Zar si zaboravio čemu se imaš radovati?

Ljudi su čudna bića. Imate tolike koji jure negdje, a ustvari ni sami ne znaju zašto jure i što s jurnjavom dobiju. Postoje i ljudi koji misle da će biti jako sretni ako imaju puno toga. No, vrlo brzo, čim dobiju to nešto shvate da je napredak već omogućio stvaranje nečega još boljeg od toga što imaju pa zaključe da sretni više nisu. Poznajem neke koji cijeli život, pazite cijeli život, potrate gradeći svoje kuće iz snova. Ti ljudi rade po cijeli dan i noć za nešto što je raspadljivo i podložno zubu vremena. Nevjerojatno je to. Živiš, a ustvari ne živiš. Nema ništa goreg od toga kada čovjek zatre svoje darove i ne ostvari se u punini Providnosti.

Mnogi pak kada ostare kukaju kako im se djeca dovoljno ne posvećuju. Uistinu, žalosti činjenica da ima djece koja zanemare vlastite roditelje. No, koliko roditelji danas imaju vremena za svoju djecu? Na kojem su im mjestu ljestvice životnih prioriteta? Srećem često roditelje koji mi u razgovoru kazuju što su sve omogućili djeci: nekoliko sportova, tri strana dodatna jezika, nabrijano računalo, tablet, najnoviji mobitel. Znam ih pitati: jeste li naučili svog klinca bacati žabice? Jeste li s njim otišli pokoji put u šetnju, popili sok? Iako nam je tehnika toliko napredovala da se ne možemo nigdje na Zemlji izgubiti, opet – toliko je izgubljenih. Djeca se neće sjećati jesu li mijenjala tjedno traperice ili imala najkul tenisice. Djeci je najpotrebnija na svijetu – ljubav. Oni roditelji koji to ne omoguće klincima,  iznevjerili su svoje roditeljstvo. Koliko je onih koji žive u istom stanu, a potpuni su stranci. Od tuda nam dolaze mnogi problemi. Sa zdravim obiteljima je mnogo lakše ostvariti zdravo društvo.

Onda imamo sve više promašenih mladih života. Umiru u svom čekanju da počnu živjeti. Pa čekaju da završe faks, pa čekaju da dobiju posao, pa taj posao nije siguran, pa opet čekaju sigurniji i bolje plaćen posao, pa im manjka hrabrosti, pa čekaju onu koja je savršena (dobro jutro, takva ne postoji, nitko se nije rodio svet, svecem se postaje), pa bi se vjenčali, ali bi još malo bili neodgovorni i neozbiljni. Ljudi su stvarno čudni. Nešto tako sveto i jedinstveno, neponovljivo poput života, puštaju da im teče ispred očiju dok oni ne odluče živjeti. A tada je za mnoge ipak mrvicu prekasno. I onda jednog jutra u ogledalu zamijete staro naborano lice. I pogled pun boli kroz koji plače duša neostvarena koja je bacila pregršt biserja pred prljave svinje.

Ljudi vide na oba oka, ali nisu tome zahvalni.
Ljudi mirišu, ali ih ne zanima cvijeće i ljepota prirode.
Ljudi imaju ruke, ali nisu zahvalni na rukama.
Ljudi hodaju, i ne razmišljaju da ima toliko onih koji to ne mogu.
Ljudi imaju prijatelje. Pa ipak radije ruše nego li da grade mostove.
Ljudi upiru prstom u druge, umjesto da taj prst okrenu prema sebi.
Ljude grije sunce, ali nisu zahvalni.
Ljude miluje kiša. Ali oni nisu odgovorni prema prirodi.
Ljudi dišu, ali ne čine ništa da sačuvaju zrak.
Ljudi imaju jednu Zemlju. Tako predivnu, a toliko sičušnu u cijelom svemiru.
Ljudi moraju uvijek izgubiti, da bi osjetili vrijednost onoga što su imali.
Ljudi bi mogli jedni prema drugima biti mnogo bolji.

Rekoh vam.
Ljudi su čudna bića.
Ljudi su zaboravili živjeti. Već ovdje. Za ono sutra.

Marin Miletić

Njihova Hrvatska i moja Hrvatska

Znam što mislite. Vi me čitate i kažete kako sam utopist, kako je nemoguće to ostvariti, kako je ovaj svijet zao. Ne, prijatelji moji. Nije ovaj svijet u teškoćama, u teškoćama smo samo mi – sami. Svijet je točno onakav kakvim ga svatko od nas, u dnevnoj situaciji čini. Vi ste ti koji ste odustali od svojih snova. Vi ste ti koji ste se prodali za šaku prokletih judinih škuda. Vi ste ti koji se crvene od srama kada se gledate u ogledalu i zamijećujete vlastite promašaje u kojima i danas ustrajate. Vi ste ti, koji točno znate, duboko u svom srcu, da ste i sami mogli učiniti mnogo više – da ste se usudili.

Počelo je. Predsjednica će objaviti datum izbora. Dan kada će građani Hrvatske izaći na birališta i zaokružiti opciju koju žele. Brojanje krvnih zrnaca se odvija u svim sferama. Prsa su već nekoliko dana poplavljena od snažnog  busanja u srce. Boli puno toga, iskreno govoreći.

Moja Hrvatska su svi ljudi. Ovi i oni. Njihova Hrvatska su samo valjda oni koji misle poput njih samih. Moja Hrvatska su i oni koji uživaju u suncu, kao i oni koji ljube kišu. Ne dopušta li dobri Bog svima, svakome, da nas sve grije to isto sunce i da nas sve natapa ta ista kiša s visina?

Legitimno je da čuvamo svoje i borimo se legalnim načinima za svoje. To je u našoj prirodi. No, usuđujem se javno pitati, zašto imam dojam da bi neki sebi dopustili to pravo borbe, koje bi pošto-poto htjeli oduzeti drugome? Mi moramo moći govoriti i ne šutjeti, ali se može govoriti na različite načine i s različitim namjerama.

Kolika je gorčina srca, kolike su te rane zla i Zloga ovih i onih, bez obzira u koju boju trenutno bili zamotani, da im usta pljuckaju toliki bijes? Zar ne znamo da Biblija jasno ističe kako naša usta govore onoga čega nam je srce puno?

Ja sanjam drugačiju Hrvatsku. Znam da u toj mojoj sanjanoj Hrvatskoj nikada nećemo svi isto moći misliti. Ali, ja ne mogu i ne želim mrziti onog drugog koji drugačije gleda na istu stvarnost. Gospodin traži to od mene, on ide toliko daleko da tvrdi da ako ja volim samo one koji vole mene, da sam nikakav kršćanin, slabić od vjernika, u jednoj riječi – poganin. Moj Učitelj od mene traži da i ovo sutrašnje nadolazeće jutro, dok se vozim automobilom na posao, prstima prebirem krunicu, a u srcu nosim one za koje znam da mi ne žele dobro, one koji ne govore istinu o meni, one koji su ljubomorni, one koji žele da me boli. Učitelj kaže da ako želim biti njegov, moram prvo moliti otvorena srca baš za te i takve.

Sanjam drugačiju Hrvatsku. Nastalu na krvi hrvatskih branitelja, koji (smijem li to javno reći?) nisu bili svi Hrvati. Jesu u većini, dakako, ali, imali smo mi i muslimana, i pravoslavaca branitelja, imali smo Iraca, Francuza… i to dragovoljaca, zaljubljenika u ideju slobode. Pa meni su to pričali i svjedočili istinski heroji Domovinskog rata. Nevjerojatno, ali istinito. Je li njihova krv kojom je isto natopljena moja zemlja manje vrijedna? Zar nije i njihova krv – krv čovjeka?
Sanjam Hrvatsku u kojoj će svatko moći reći što želi, bez straha da će mu kičmu “milovati” teleskopska palica. Sanjam Hrvatsku u kojoj će se svatko moći grupirati i legitimnim načinima (iz)boriti za vlastite ideale. Sanjam Hrvatsku u kojoj će svatko moći izabrati. I ne biti žigosan ukoliko je praktični vjernik, ili praktični nevjernik, ukoliko je liberal ili pak konzervativac, ukoliko više voli na raskršćima života ići desno ili pak lijevo… Sanjam Hrvatsku u kojoj će političari živjeti za svoj narod, a ne od svog naroda. Sanjam Hrvatsku u kojoj će stvarno napokon svatko tko želi moći raditi,  skromno i pristojno živjeti od svoje plaće. Sanjam Hrvatsku u kojoj radnici  neće moći mjesecima raditi i ne dobiti ni lipe, u kojoj neće sustav štititi tajkune i ostale mafijaše koji prolaze neokrznuti zakonima dok onaj siromah skupo ispašta za svaku, pa i najmanju pogrešku u svome životu.

Nastavi čitati Njihova Hrvatska i moja Hrvatska

Prokletstvo Adama papučara

Nama danas, možda više nego ikad prije nedostaje pravih muškaraca. Kada nekog vidiš, kada progovori, kada svjedoči, kada djeluje, da znaš da je – muškarac. Nedostaje nam pravih muškaraca u svećenicima, osnovno i ključno je, da prostite, da svećenik prvo bude muškarac, to je temelj na kojem njegov sveti poziv može i postati svet, ako svećenik nije muškarac tu jedino izvanredna Božja milost može pomoći i nitko drugi. Nama nedostaje muškaraca u odgojnim ustanovama, školama, bolnicama, ovdje i ondje. Još se nađu momci na tribinama, dok nas i od tuda (što planski rade) ne istjeraju. Kakve smo generacije odgojili kada doživljavamo situacije u kojima momci plaču po fejsu jer su im se smočile noge, gdje dečki s rukavicama toče gorivo, piju sokiće na slamčicu, i čiste ribu u rukavicama s izrazom na licu koje sugerira kao da prebiru po izmetu, a ne po divnoj – ribi.

Prijatelji, čitatelji, kako ste? Kod nas u Zaljevu je bura već nekoliko dana. Mi Riječani volimo buru, zdrava je. No, da prostite, nikako da otpuše neke ludosti u našim glavama i još pokoju stvar koja se nikako otpuhati ne da. No, sve ima svoje razloge, bez obzira koliko mi maleni te razloge ne vidjeli ili pak ne shvaćali.

Gledam svoje vršnjake, prijatelje, poznanike, mladiće u naponu snage kako uludo troše život, točnije misle da žive, a više životare, ne grade svoj život na nekoj stijeni neraspadljivoj već na svemu onome što danas jest, a već sutra je posve zaboravljeno.

E moj Adame, lijepo si nam smjestio, razmišljam. Adam je ustvari bio prvi “šonjo”, mekušac, kvazi muškarac koji je iznevjerio svoje poslanje i smisao bivstvovanja. Adam je trebao biti čuvar svoje žene, onaj koji će prepriječiti put svakome zlu Zloga koje bi pokušalo nauditi njegovoj voljenoj ili njemu samome, a sutra – njegovoj obitelji. No, Adamu je milije bilo ne talasati, ženu ne živcirati, slučajno ne ju dekomodirati, Adam je više gledao njezinu vanjštinu (mora da je bila predivna ta Eva), nego li je gledao njezinu nutrinu. Đavao, kao čista inteligencija, pali duh, Zli, točno zna gdje treba udariti. Svakoga prema njegovim slabostima. Evi nudi brda i doline, mudrost i slavu, boštvo, i eto… pade Eva šaptom i tek u svom padu, kada joj se otvoriše oči pred kaljužom grijeha, spoznade da je teško pogriješila iznevjerivši svog Stvoritelja. Đavao likuje, obmana je uspjela, kao i toliko puta poslije Eve, zamamljivi grijeh se ubrzo pretvara u gadljivi okus koji te iznutra posve ispunja uzrokujući duboki nemir duše.

No, Adam je ovdje, nogometnim riječnikom, falio ceo fudbal, što bi Srbi rekli. Adam je pao na prvom početnom ispitu. Ma što ispitu, kolokviju.  Iole zahtijevnija situacija, a on se posve pogubio. Adam je trebao stati između žene i zmije, nekom toljagom, kamenom, klepiti tu gaduru od stvorenja (personifikaciju Đavla) po glavi, baciti ju na tlo i stopalom joj prignječiti glavu da nikome više ne nudi svoja zla, svoje obmane, svoje gadosti. Prvi Adam nije ispunio misiju viteštva, zaštite voljene žene. Prvi Adam je na jedan način preteča svih današnjih muškaraca papučara.

Nama danas, možda više nego ikad  prije nedostaje pravih muškaraca. Kada nekog vidiš, kada progovori, kada svjedoči, kada djeluje, da znaš da je – muškarac. Nedostaje nam pravih muškaraca u svećenicima, osnovno i ključno je, da prostite, da svećenik prvo bude muškarac, to je temelj na kojem njegov sveti poziv može i postati svet, ako svećenik nije muškarac tu jedino izvanredna Božja milost može pomoći i nitko drugi. Nama nedostaje muškaraca u odgojnim ustanovama, školama, bolnicama, ovdje i ondje. Još se nađu momci na tribinama, dok nas i od tuda (što planski rade) ne istjeraju. Kakve smo generacije odgojili kada doživljavamo situacije u kojima momci plaču po fejsu jer su im se smočile noge, gdje dečki s rukavicama toče gorivo, piju sokiće na slamčicu, i čiste ribu u rukavicama s izrazom na licu koje sugerira kao da prebiru po izmetu, a ne po divnoj – ribi.

Drugi Adam, savršen u svemu, nama jednak u ljudskosti, osim u grijehu, nam je pokazao što znači biti snažan i vjerodostojan  muškarac, muškarac koji je odan svojem poslanju posve, potpuno, do smrti na Križu. Isus je savršeni Adam, slika svega onoga kakvi bi i mi mogli postati. Kada bi malo više ljubili druge, ljubili život, a malo manje ljubili svoju stražnjicu i komoditet današnjeg vremena. Nećemo uopće pogriješiti uzmemo li i primjer sv. Josipa i u njemu se ugledamo kakav bi muškarac trebao biti: vjeran, pošten, snažan, radnik, molitelj, čuvar svoje obitelji.

Mnogi naši muškarci su danas postali kukavice. Skriveni iza zidova svojih roditelja, zavaljeni u fotelje udobnosti, heroji dnevnog boravka, ostaju vitezovi jedino igrajući igrice, dok su u stvarnom životu sve ono što muškarac ne bi trebao biti. Takvi muškarci su notorno iznevjerili svoju osnovnu zadaću, igraju na sigurno, na mamin objed i tatinih stotinu kuna za subotnji izlazak. Oni su najsnažnije godine svoga života, zrelu mladost poklonili destrukciji, umjesto stvaralaštvu, oni su se odali pukim užicima, ne gledajući da “tijelo samo po sebi ne vrijedi ništa”, kako Isus reče, ne shvaćajući da je naše tijelo natopljeno dušom besmrtnom, i zato je ono hram Duha Svetoga, kako ističe sveti Pavao, a svaki onaj koji oskvrnjuje hram nema sretan završetak ovozemaljskog života.

Nastavi čitati Prokletstvo Adama papučara

Vjeroučitelju, pala sam, što da radim?

Lijep pozdrav ljudi, kako ste? Je li i vas zahvatilo ovo predizborno ludilo? Je li i vas obuhvatila ljubav i skrb, onih i ovih koji se nas sjete jedino u ovo vrijeme, vrijeme kada ih mi ponovno  izabiremo da sjednu na svoje stolice moći, koje ih toliko hrane i o kojima su toliko ovisni. Ili pak vas čude svi oni koji po bespućima neta poput pravih stranačkih botova izgaraju i po potrebi ginu u uvjeravanjima kako su baš njihovi pravi koji će nama donijeti da med i mlijeko teče ovom namučenom i prevarenom, ali predivnom zemljom.

Vjeroučitelju, pita me danas jedna učenica, opet sam pala, što da radim? Srce moje, uzvratih, ono što jedino trebaš svaki put učiniti poslije pada – ustati. Pa koliko puta? Ona će. Onoliko koliko puta se dogodi pad, rekoh joj.

Prijatelji i poznanici. Sjetite se svojih roditelja i koliko puta su vam roditelji oprostili male, ali i teške prijestupe. Sjetite se koliko puta  vas je majka zagrlila i rekla da vas voli, bez obzira kolike boli ste joj nanijeli svojom ludošću.  Sjetite se koliko puta vam je otac pomogao, iako ste ga prevarili, iznevjerili. A naši roditelji nisu savršeni, oni su grešni, podložni krivim procjenama, ranjeni su i načeti grijehom. No, unatoč svojoj malenosti, iz ljubavi i radi ljubavi prema vama, uistinu su gotovo uvijek bili veliki i milostivi. Stoga, koliko li će više Bog koji jest savršena Ljubav moći vas ljubiti, vama oprostiti, vas prihvatiti, vas uvesti u nebesku kuću svoju, ukoliko vi to samo – poželite. U tome jest ključ, vi morate poželjeti reći Isusu svoj ‘da’, vi morate moći reći da Ga želite u svom životu.

Bog je milostiv i milosrdan, prema svima koji traže Njegovu ljubav. On ne želi ići protiv vas, on ne želi ići protiv vaše volje, jer je umro na drvetu križa i uskrsnuo da bi mi bili slobodni. Shvaćate li? Vi ste sami krojači svoga života, svoje sudbe. Sami izabirete put kojim želite hodati i cilj kojemu stremite. Vi ste odgovorni.

I ne zaboravite, nemojte molim vas govoriti o vlastitim grijesima kao da su oni veći od Božje ljubavi. To je teška duhovna oholost. Pretpostaviti svoje grijehe, svoje rane, svoje boli, većima od Božje ljubavi. (usp. sv. Ivan Maria Vianney). Jedna kapljica Isusove krvi dovoljna bi bila da se isperu sve rane i grijesi ovoga svijeta. Nemojmo biti oholi. Prihvatimo ruku našega Učitelja koja nam se svakodnevno pruža.

Dopustite Isusu da uđe u vaš stan. Boljeg prijatelja nikada nećete naći.

Marin Miletić

Kratka poruka roditeljima u četvrtak, taj jedinstveni dan u tjednu s kvačicom

Roditelji, shvaćate li?

Imamo presudnu ulogu u formiranju vlastite djece. Presudnu! Djeca od nas uče, s nama se suobličuju, nas slijede.

Kako mi nevjerni, možemo očekivati da će oni biti vjerni? Kako mi amoralni mislimo da će oni biti čestiti? Kako mi Duhom mrtvi, držimo da će oni ikoga moći oduševiti? Kako mi sebični, a oni da budu požrtvovni za druge? Kako to, mi ovisnici, a oni da zdravo žive?

Kako to, mi izdali svetinje, a oni da čuvaju temelje? Vrednote neprolazne?

Naša je prva. Naši su temelji. Na čijoj čvrstini oni biraju graditi kuću svoga života, sami biraju prozore i poglede, sami odlučuju o bojama nutrine i vanjštine. No, kakva će to biti kuća, koliko će ona biti čvrsta, ako vi niste sami sebe uzidali u njezine temelje?

Bog će duše djece tražiti iz vaših ruku.

Nema većeg projekta, nema divnije humanitarne akcije, nema pomoći veće od dobrog odgajanja vlastite djece. Od čistoće naraštaja ovisi budućnost naše Domovine i naše Crkve. Neka nam se Gospodin smiluje.

Svima.

Marin Miletić

Ljepota kršćanskih riječi i bljutavost kršćanskog života (moje razmišljanje upućeno braći i sestrama – katoličkim mlakonjima)

Uzalud ti molitva krunice trideset i četiri puta dnevno i usuđujem se reći, pohađanje najsvetijeg što mi imamo – svete mise – ukoliko ti nisi kršćanin u svojoj svakodnevnici, u svome “rovu”, na vlastitoj prvoj liniji. Ti si tada licemjer,  kršćanski klaun, kojemu je više stalo do vanjštine, do forme nego li do sadržaja. Postao si jedan od onih koji jako dobro znaju pravila igre, a sami krše i pravila i igru. Ti si tada sramota svoje Crkve, ti si onaj koji namjerno i sustavno izdaje svetinje koje se ne smiju izdati.

Hej, prijatelji, kako ste? Evo nam lagano prolazi nedjelja 13. rujna, a ljeto nas još mazi. Kažu kako će tako biti i čitav idući tjedan. Nemojte se previše opustiti, najteže je pasti na pod s određene visine, stoga i vi budite pripravni na hladnoće koje će nam doći. Prirodno je to i dobro. Rekli bi, uobičajene meteorološke pojave. Nećemo valjda komplicirati oko nečega što je ustvari – normalno.

Danas se čitalo drugo čitanje u svim katoličkim crkvama, od one na Kubi preko one skrivene i proganjane  u Kini, pa do onih u kojima smo mi danas bili s Isusom (kako li je divno biti članom Katoličke crkve) u kojima apostol razmišlja o vjeri i djelima. Pa hajmo ne biti lijeni i čujmo:

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola
Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru.«

U koje i kakve mi kršćane spadamo? Jesmo li ona vrsta kršćana koja će pred fotićima i kamerama ovoga svijeta pobožno sklapati ruke, sklopljenih očiju htjeti iznijeti primjer snažne molitve, podizati svoju ruku u zrak na neku duhovnu šansonu (možda misle Isusa uloviti za nožni palac), uredno se tjedno okupljati na molitvi i pisati statuse na fejsu: God is my strength, ali ćemo zato u svome domu, daleko od očiju onih koji nas mjerkaju, zaboraviti na svoje dijete, s mužom ne razgovarati, ženu ne saslušati, susjedu ne pomoći, pored onoga siromaha koji kopa po kantama za smeće – samo hladno proći, uništavati svoje tijelo cigarama, alkoholom, drogama, zaboraviti na poziv sv. Pavla kako je naše tijelo hram Duha Svetoga, u neka opskurna vremena kada nas ni ukućani ne vide, pogledati nečije dobro dupe ili, da mi Bog prosti, i još štošta drugo… ali eto, već sutra je nova prilika novih maski toliko profesionalnih da nam se dogodi u vlastitom ogledalu nerijetko sebe sami ne prepoznati. Kako onda da te župnik poznaje. Kada si sam sebe izgubio igrajući se maskama licemjerstva.

Nastavi čitati Ljepota kršćanskih riječi i bljutavost kršćanskog života (moje razmišljanje upućeno braći i sestrama – katoličkim mlakonjima)

Vonj truleži nogometne reprezentacije

Sada potpuno shvaćam one koji žele još negdje zapaliti koju baklju više, baciti ju tamo daleko gdje mafijaška vrhuška Uefe kaže da se ne smije, učiniti što se mora učiniti, da padnu u provaliju svi ovi Judini sinovi koji su izdali našu Domovinu, naše klubove, našu reprezentaciju, da ih se udari tamo gdje njih najviše boli – po novcu, da ne odemo na europsko prvenstvo, da padnu svi koji moraju pasti.

Prijatelji, kako ste? Evo, rujan nam i dalje topao. Ustvari, jako dobro vrijeme za poć’ na more. Učenici su uronili u školske obveze, zaposleni se vratili na svoje poslove, nezaposleni i dalje u iščekivanju, saborski zastupnici u njihove klupe, toliko daleke i strane narodu… ostale su samo prazne predivne plaže i more koje zove svoje zaljubljenike.

Hrvatska nogometna reprezentacija je došla do dna. Vonj truleži vladara našeg nogometa toliko se proširio među ljudima, da se dogodilo nešto što je prije desetak godina zvučalo toliko nevjerojatno da bi šamar opalili svakome tko bi se usudio reći da za Hrvatsku nitko više neće gorljivo navijati.

Ipak, Mamić i njegova družina uspjeli su nešto čemu se nitko nije nadao. Nisu oni otjerali samo Boyse s Maksimira nego su uništili kult reprezentacije. Ti kreatori nogometnog bunila nisu stali, modern football ide dalje: bajka Rujevice se pretvara u logor, nešto kao što su djeci Židovima obećavali nacisti kolače i lutkice ako uđu u plinske komore. Dobro, pretjerao sam, na Rujevici se ne radi o takvim užasima, ali sve te perfidne ograde, navlačenja navijača prije, za vrijeme tekme, mrki pogledi kornjača koje kao da čekaju krivi treptaj oka nekog nadobudnog mladca pa da krenu. A kada oni krenu, onda i navijači krenu i tada – nije dobro. Bajka Rujevice sve više poprima konture noćne more,  nečega što se ne smije dopustiti zbiti. Kantrida se mora dogoditi. Čim prije. Radi mira u gradu na Rječini.

Sav taj razglas od kojega te bole uši, to navijanje preko zvučnika, prijetnje spikera… znače samo jedno: radi se o procesu feminizacije jednih od posljednjih Mohikanaca našeg društva. Jednog od rijetkih mjesta gdje su muškarci još uvijek muškarci. Muškarci koji neće pisati statuse da su pokisli od kiše, plakati jer danas nemaju pršut za marendu, ili biti u depresiji jer nemaju  novi ajfon, ili pak uznemireno zvati mamicu jer im je hladno.  Muškarci koji se ne boje težih situacija, koji su fajteri. Vidite, ne zaboravimo, najveći broj heroja branitelja je upravo bio iz navijačkih skupina. Momci su u presudnim trenutcima obrane Domovine s branika voljenog Kluba stali na branik Domovine. Ima nešto viteškog u nama navijačima, nije to tepanje oholosti. Ima nešto u pogledu koji sjaji, u potpunom izgaranju za nešto što toliko ljubiš. To dobro znaju pogotovo momci koji sve svoje slobodno vrijeme, posljednji novac daju za gostovanja, videći ideal u potpori Klubu, rame uz rame s onima koji dijele tu istu nepatvorenu ljubav.

To pak smeta. To smeta u društvu koje propagira materijalno iznad duhovnog. Koje prava na slobodu izražavanja daje samo jednima, a kada drugi progovore drugačije onda nas se proziva nazadnima i zaostalima. Smeta ta muškost koja se rađa i stvara na tribinama, zato kreatori ništenja identiteta stvaraju umjetnu navijačku glazbu, umjetni vatromet, umjetno navijanje, umjetne koreografije. Oni ne žele imati slobodne navijače koji će postavljati pitanja, vikati, upozoravati, čuvati… oni žele kazališnu publiku. Sličnu Frljićevoj, da prostite. Koja će uvijek poslušno pljeskati svakoj novoj režimskoj predstavi koja neće zadirati u svoje, ali u one druge – hoće.

Zamislite da su momcima, ali i roditeljima s djecom prije utakmice Hrvatske i Norveške, na zapovijed i nalog Hrvatskog nogometnog saveza, norveški policajci skidali hrvatske dresove našim navijačima. Očevima, majkama s djecom, djeci, kao i pravim ultrasima. Možete li zamisliti većeg poniženja,većeg dokaza kaljuže srama koja je izašla iz Mamićevog projekta vladanja hrvatskim nogometom i njegovim jadnim pijunima, od Šukera pa naniže. Jesu li se za to borili naši heroji, da nam tuđin skida nacionalni dres u drugoj zemlji? Da nam hrvatska policija ne dopušta navijanje za našu reprezentaciju?

Nastavi čitati Vonj truleži nogometne reprezentacije

Sve one izbjeglice iz Vukovara, Gospića i Osijeka koji su bili teži od 70kg trebalo je – zatuć po glavi i potjerati nazad!

Komentari vjernika koji iskazuju pregršt negative, osobnih frustracija i jasne netrpeljivosti oko izbjeglica meni osobno je prestrašan. Sva ta moja braća i sestre, od kojih mi je poprilično slabo, koji će već u nedjelju pobožno klečati u prvim klupama naših crkvi prebirući svojim prstima otajstva krunice, a danas rigaju vatru spram onih koji traže pomoć – jako me žaloste. Svi ti stručnjaci par excellence za fizički identitet izbjeglica. Pa tako po bespućima fejsa možemo čitati da izbjeglica ne može biti bilder, sportaš, netko tko je visok. Ja, to čitajući… se štipam, lupam onim batom za lupanje mesa po čelu i pitam se jel’ ovo sve neka noćna mora iz koje ću se uskoro probuditi. Ti ljudi koji kilometre i kilometre hodaju, spavaju na zemlji, koji su i ono malo što su imali da bi pokušali doći na Zapad dali utvarama upitnog morala da ih prevezu u obećanu zemlju, ti ljudi nisu stoka, da se prema njima odnosimo baš kao da notorna stoka i jesu.

Ako me pitate, a odgovorit ću vam pitali me ili me ne pitali, mislim li da među njima ima i ubačenih, ljudi koji nemaju namjere širiti ljubav i mir po Europi, vjerujem da – ima. No, koji vam je jarac? Od kada je to u kršćanstvu machiavelizam poželjno filozofsko opredijeljenje? Pa ono, budući da je možda među hiljadama nevinih četiri terorista, ajmo mi svi kršćanski zatuć’ sve te sirote ljude? Ili pak drugo bezumlje koje čitam isto iz mozgova s kojima ne bih ni espresso popio, a Bog mi je svjedok da sam sa mnogima pio espresso, ono, kažu ti umnici kako te izbjeglice nemaju što tražiti u Hrvatskoj, jerbo smo mi siromašni pa neka kod nas ni ne dolaze. Država mora odraditi svoj posao. Tajne službe, obavještajci, da zarade svoj kruh kako spada, da čuvaju svoje građane. Opasnosti će uvijek biti. Strah će se nažalost i dalje sijati. To je ionako nekima plan da donesu nove zakone, novih kontrola. No, mi ne smijemo pasti na ovoj kušnji. Mrziti drugoga jer je musliman ili pripadnik bilo koje druge nacije ili vjere. Ako jesmo kršćani, ti ne smiješ prestati pomagati. Bez obzira ako ćeš time ostati bez glave. Mi ne činimo dobro samo u dobrim uvjetima, nego u svakodnevici. Koja može biti i jako tamna. Mi ne pomažemo samo svojima, jer, da parafraziram Isusa, lažci smo, pogani i nemamo istine u sebi ako tako činimo.

Nastavi čitati Sve one izbjeglice iz Vukovara, Gospića i Osijeka koji su bili teži od 70kg trebalo je – zatuć po glavi i potjerati nazad!

Prebili su Savla, nije stigao postati Pavao!

Dragi prijatelji, kako ste? Uživate li u posljednjim danima ovog ljeta? Evo, uskoro će doći vrijeme kada nećete morati kukati radi vrućina. Moći ćete jadikovati po bespućima neta zato jer će danima padati kiša, a vjerovali ili ne, postoji velika vjerojatnost da će čak padati i snijeg. Tamo negdje krajem prosinca i tijekom siječnja. Znam, zvuči nevjerojatno, otuda vjerojatno i tolika količina čuđenja i lošeg raspoloženja uvjetovanog sasvim uobičajenim meteorološkim pojavama. Mora da su i naši djedovi plakali kada su im se smočila stopala od kiše. Sebi nisu mogli doći danima. Uh, ta vremena kada su muškarci bili muškarci.

Vjernici sigurno znaju za lik svetoga Pavla. Nevjerojatni mislilac, apostol Kristov koji usto budi rečeno sam sebe prozva apostolom, čovjek potpuna predanja, izgaranja za Radosnu vijest Kristova evanđelja, čovjek koji je toliko ljubio Učitelja da se nije libio radi Isusa dobiti batine, trpjeti uvrede, omalovažavanja svakojakih vrsta, a naposlijetku ostao je u doslovnom smislu bez glave radi vjernosti svome Učitelju.

Pavao je pak prije susreta s Isusom bio – Savao. Kao revni Židov bio je progonitelj kršćana. Odobravao je i ubojstvo sv. Stjepana. Uglavnom, bio je dno dna lik, mrzitelj Isusovih učenika i Isusa samog, tlačitelj žena, djece kršćana.

Dozvoljavam si pitanje: kako bi mi danas pisali o takvom čovjeku po fejsu i s kakvim bljutavim kvalifikacijama bi žigosali čovjeka koji bi nam toliko nanosio boli? Kao kršćani, naravno. Ono, između nedjeljne mise i ispovijedi u petak, negdje oko srijede, opalim te kršćanskom toljagom po glavi ne želeći prihvatiti da se svaki čovjek može obratiti, postati boljim.

Zamislite ono, krene Savao u 2015. godini s motorom iz Pule u Senj. Isus je lijepo zamislio skočiti s padobranom iznad Zaljeva, doskočiti na riječku Rivu i tu organizirati klasičnu sačekušu – obraćenja. Ono, susreta živog Boga i grešnog čovjeka, susreta Savršenosti i nesavršenosti, Veličine i malenosti, Punine Ljubavi i duboke ranjenosti radi nepoznavanja Ljubavi. Takav susret uvijek uzrokuje tektonske promjene u biću koje upozna svoga Stvoritelja, svoga Učitelja. Kada ga upoznaš, ne možeš, a da ga ne ljubiš. Ne možeš, a da ga ne živiš protkan iznutra novom dimenzijom smisla koja te pogoni energijom koja se ne može mjeriti s nikakvom energijom ovoga svijeta, zato jer se tu radi o sili Duha Svetoga, a ne o nekim new age smisalicama. Sve je to Isus dogovorio sa svojim Ocem i Duhom Svetim ispijajući zlatni hausbrandt espresso u nebeskom Jeruzalemu, želeći tu trsku dobrano napuklu ne slomiti, već u potpunosti – obnoviti, pružiti tom čovjeku ruku, krenuti s njim dalje u ovozemaljskom hodu prema prolasku kroz vrata smrti pa sve do one iskonske radosti.

Sve je to Isus lijepo zamislio, ali mi smo imali drugačiji plan.

Nastavi čitati Prebili su Savla, nije stigao postati Pavao!

Za cipelarenje Isusa nedostajala je samo Severina

Pozdrav ljudi, kako ste? Evo, ja dugo nisam bio ovako uzrujan. Prvo, jučer mi voljeni Klub opet odigrao lošu tekmu, praktično bez udarca u okvir gola. I to protiv ljutog rivala iz Splita. Drugo, ne prestajem primati u box videa mojih poznanika i prijatelja s južnih krajeva Hrvatske koji slavodobitno mašu sa snimljenim materijalom navijačkog šepurenja Torce po Korzu u trajanju minute i par sekundi. Nebo se ipak smilovalo, jednima i drugima, budući je pedesetak naših starijih trčalo susresti se s navedenima pa bi definitivno došlo do neželjene familijarnosti uz određene posljedice.  A mame ne bi bile sretne radi nužne investicije u ugradnju novih zuba svojim sinovima.  No, nakon nekih gotovo minutu i devet sekundi šetnje spomenutih, došetale su se i “kornjače” te navijače Bilih prošetale do svojih marica. (Molim ne trolajte cijeli tekst radi ovog uvoda. Hvala i doviđenja)

Taman kada pomislih da mi se više ništa ne može loše dogoditi, potrčih kao i svake nedjelje Bogu u krilo, nahraniti se njegovim Tijelom, slušati Riječ Evanđelja, primiti milost Neba sudjelovanjem na misi – a ono, šok i nevjerica, prirediše mi potpuno šaketanje Isusa.

Eventualno za cipelarenje bi nedostajala još samo – Severina. No, to ne bih nikako uspio preživjeti. I ovo mi je oduzelo barem deset godina života. S obzirom na prouzročene  želučane tegobe i obilno lučenje stresa. Župnik napravio od liturgije karikaturu liturgije, da zadržim elementarnu pristojnost. Ne samo da je misa pretvorena u loš koncert, nego koncert s repertoarom pjesama od kojih se neke ne bi smjele u crkvi izvoditi u crkvi gotovo nikada, jedino u slučaju da crkvu okupiraju neki ludi teroristi i žele ju oskrvnuti lošom glazbom, zabarakidiraju se s jadnim vjernicima i prirede im mučenje bez premca.
Ja sam doživio tako nešto danas. A teroriste nisam susreo.

Nastavi čitati Za cipelarenje Isusa nedostajala je samo Severina