskom logorima. Prolazim i gledam fotografije ugnjetavanih zarobljenika, mučenja, svjedočanstva snimana kamerama. Koža se ježi. Ide snimka časnih sestara koje vode stotinjak djece pristiglih u ovaj logor smrti. Nasmijana djeca ne slute da su došla u krilo đavla, u dvorište terora i užasa smrti. Suze mi kapaju. Ne mogu se suzdržati i ne želim se suzdržati. Posve uzdrman, izlazim…. šetam hladnim ulicama blokova smrti i ne mogu doći k sebi.

img_0241Ulazim u još jednu zgradu. Tu su predstavljeni detaljni materijalni dokazi egzekucija. Gledaš stotine tjelesa, beživotnih. Kako ih trpaju u vlak, na vagone… i voze na paljenje. Odjednom video stotina i stotina malene djece. Ubijene. Širom otvorene oči, ukočenih tijela koje jedva koža drži da kosti ne izađu u potpunosti van. Izgladnjivana, mučena djeca. Nevina djeca. Uzrujanim korakom izlazim. I nekako automatski uđem u susjednu zgradu. Potpuni šok. Tu su prikazana mučenja djece. Fotografije i video materijali. Nijemo stojim i počinjem sve glasnije plakati. Uškopljena muška djeca, deformirana injekcijama doktora zla, mučene curice i dječaci, prestravljenih pogleda. Slomih se. Izađem van, hodam prema nekoj ogradi. Stroj je u pripremi nekih obnova. Skrivam se iza njega. Sjednem na hladni kamen. Košmar misli. Drhtim duhom. I plačem. Plačem nad palim čovjekom, nad milijunima ubijenih, nad zlom koje je toliko uzelo ljude da su bili uvjereni da čine ispravno.

img_0276Ne znam koliko vremena je prošlo. Vraćam se svojim skautima. Grlim svoju ženu. I odlučujem, dok god sam živ i dokle god je u meni snage, dok disati mogu, boriti se protiv ideologija zla, boriti se protiv ludila koje može donijeti toliku tamu u ljudsko srce da je ono spremno učiniti takve grozote.

I u svoj program, kao vjeroučitelj i predsjednik Zdruga katoličkih skauta Hrvatske, učiniti ću sve što mogu ne bih li sa Auschwitzom upoznao što više svojih gimnazijalaca i svojih mladih.

Ne dao Bog nikada nikome ovakvog zla.

Neka nam se Gospodin smiluje.

Marin Miletić

Zašto nas plaše kada je kupaonica opasnija?

c93eff1c-d18e-4612-b999-6cb2be9bba52-340-0000001836d2786a_tmpTerorizam. Prema Wikipediji, ‘terorizam je smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki.

Izraz teror je prvi put upotrijebljen tijekom francuske građanske revolucije, kako bi se ukazalo na opće stanje straha koje je namjerno stvoreno u političke svrhe. Terorizam se treba promatrati kao izraz političke strategije, te u skladu sa time definira kao tajno djelovanje pojedinaca, nelegalnih organizacija kroz nezakonitu uporabu sile ili nasilja protiv osoba ili imovine kako bi se izvršio pritisak na vladu, civilnu populaciju ili neki njihov segment, u cilju postizanja političkih ili društvenih ciljeva.’

Mnogi pojedinci unutar društva bivaju potaknuti određenim terorističkim akcijama koje im tako posluže da i oni sami rigaju mržnju prema onim različitima, prema muslimanima, prema pripadnicima nekih drugih vjera ili slično. Jerbo, teroristi su imali koncizni demonski plan da upravo preko izbjeglica dođu u Europu i eto, zabijaju se kamionom u nevine žitelje europskih metropola, ili pak dizanjem u zrak sebe i niz drugih građana koji su se ni krivi ni dužni zatekli na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Znate li kako godišnje na svijetu pogine nekoliko stotina ljudi jer nisu pravilno koristili ljestve za penjanje? Da, dobro ste pročitali. Par stotina ljudi pogine jer padnu sa ljestvi za penjanje. Više od tri tisuće ljudi pogine godišnje jer tipka na mobitel tijekom vožnje. Znate li da svake godine pogine nekoliko desetaka djece u automobilima od posljedica gušenja igračkama s kojima su se igrali dok su njihovi roditelji vozili automobile. Nekoliko stotina ljudi (samo u SAD-u više od 300) pogine jer su pali u kupatilu. Dakle, par stotina ljudi pogine za vrijeme tuširanja. Isto tako, nekoliko stotina ljudi pogine dok spava i padne s kreveta. Ajmo na još nekoliko činjenica, od udara groma godišnje smrtno strada više od 25.000 ljudi. Jeste li dobro pročitali, dvadeset i pet tisuća ljudi. 880.000 ljudi godišnje smrtno strada u prometu. 100.000 ljudi godišnje biva ubijeno radi ugriza zmije. Više od 4.000 djece svaki dan umire u svijetu jer nemaju pristup pitkoj vodi. Čitate li? Svaki dan. Četiri tisuće.

Godišnje u cijelom svijetu od posljedica terorističkih napada strada oko trideset tisuća ljudi, a zanimljivo je – 0.5% su državljani zapadnog svijeta. 78% svih ubijenih prilikom terorističkih čina potječe iz samo pet zemalja: Irak, Afganistan, Pakistan, Nigerija i Sirija.

Dakako da svatko tko ima iole malo razuma osuđuje svaku agresiju, a tako i terorističke čine koji svirepo oduzimaju život nevinim ljudima. I potreba je svake države brinuti se o sigurnosti vlastitih građana. No, treba reći ipak još nešto. Teroristi će pobijediti onaj trenutak kada ćemo mi svi odustati od našeg uobičajenog načina života. I onoga trenutka kada dopustimo da u nama samima se rodi mržnja i netrpeljivost. S time teroristi i računaju. Oni žele da unesu nemir, da oni koji nisu mrzili, mrziti počnu, da oni koji su bili otvoreni, postanu netrpeljivi, da oni koji su bezbrižno ispijali kave po trgovima, počnu bjesomučno trčati po skrivenim kupcima zabiti gdje će srknuti espresso i odmah zatim pobjeći glavom bez obzira jerbo će možda bas tada i baš njima neki radikalni pomahnitali musliman ispustiti iz ruku neku bombu koja će ih sve tako prijevremena prebaciti u vječna lovišta.

U pozadini naravno uvijek stoji nešto drugo. Interesni lobiji, moć i novac su motivi kojima mnogi služe kako bi preko sijanja atmosfere straha mogli nametnuti narodu zakone radi kojih će tada opet neki ubirati plodove njima znane, a narod voditi u tor u koji ih se želi voditi. I budimo iskreni, kada bi svijet želio riješiti ISIL i ostale kvazi nakupnine manijakalnih skupina – riješio bi to u mjesec dana i očistio ovaj svijet od tog zla. Samo tada bi se javio novi problem. Čime bi se tada plašilo ljude, kojim pojavama bi se tada u narod utjeravao strah s ustvari jednim ciljem, čovjek u stanju straha pristat će na mnogo toga, od znatnijeg financiranja vojne industrije, do donošenja nezgodnih zakona koji ograničavaju našu slobodu. Tako misliš da je navedeno nužno ne bi li bio sigurniji od napada terorista, a najvjerojatnije ćeš ili poginuti u prometu ili od neke boleštine ili ćeš jednostavno pasti niz stepenice i tako se preseliti u nebeski Jeruzalem.

Stoga, bilo bi dobro da razmišljamo. Dok nam je misliti još dopušteno, da prostite.

Marin Miletić

Svima sretan Božić

img_0147Dragi ljudi, želim vam iz dubine srca čestit Božić. I to svima. Nama vjernicima koji u Božiću vide smisao postojanja ovog svijeta jer Isusovim rođenjem se stvara glavni preduvjet da uistinu sve postane novo, pa čak i da smrt konačno bude poražena. No, želim čestitati iskreno i Božić svima onima koji ne vide malog Isusa. Meni i u ovaj čas odjekuju Isusove riječi kako (naš) Otac dopušta da kiša njegova pada pravednima i nepravednima.

Bog je mudar, najmudriji. I On cijeli život ljude zove na obraćenje, a sam je rekao kako u Bibliji stoji, da “tko god zazove ime Gospodnje, bit će spašen… kako ne želi da itko propadne…” Zato ja želim da Ljubav koja dolazi od Božića grije sva vaša srca. I jednih i drugih, kako nitko ne bi bio zakinut toplinom Božića. Papa u mirovini, dobri naš Benedikt, jasno reče: “Bog nije podijelio ovaj svijet na one koje je spasio i na one koje je zaboravio.”

Dragi moji, prvo, oprostite meni ako sam vas ičim povrijedio, truditi ću se da se više to ne ponovi. Drugo, želim svakome od vas istinsku ljubav koju na ovaj svijet donosi rođenje Isusovo, u noći sjajnijoj od svih noći ikada koje su iza nas i onih koje će doći. Sretan Božić, prijatelji.

Marin Miletić

Kako bi dobro bilo

img_0120Evo nas. Još malo i Božić. Dan kada se sjećamo rođenja Isusa Krista. Dan koji mijenja cijelu povijest ljudskog roda. Bog se smilova nad palim čovjekom i odluči intervenirati, kako ne bismo više morali biti lutaoci. Kršćanstvo tako postaje objavljena religija. U svim drugim religijama čovjek traži Boga, u kršćanstvu pak Bog silazi do čovjeka.

Isus od samog početka pokazuje da sve želi drugačije. Ne dolazi na svijet u kraljevskoj obitelji, među imućnicima onoga svijeta. U velebnim zdanjima najvećih utvrda i hramova podignutih ljudskom rukom. Isus dolazi u štali, među sijenom, neprepoznat od ljudi, iako se tek trebao roditi. Odvažni, skromni i čestiti Josip i čista sveta Marija nisu uspjeli ugurati rođenje čak niti među mnoge kuće na čija vrata su tada kucali.

I mi danas smo podignuli mnoga blještava zdanja. Gradovi se natječu čiji će advent biti grandiozniji, čije će lampice biti raskošnije, a program snažniji. Ljudi se pogubiše u jurnjavi za nabavkom svih onih silnih nepotrebnih stvari kojima žele popuniti rane vlastita srca, a već sutra završiti će na smetlištima naših prolaznosti.  Naručuju se kilogrami mesa, najukusnijih vina, kako bi stolovi naših domova obilovali i prenatrpani bili svime onima što mislimo da jedan Božić zaslužuje, kupujemo si darove, uranjamo u materiju koja nas posve ispunja. Uplatit ćemo koju donaciju, posjetiti neki starački dom, pružiti koju kunu beskućniku. I misliti tada da smo ispunili smisao svoje ljudskosti.

Bojim se. Bojim se da će Isus i ovaj Božić ostati u mnogim srcima vani. Da mu neće htjeti dopustiti ući u naše stanove. Bojim se da nećemo htjeti čuti kucanje Učiteljevo na vrata naših srca.

Isus se raduje kada smo mi radosni. I drago mu je da i vanjskim znacima svjedočimo kako nam ovo vrijeme mnogo znači. No…

Roditelji, važnije od ikojih darova je pokloniti svojoj djeci vrijeme i ljubav. Uzeti ih za ruku i dugo s njima šetati. Pričati o slobodi, ludirati se, glasno se smijati. Zagrliti ih i reći im da ih volite. Važnije od svih svjetla ovoga Božića je dopustiti da Bog u našoj nutrini zapali plam ljubavi, i iz razvalina svih silnih naših rana sagradi najljepše hramove njegove ljubavi.

Važnije je oprostiti svima onima koji su ti nanijeli bol, kako bi opraštanjem Bog i tvoje srce izliječio. Važnije je prestati lagati, tračati, truditi se biti što više obasjan Betlehemskim svjetlom mira nego li razvlačiti sve lampice ovoga svijeta po vlastitim domovima.

Pogledati duboko u oči onu koja nam toliko znači. Stisnuti je za ruku. I ništa ne govoriti. Pustiti da tišina priča dok misli huče. Govoriti otkucajima srca. Pustiti ljubavi da napokon bude ljubav.

Ljudi si često dopuštaju izvana taložiti toliko toga nepotrebnoga, misleći da će tako popuniti nutarnju prazninu. A stvoreni smo za ljubav i iz ljubavi, za onu vječnu nadolazeću.

Kako bi dobro bilo. Dopustiti Isusu da za ovaj Božić uđe u naš stan.

Marin Miletić

Evo tebe, Betlehemsko svjetlo

img_0096Evo tebe, Betlehemsko svjetlo

Evo tebe Betlehemsko svjetlo.
Prošlo si nam dalek put. Kako bi pokucalo na vrata naših srca. I ukazalo nam na bitnosti vlastitih života.

Evo tebe, Betlehemsko svjetlo. Iako si tako mali plamen, toliko tame si raspršilo. I donijelo vapijuću nadu u ovaj naš svijet. Zarobljen u vlastitoj gramzivosti, jurnjavi za imanjem, u gomilanju materijalnih dobara kojima želimo popuniti sve one naše nutarnje rane, slabosti i nesretnosti.

Evo tebe, Betlehemsko svjetlo u rukama i danas svetog Josipa i naše nebeske Majke koji traže mjesta za dolazak Spasitelja svijeta, u tvom domu, u kući tvojoj, u obitelji. Kucaju i pitaju ima li mjesta, ima li mjesta za dolazak jedinoga vječnoga Kralja nadajući se pritom da neće biti odbačeni, zaboravljeni, zamijenjeni tolikim prosinačkim blještavilom koje nam želi oteti duboki mir koje upravo dolazi po Stvoritelju Svjetla.

Evo tebe, Betlehemsko svjetlo. Dođi u naše obitelji. Neka roditelji budu zahvalni na daru vlastite djece. Na svakom trenutku koji im je pružen u luci koja daje puninu utočišta ljubavi, obitelji. Neka naša djeca ljube i poštuju svoje roditelje kako bi im bilo dobro i kako bi dugo živjeli na zemlji kako davno prije još Mojsije utisne u kamene ploče po nalogu Boga našega.

Evo tebe Betlehemsko svjetlo. Kod svih onih koji drže moć u vlastitim rukama. Kod naših političara, vlastodržaca, ovih i onih. Zasvijetli im Svjetlom pravednosti, molimo te Betlehemsko svjetlo, neka ne zaborave one radi kojih su i sami tamo gdje jesu. Ugasi u njima častohleplje, egoizam, nemar za potrebite, potakni ih da neprekidno izgaraju kao bi ova naša predivna Domovina, obasjana Tvojim Svjetlom, napokon zasjala u svojoj svojoj ljepoti.

Evo tebe, Betlehemsko svjetlo, u našoj Crkvi, kod naših svećenika, časnih sestara, ljudi posvećena života, vjeroučitelja. Zasvijetli snažno! I ne prestaji sjati! Kako bi i oni sami živeći Svjetlo mogli druge k Svjetlu privući.

Evo tebe, Bethlemsko svjetlo, daleko od mondenih skijališta, skupocjenih pića i darova, od blještavih lampica. Tamo u suzama siromaha, u boli i vapaju bolesnih, u trpljenju pravednih, tamo idi, tamo hitaj Betlehemsko svjetlo. Dodirni im milošću Duha Svetoga rane njihove preduboke, dođi u stan njihove duše, u najljepše dnevne boravke i najčistije dijelove njihove čovječnosti. I šapni im, Betlehemsko svjetlo. Šapni im tiho, ali snažno. Nisi sam. Koliko god teško ti bilo i kolika god situacija trenutna ti se činila tamna, nisi sam. I evo, Bog je već izabrao trenutak u kojem će baš tebe primiti za ruku i uvesti te u nebeski Jeruzalem. A mnoge suze tada će postati suze radosnice. Kao što će se u tom trenutku istine razotkriti i sva obmana lažnoga blještavila. Idi, Betlehemsko svjetlo, njima prvo hodi.

Marin Miletić