Oprostili bi jednome tisuće ubojstava, drugome Hrvatsku oprostiti ne mogu

ca3f3ea5-91c1-4a78-9bac-71a798904fae-4260-000006fc48b790d8_tmpApsurdistan jednoumlja ljubitelja druga Tita nema premca. Oni pljuckaju po prvom hrvatskom predsjedniku samostalne i neovisne države, optužujući ga za notorne gluposti, naravno u ogromnoj većini bez ikakva dokaza, a pritom se ne libe javno iskazivati ljubav prema diktatoru i zločincu drugu Titu. O tempora, o mores, koliko li je duboka ljudska glupost.

Hrvatska povijest je teška. Katkada ju teško mogu razumjeti i načitani ljudi budući je mnoštvo izvora ovih ili onih, autora koji su po narudžbi nalogodavaca prekrajali istinu u laž, a laž u istinu. Hrvatska povijest je prepuna rana. Duboke podjele čine okosnicu našeg društva stoljećima. Jako smo mali narod, ali smo nekako spremni na užasne međusobne prijepore.

10. prosinca je sedamnaesta godišnjica smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Možemo li se malo vratiti u povijest kako bismo mogli približiti si lik Tuđmana. Zbog intervjua koje je dao švedskoj televiziji, zapadnonjemačkoj televiziji ARD i jednoj francuskoj radio postaji, a u kojima je kritizirao komunističko jednoumlje i zagovarao pluralističku demokraciju, uslijedio je sudski progon. Okružno javno tužiteljstvo u Zagrebu podiglo je 1980. godine protiv njega optužnicu, a 1981. je uhićen i osuđen „zbog neprijateljske propagande“ na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u trajanju od pet godina. Kaznu je služio od siječnja 1982. do veljače 1983. u zatvoru u Lepoglavi, a zbog pogoršanog zdravstvenog stanja je privremeno pušten kući. Vraćen je na odsluženje kazne u svibnju 1984., a
nakon nekoliko mjeseci Vrhovni sud donio je rješenje o uvjetnom otpuštanju zbog pogoršanja zdravstvenog stanja. Tuđman je tako prošao katarzu, od mladog komuniste došao je k pameti upoznavši režim iznutra te naposljetku i sam osjetivši tvrdoću te iste čizme koja je i njega poprilično nagazila.

Godine 1987. svoje dugogodišnje ideje o nacionalnom pomirenju i jedinstvu hrvatskog naroda te stvaranju hrvatskog nacionalnog demokratskog pokreta počinje širiti i poticati i među hrvatskim iseljenicima. Kad mu je vraćena putovnica, najprije putuje u Kanadu, a zatim i u SAD, Njemačku, Švedsku i Austriju. Okupljajući istomišljenike osmišljava politički program usmjeren ka stvaranju hrvatske države.
Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine i pobjede Hrvatske demokratske zajednice u Saboru je 30. svibnja proglašen predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske. U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dva puta pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima, i to 1992. i 1997. godine.

Tuđman je uspio pomiriti sinove ustaša i partizana, pokazavši kako je za stvaranje neovisne hrvatske države potrebna žrtva i jednih i drugih, potrebno je zajedništvo svih – kako bi se uspjeli othrvati velikoj komunističkoj vojnoj sili JNA i pobunjenom stanovništvu te dobrovoljcima četničkih snaga.

Hrvatski narod je to u većini prepoznao. Tuđman i njegova stranka HDZ dobivaju tada plebiscitarnu podršku građana koji se odlučuju za slobodu. Treba biti iskren, nisu svi htjeli slobodnu Hrvatsku, a da prostite, suze i plač narikača ljubitelja Jugoslavije i danas odzvanja hrvatskim medijskim prostorom što je svojevrsni oksimoron bez premca.

Tuđman je na čelu mlade Hrvatske, ostavljene od Europe da umremo i budemo uništeni (EU nam je u presudnim trenutcima borbe za slobodu zabranila braniti se, uvela embargo na uvoz oružja) okupio hrvatsku emigraciju, povezao sve domoljubne Hrvate, osnovao prve postrojbe, pozivao i koordinirao ratnim akcijama… imao je presudnu ulogu u stvaranju i obrani slobodne Hrvatske. Tuđman se tada morao okrenuti svakome tko je na ikoji način mogao ponuditi se pomoći oko obrane države. Budući da su svi legalni načini tada bili nam zabranjeni i zatvoreni, Tuđman dopušta pomoć i svih onih kojima nije bilo strano kroz mutnije priče nabaviti prijeko potrebno naoružanje. Nažalost, kada radiš s takvim ljudima, oni poprilično napune i svoje džepove, koliko god to frustrirajuće i izdajnički u određenom pogledu bilo. S druge strane, oružja nema, ljudi ginu, sela i gradovi nam padaju, Europa se pravi blesava i čeka da prođe baba s kolačima. Samo, ova baba s kolačima Jugoslavenske komunističke narodne armije nije nosila nikakve baklave, već smrt, uništenje, plač i jauk. Učinilo se tada što se moralo činiti.

Važno je ipak progovoriti i u drugom smjeru. Danas je jedan riječki portal, pogubljen kakav već jest, objavio huškački tekst notorne difamacije spram prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana. Sprdaju se s količinom zapaljenih svijeća na Jadranskom trgu, sprdaju se s Predsjednicom Kolindom, sprdaju se ustvari sa žrtvom hrvatskih branitelja i sa svima nama.

No, ne sprdaju se oni s drugim vrlo zanimljivim zlikovcem – drugom Titom. Pod zapovjedništvom druga Tita dogodili su se zločini revolucionarnog terora motiviranog doktrinom o klasnoj borbi koja predstavlja habitus komunističke zlikovačke ideologije. Bez suđenja masovno su ubijani vojnici, ali i najveći broj civila iz svih bivših republika tamnice naroda Jugoslavije. Samo na području susjedne Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih skrivenih grobišta zlikovačkih komunista s preko stotinu tisuća ubijenih ljudi, a u našoj Hrvatskoj preko 900 stotina masovnih mjesta groze s gotovo devedeset tisuća ubijenih osoba. A gdje su svi zatvori, Goli otoci manje i više poznati?

Drug Tito naredio je ubijanje 515 katolička svećenika i 33 časne sestre. Pročitajte još jednom, molim vas, ovaj broj. 515 svećenika i 33 časne. Ubijeni. Svatko od ovih ljudi ubijeno je jedino i samo iz mržnje prema katolicima i prema Crkvi. Zato su i zatvorili i otrovali Stepinca. Jer je kao hrvatski kardinal štitio integritet Crkve i svoga naroda hrvatskoga.

Apsurdistan jednoumlja ljubitelja druga Tita nema premca. Oni pljuckaju po prvom hrvatskom predsjedniku samostalne i neovisne države, optužujući ga za notorne gluposti, naravno u ogromnoj većini bez ikakva dokaza, a pritom se ne libe javno iskazivati ljubav prema diktatoru i zločincu drugu Titu. O tempora, o mores, koliko li je duboka ljudska glupost.

Titu treba priznati ulogu u borbi protiv fašizma i nacista, ali treba reći kako je pokazao sve svoje ludilo u odmazdi protiv neistomišljenika i u svim ubojstvima i progonima koje je naredio poslije Drugog svjetskog rata. I tu bi priča mogla stati. Mogli bismo se okrenuti napokon u ovaj smiraj godine na zalasku.

A oni? Oni se drznu sprdati utemeljitelja samostalne i neovisne hrvatske države koji je vodio častan obrambeni rat protiv agresora, možda su mu se pogotovo poslije rata dogodili previdi… ali… niti je bio zlikovac, niti ubojica.

Da prostite, budimo iskreni, Tuđmanu jednostavno ni danas ne mogu zaboraviti onu njegovu: «Imamo Hrvatsku!» Oni je naprosto nikada nisu niti htjeli biti.

Dakle, imamo Tuđmana, imamo Hrvatsku. Neki će prigovarati o ovome ili onome, o tome da se moglo bolje, da privatizacija nije bila dobra, da je kapitalizam donio to i to… no… imamo Hrvatsku, zar ne? Tu je. I mi smo u njoj. Na žrtvi i krvi tisuće hrvatskih branitelja. I svih nedužnih stradalih civila. I četiri stotine ubijene hrvatske djece. I što mi činimo da nam bude bolje? Što ja radim za sebe i svoju Domovinu? Koliko predano radim i trudim se ostvariti sve svoje talente? I za koga glasam na izborima? Izlazim li uopće? Koji je moj doprinos u razvoju demokracije? Ili i sam spadam među sve one heroje dnevnih boravaka oboružan 22′ ekranom i top računalom preko kojega bespuća interneta upoznajem s vlastitom frustracijom. Jer, bubrezi se baš nikako ne mogu prodati za – muda.

Marin Miletić

Svi ti strogi ljudi koji nas okružuju

img_0072Sve su promašili, zato jer su i sami promašeni. Kada bi svi ti licemjeri poznavali Boga, znali bi da je naš Bog i kod braće protestanata, i kod muslimana, i kod pravoslaca i kod ovih i onih. Istina, njegovo savršeno očitovanje jest u našem dvorištu u kojem kod nas katolika živi punina Objave, ali ne smijemo drugima oteti pravo ljubiti Boga zato jer pripadaju drugim narodima ili vjerama.

Sjećate li se one narodne poslovice koja tvrdi kako je šiba iz raja izašla? Slažem se s njom. Zato je šiba i izašla iz raja i zato u raju i nema mjesta za šibe jer se upravo i radi o – raju. Moram vam nešto priznati, dok sam bio na početku svoga poslanja kao vjeroučitelj, nerijetko sam i sam bio jako zahtjevan. Zahtjevan prema djeci, ono, baš jako, tražeći od njih poslušno prihvaćanje istine Crkve i Učitelja koje eto, ja njima i u ime baš te Crkve i baš tog Učitelja – naviještam. Istina je ta da nikada nisam tijekom svog rada s mladima izgubio više mladih od tog vremena. Jednostavno, bio sam farizej. Iako sam se trudio živjeti iznutra ono što sam drugima naviještao, s prezirom sam gledao prema svim tim poganima, nezaslužnim Isusove ljubavi i njegove žrtve. Ustvari, bio sam duboko ranjen i isfrustriran jer sam htjedoći svima pod svaku cijenu navijestiti slobodu evanđelja išao i protiv njihove slobode vjerujući da im tako radim dobro jerbo su oni ti koji su duboko u glibu grijeha. Figurativno govoreći, gotovo sam svaki dan bio onaj pravedni sin koji je ostao vani, ne htjedoći ući u kuću Očevu radi razmetnog brata. Tako se dogodio oksimoron, ja pravedni bio sam daleko od Boga, a on poganin – bio mu je tako blizu.

O kako li sam bio u teškom promašaju. O koliko li tada ustvari uopće nisam shvaćao veličinu Božje ljubavi, njegove kiše milosti koju upravo On po svojoj dobroti pušta padati i pravednima i nepravednima. Bog nije ograničen, a izgleda ni isfrustriran poput nas vjeroučitelja i katkada svećenika koji toliko breme stavljamo na leđa onih koji nas okružuju, a sami pritom mnogi živimo mnogo dalje od Isusa nego li to čine pogani. Izvana smo blještave fasade, ulaštene jabuke, izbijeljeni grobovi, kako Isus reče, a iznutra smo leglo gujinje. Mnogi od nas gotovo svakodnevno vade trn iz oka ljudi koji nas okružuju, a sami ne vidimo brvna truleži koja leže u nama.

Poznajem tako glasne neke prvoborce za Isusa koji sa svetih mjesta prijete ljudima prstima pravde i strašne Božje osude, a onda vikendom odu u udaljene gradove u Italiju upražnjavati svoju seksualnost. Jednosmjernu, da prostite, onu sa stražnjeg dijela muškog tijela. Poznajem tako i neke kojima ništa ne valja, Crkva je izdala Krista u Drugom vatikanskom koncilu, oni su posljednji bastioni čuvara netaknute liturgije i tko zna čega još ne, a zatim sami lažu čim zinu, obmanjuju, kleveću. Neki pak isto tako jako rigorozni prema vani stalno ljude upozoravaju na porniće i grijeh bluda, da se ja pitam čovječe, imaš li ti stvarno problem s time? Jer, shvaćam da su mnogi ljudi teško ranjeni na tom području, ali ipak, nisu nikako svi, a ako ti samo o tome pričaš govoriš li ti njima ili sebi? Isus davno upozori o tome kako što nam često izlazi na usta, upravo toga nam je srce puno. Imamo tako i razne druge likove koji će rado docirati o ovome i onome, a pritom mrtvi-hladni hakirati nečije privatne račune i ulaziti u nečiji privatni svijet, jerbo eto, on, pravednik valjda to može direktnom dozvolom Učitelja. A o svim onim ljubiteljima skupocjenih automobila dok im župljani kopaju po bajama za smeće, radije sada ne bih. Njihov susret s Isusom bit će baš nekako – vatrometan.

Prijatelji. Ne treba dvojiti, naš Bog jest zahtjevan Bog. I naš Bog voli da smo mu vjerni. I istina je da će svako koljeno pasti nice pred nj i položiti račun za vlastiti život. No, ne bojte se. U Bibliji imate 365 napisano upravo to – ne boj se. Isus ne želi da se bojimo nikoga. A nikako pak njega. Još stari Sirah kaže kako straha u ljubavi nema. Bog naš je Bog milosrđa i ljubavi, Bog koji te ne mijenja teleskopskom palicom već svojom ljubavlju. Naš Bog nije bog toljage, već Bog pun strpljenja i ljubavi prema svakom svom djetetu. I tako On nas mijenja. I tada, kada doživimo obraćenje srca znamo da više ne želimo biti blizu grijeha, da želimo ostati u njegovoj milosti. Ali, tada. Bog je protiv nasilja i zastrašivanja. Bog ne želi da prijetimo jedni drugima. On u to ne vjeruje niti to podržava. To vam čine isfrustrirani likovi, koji nikada nisu živjeli, završili su tu gdje jesu, možda drugdje nisu ni mogli, pa sada gotovo sadistički uživaju utjeravajući strah u kosti vjernicima. A onda… kada završe s tim, sjest će u automobil i otići daleko od poznatih kako bi dopustili da baš njemu netko drugi nešto utjerava, da prostite. Kojih li bljutavih licemjera. Od kuda im hrabrosti ljudima uopće pogledati u oči?

Sve su promašili, zato jer su i sami promašeni. Kada bi svi ti licemjeri poznavali Boga, znali bi da je naš Bog i kod braće protestanata, i kod muslimana, i kod pravoslaca i kod ovih i onih. Istina, njegovo savršeno očitovanje jest u našem dvorištu u kojem kod nas katolika živi punina Objave, ali ne smijemo drugima oteti pravo ljubiti Boga zato jer pripadaju drugim narodima ili vjerama.

Tko to shvaća, on je pravi Isusov učenik. On svjedoči svojim hodom, molitvom, sakramentima, odnošenjem prema drugima, mislima i djelima. Svojim licem koje zrači otvorenost i ljubav.  Da ljubi Isusa Krista svim svojim srcem, da je odan Katoličkoj crkvi svom dušom svojom, ali On zna da je jedino Bogu moguće pisati i po različitim crtama, katkada čak i po onim krivim. I da će mnogi posljednji biti prvi, a prvi posljednji, kako Isus reče. Ne otimajući pravo Bogu da On izabere u kojem trenutku će doći do srca svih onih koje mi tako lako osudismo, ne shvaćajući da smo time ustvari osudili samo – sebe sami.

Neka nam se Gospodin smiluje.
Svima.

Marin Miletić

Za obljetnicu smrti vaše mame – tulum i vatromet!

cd07e823-3e32-41d8-bfe7-91d5644843ce-954-000000c0226ef8bc_tmpLegitimno je pravo da Novi list preko svojih udarnih pera misli drugačije. Žalosti samo činjenica da nisu nikada u povijesti svoga postojanja htjeli barem nekome dati mali prostor da se čuje i druga strana. Ravnoteže radi. Ovako… ovako su tragikomični u vlastitom nastojanju difamacije svega onoga što je povezano s hrvatskim identitetom.

Jeste li izgubili nekoga u životu? Majku, oca? Brata, sestru ili možda dijete? Je li vam ikada pala ideja na pamet da na godišnjicu smrti umjesto da odlazite na grob svoga najmilijega, u miru s puno emocija, ali dostojanstveno ipak – organizirate jedan dobar vatromet? Tulum? Feštu za pamćenje. Nije? Kako to? Sanja Modrić, novinarka Novog lista nekako baš ide u tom smjeru.

Ajmo prvo kraći repetitio. Vukovar. Grad heroja i heroj grad. Grad koji je simbol Domovinskog obrambenog rata. Grad koji je na jedan način pretrpio više od drugih. Ratna razaranja Jugoslavenske fašističke narodne armije i četnika u Vukovaru su bili prestrašni. Kao da je neki armagedon s neba pogodio taj grad na Dunavu i od njega u doslovnom smislu je samo na dijelovima ostao – kamen na kamenu. Dragica Kljajić se zove Hrvatica kojoj su u Vukovaru ubili supruga Pavu i njihovog sina koji je tada imao šest mjeseci. Da, dobro ste pročitali – šest mjeseci. U Vukovaru je ubijeno osamdeset i šestero djece. Potpuno nevine. Najstarija žrtva Vukovara je starac ubijen u stotinu i četvrtoj godini života. Ovime je jasno posvjedočeno: mrzitelji Hrvatske, željeli su satrati život od početka do kraja. Ne smijemo zaboraviti niti Irenu Kačić koja je u Vukovaru ostala bez muža i sina. Sin joj je imao šesnaest godina. To vam je drugi razred srednje škole.

Na mjestu najveće masovne grobnice u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, odmah do Novog vukovarskog groblja postavljeno je 938 bijelih mramornih križeva – za svaku žrtvu ekshumiranu 1998. godine. Fašistička jugoslavenska narodna armija i četnici su tu u rovovima zamotanim u crne vreće za smeće pobacali tijela branitelja, civila grada Vukovara.

JNA i četnici organizirali su i zloglasni hangar u kojem su zadnje sate provodili ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeni iz vukovarske bolnice nakon pada grada. Na betonskom hladnom podu, gdje se samo u kutevima nazirala pokoja vlat slame – neprijatelj je svirepo mučio, tukao, notorno zlostavljao nemoćne Hrvate. Danas je na tom mjestu spomen – dom Ovčara. U mraku hangara sa zidova izranjaju fotografije i imena ubijenih na Ovčari. Pod stopalima osjećate čahure koje su pronađene na mjestu masovnog pogubljenja nevinih.

Na Ovčari je pobijeno bez suđenja protivno svim postojećim međunarodnim pravilima o ratovanju, zarobljenicima, 200 hrvatskih zarobljenika odvedenih iz bolnice. Tu je stradao i novinar Siniša Glavašević čija javljanja iz Vukovara je pratio cijeli svijet, a ona su danas zabilježena u knjizi koja je proročka, pjesnička i duboko egzistencijalna.

Velepromet ne smijemo zaboraviti. Logor formiran za mučenje i ubijanje Hrvata, u njemu je bilo zatočeno oko tisuću ljudi, žena, djece.

Vukovar je branilo nekih 1.700 branitelja. Iz razorenog i okupiranog grada protjerano je oko 22.000 ljudi. Ubijeno je više od 3.000 branitelja i civila, a još i danas se traže imena 426 nestalih.

Kolumnisti oblikuju javno mijenja. Kolumnisti u pravilu pokazuju kojim smjerom ide uređivačka politika pojedinog medija. Kada tvoj najistaknutiji kolumnist predlaže da se na Dan sjećanja treba organizirati turbo fešta, a ne dostojanstveno sjećanje i veličanstveni mimohod – onda to mnogo govori.

No, hajmo ne prejudicirati, pročitajmo što novinarka piše:  „Da, Vukovar je iskusio i izdaju, okrutnost prvih susjeda, moralnu prljavštinu, ratne profitere i spoznaju da su glavni zločinci izbjegli kaznu, ali to je DNK svakoga rata. Ostali su mrtvi i invalidi u svakoj kući, ruševine i očaj rastjeranog naroda i upropaštenih porodica. Više nikome ne treba ništa od toga objašnjavati i crtati na papiru. To je sukus istine. No, grad mora početi gledati naprijed, a na sto načina stalno ga se gura natrag. I zato je, nakon 25 godina, krajnji čas da se i s ovakvim komemoriranjem stradanja u Vukovaru 18. studenoga stane i prestane. Na taj dan, neki Krešo Dolenčić, ili tko drugi sa smislom za čarobne bajke na otvorenom, treba napraviti u Vukovaru spektakl koji slavi život, uspjeh, sreću i, prije svega, mir. Svijeće će se i dalje paliti na grobovima dok je god živih koji plaču. Državne delegacije položit će, naravski, vijence od ljiljana i ruža i održati primjereno slovo. Ali dan Vukovara mora biti nešto sasvim drugo nego što je ovo sada. Sami Vukovarci kažu da im je muka od te atmosfere sprovoda, od tog službenog godišnjeg žalovanja, od smrknutih delegacija, ratnih uniformi i patetičnih govora. Jasno da jest. Taj narod zaslužuje prštavi spektakl radosti, uzleta, ohrabrenja i optimizma. Treba im simbolika perspektive umjesto grobnog pokrova vječne žrtve kojoj nema ni spokoja, ni spasa, za vijeke vjekova“, tvrdi S. Modrić. “Pustite ljude da se 18. studenoga smiju, puštaju zmajeve, trče maraton, slave uspjehe svojih ljudi u fizici i umjetnosti i da cijeli grad pjeva slobodi, budućnosti i miru. A još prije sljedeće vukovarske obljetnice – spojite škole i vrtiće, djecu Hrvata i Srba, da se zajedno igraju i uče i da skupa mogu voljeti svoj grad“, zaključuje kolumnistica.

Možete li u nekom paralelnom univerzumu zamisliti da se 27. siječnja kada se obilježava Dan sjećanja na holokaust kojim se želi podsjetiti na sve zločine nacizma, na našim trgovima organiziraju fešte, koncerti, puštanje zmajeva, da slavimo uspjehe i pjevamo slobodi?! Naravno da zdravi razum nalaže ozbiljnost trenutka. Posadašnjenje tih tamnih noći, svjedočanstva, predavanja, paljenje svijeća, javno iskazivanje užasa kako se nikada ne bi zaboravio i kako se nikada ne bi ponovio.

Uvaženoj kolumnistici je netko trebao šapnuti da ima i hiljade drugih Vukovaraca koji su oduševljeni mimohodom za Dan sjećanja, koji kažu da se taj dan svjedoči ljubav cijele Hrvatske prema tom gradu heroja i heroj gradu. Sanji Modrić je mogao netko šapnuti da se provodi na desetke projekata suživota i smanjivanja ratnih rana, da ti siromašni Vukovarci godinama dolaze na ljetovanja u Zaljev u organizaciji Primorsko-goranske županije, Sanja je mogla saznati da katolički skauti i Riječka nadbiskupija godinama organiziraju za sve Vukovarce ljetovanja u Rijeci, da ih vodimo i kod paroha, nadbiskupa, imama… želimo im posvjedočiti da suživot jest moguć. Mi pak znamo da je njima teško živjeti u gradu u kojem i danas slobodni šetaju zločinci, čak i neki koji su prstom pokazali na njihove očeve radi kojih su naprasito prekinuti njihovi životi. Mi znamo da su rane teške i duboke, ali, nećemo odustati iskazivati im istinu da moraju krenuti dalje jer će ostati posve uronjeni u jučer, a tako ne mogu živjeti niti trenutak, niti ono – sutra.

Hrvatska Vlada, bez obzira koja bila, mora učiniti sve što može da se u Vukovaru omogući bolji život. Da se ljudi zaposle, da se život pokrene… tako će i rane biti manje.

Hrvatsko društvo treba Vukovaru pokazati ljubav tijekom čitave godine. Naše škole trebaju organizirati posjete Vukovaru, od petog razreda osnovne škole do maturantskih razreda. Naši studenti trebaju organizirano pohoditi Vukovar. U Vukovaru treba organizirati smotre, susrete, simpozije, koncerte, pokrenuti industriju, a svaka kuna potrošena u Vukovaru treba u Vukovaru i ostati. Katolička crkva se treba odreći dodatnih sredstava i svake godine određeni iznos proslijediti za pokretanje projekata u Vukovaru. To isto treba učiniti i Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica u Hrvatskoj. Vukovar je to zavrijedio.

Kao što je zavrijedio da 18. studenog u Vukovaru nikada ne bude manje od stotinu tisuća građana Republike Hrvatske koji neovisno o vremenskim (ne)prilikama će tada jasno posvjedočiti ljubav prema Vukovaru i svemu čime je Vukovar zadužio sve nas.

Da prostite, meni je jasno da i danas ima onih koji još plaču za svojom Jugom. Plakali su i 1991. Kao što su tada na referendumu glasali protiv slobode, htjeli su da i dalje mi Hrvati trpimo budemo ugnjetavani u toj zlikovačkoj tamnici naroda – Jugoslaviji. Treba jasno reći, nije ona cijelo vrijeme svoga postojanja bila surova, ali u svojoj biti bila je loša za naš narod, podignuta na temeljima netolerancije, mržnje i hiljadama ubojstva nedužnih kojima se otelo pravo na suđenje, a čija tijela još i danas vape za istinom i pravdom vrišteći iz stotina jama bezdana prošlosti.

Zato, ja sam ponosan na kolonu sjećanja. Na naš Vukovar. Na Dan sjećanja. Na sve naše branitelje Vukovara. I na one koji i danas u Vukovaru nose najveći teret – to su njegovi stanovnici.

Legitimno je pravo da Novi list preko svojih udarnih pera misli drugačije. Žalosti samo činjenica da nisu nikada u povijesti svoga postojanja htjeli barem nekome dati mali prostor da se čuje i druga strana. Ravnoteže radi. Ovako… ovako su tragikomični u vlastitom nastojanju difamacije svega onoga što je povezano s hrvatskim identitetom.

Marin Miletić

Rijeka bi bez vjeroučitelja bila tužni grad

uraGradonačelnik Obersnel: Što čine vjeroučitelji?
Vjeroučitelj Miletić: Grad Rijeka bi bez vjeroučitelja bio jedan tužni grad

Istina je ustvari jednostavna. Bez vjeroučitelja bi naša Rijeka bila jedan sasvim tužni grad. Vjeroučitelji daju dimenziju različitosti i najviše doprinose ekumenizmu, toleranciji, promociji volontiranja među svim svojim učenicima. Nažalost, promičemo i domoljublje i naravne vrednote koje očigledno, dragi Lastane, neki ne mogu baš nikako tolerirati.  Da su barem pohađali vjeronauk, a ne marksizam i oni bi bili puno otvorenijeg duha.

Dragi Lastane, zamisli Grad koji teče da njime ne teku rijeke milosti koje proistječu upravo iz predmeta vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Dragi Lastane, zamisli da Riječani nikada nisu upoznali Vukovar kroz prizmu projekta „Vukovar u Rijeci“ koji organizira baš – vjeroučitelj. Da nije bilo vjeroučitelja, bez lažne skromnosti, Rijeka bi obilježavala Dan sjećanja na Vukovar u dimenziji nekoliko političara koji polože vijenac u aleju branitelja na Drenovi i sa nekoliko svijeća na Mostu branitelja. Dimenziju projekta koji je odavna nadišao jedan Grad upravo je dao predmet – vjeronauk. I jedino vjeronauk, budući u vlastitoj srži ima temelje okupljanja, tolerancije, slobodarske ideje – može oko sebe okupiti sve struje. I lijeve i desne, branitelje svih udruga, dragovoljce, ove i one. Nitko nikada u Rijeci nije okupio takav dijapazon različitosti: muslimani, katolici, protestanti, pravoslavci, branitelji, mobilizirani i oni dragovoljci – svi okupljeni oko ideje Vukovara. Svjedočanstva po srednjim školama, susreti s predstavnicima različitih vjerskih zajednica, s Armadom, prigodna akademija… dragi Lastane, samo nekolicina probranih zna da nije bilo vjeronauka čak se ne bi dogodio niti mural VUKOVAR u Vukovarskoj ulici. Ali, to je ipak za neke druge priče i neka druga svjedočanstva.

Dragi Lastane, istraživanje kaže, a riječki Gradonačelnik se čudom čudi, da su polaznici vjeronauka netolerantniji od onih koji vjeronauk ne polaze. Sva (ne)sreća pa (ni) smo dovoljno pronicljivi uvidjeti sva ona istraživanja naručena njihovim nalogodavcima čija svrha nije promicanje i isticanje dobra ili pak poboljšanje onoga što ne valja, već notorna difamacija svega što je povezano s vjeronaukom i vjeroučiteljima.

Dragi Lastane, vjeroučitelji organiziraju međuvjerski sadržaj kakav niti jedna institucija nije nikada organizirala. Dragi Lastane, igrali smo tako nogomet u Sušačkoj ljepotici, gimnazijalci, Romi, muslimani, protestanti, pravoslavci, katolici. I radovali se istinskom prijateljstvu. E sada, ako ipak kojim slučajem pokoji Rom žica (a znamo da mnogi žicaju dragi Lastane) kunice srednjoškolce, pa dobiju pritom i koju ćepu, zar ne treba tu prvenstveno djelovati cijeli odgojni sustav i na koncu – policija, jer logično je kada pitaš tako srednjoškolce o Romima da pokoji nema dobrih iskustva radi navedenoga. Reći pak da su vjeroučenici netolerantni i pitati javno što rade vjeroučitelji – malo mi zvuči površno nepoznavanje materije, zar ne? A i pitanja se mogu postaviti baš u onom smjeru u kojem naručitelj istraživanja želi dobiti odgovor, da prostite. Na vjeronauk dolaze drugi vjerski predstavnici. Tako na naše satove dolaze pastori, riječki imami – svi svjedočimo bogatstvo različitosti i radimo na toleranciji. Lastane, kojim strujama to smeta?

Nitko u našem Gradu koji teče, ne radi kao riječki vjeroučitelji na toleranciji, suživotu, smirivanju niskih strasti, slobodarskih ideja. Mi smo prvaci religije ljubavi – kršćanstva.

Kako bi žalostan bio naš grad bez „Marijinih obroka“ o kojima godinama skrbi vjeroučiteljica Maja, kako bi okrnjen bio naš grad bez preko dvije stotine humanitarnih akcija vjeroučitelja Radića, kako bi siva bila Rijeka bez hiljade dobrih akcija vjeroučiteljice Turković. A koliko je pak onih anonimnih, dobrih vjeroučitelja koji toliko dobra čine za djecu baš svaki dan u školama? Stotine i stotine djece se baš vjeroučiteljima povjeravaju koji im mnogi čak zamijene i razrednika i mnoge druge, jer djeca osjećaju nepatvorenu ljubav i brigu.

Dragi Lastane, a zamisli da nema moje malenkosti (hejteri, ne likujte sada, ne radi se o samopromociji, radi se o činjenicama). Ne bi bilo Vukovara, ne bi bilo Dana državnosti (u veličini u kojoj to radimo), ne bi bilo toliko radosti siromašne djece Srebrenice, muslimana i pravoslavaca, ne bi bilo radosti djece Vukovara, Slavonije, ne bi bilo sreće djece Banjalučke biskupije – za sve te klince upravo vjeroučitelj organizira besplatna ljetovanja. Koliko drva smo namirili siromašnim obiteljima, koliko puta smo bili na Pehlinu kod naših prijatelja Roma, koliko puta smo baš preko vjeronauka darivali krv, odlazili u kućne posjete siromašnih i bolesnih, koliko puta smo skupili hranu za gladne, sredstvima obiteljima kupovali potrebito, koliko puta smo učinili tisuće akcija dobra, a najveći dio njih smo radili u tišini vlastitih srca, po Isusovoj „neka ne zna ljevica što ti čini desnica.“

No, dragi Lastane, mi nismo političari. Shvaćamo da se političari moraju svidjeti svojim glasačima. Pa se uvijek bude iz dugog sna i prije izbora živnu. Katkada nažalost koriste teške riječi, katkada čak i bole te riječi koje nisu utemeljene u istini. Dragi Lastane, baš žalosno da i političari ne mogu biti ljudi otvorena srca i uma. Kako bi ovaj svijet i naš Grad bili ljepši kada bi se svi malo više voljeli i kada bi malo više ljubili – istinu.

Lastane, htjedoh ti još nešto reći. Koliko uopće današnjih adolescenata koji ne pohađaju vjeronauk, ide redovito u kazalište, slušaju samo Pink Floyd ili pak klasičnu glazbu, čitaju Ericha Fromma ili Tolstoja, koliko njih sudjeluje u akcijama pomoći siromašnima, koliko njih radi na toleranciji svih vjera, koliko njih cijelo svoje ljeto provodi sa siromašnim pripadnicima drugih naroda, koliko njih baš iskreno i radosno ljubi onog drugog – različitog?

Znamo odgovor Lastane, zar ne?

Istina je ustvari jednostavna. Bez vjeroučitelja bi naša Rijeka bila jedan sasvim tužni grad. Vjeroučitelji daju dimenziju različitosti i najviše doprinose ekumenizmu, toleranciji, promociji volontiranja među svim svojim učenicima. Nažalost, promičemo i domoljublje i naravne vrednote koje očigledno, dragi Lastane, neki ne mogu baš nikako tolerirati.

Da su barem pohađali vjeronauk, a ne marksizam i oni bi bili puno otvorenijeg duha.

Marin Miletić

Iz rovova se možemo samo pobiti

bodljikava-zica1Nekako mi se čini da kulturološki rat koji se vodi u SAD-u odavno, preselio se i na našu malu zemlju. Duboki rovovi iskopani s jedne i s druge strane sugeriraju potpunu sigurnost i jednih i drugih dakako u ispravnost vlastitih stavova radi kojih su ponovno spremni ovi bliže Isusu na „slatku svetu mržnju Duha Svetoga“ kako reče jednom jedan pomahnitali brat u Kristu, a drugi pak su isto tako u sebi svojstvenom fundamentalizmu razuma spremni zatući sve te klerofašiste, nazadnjake, katolikotalibane koji priječe put napretka i civilizacije prava.

Rade se tako velika istraživanja vjeroučenika te se dokazuje kako su isti netolerantniji od onih koji pohađaju etiku. Valjda su zaboravili i da je preko 70% polaznike etike – pripadnici Katoličke crkve sa uredno primljenim sakramentima. Vjeronauku se zamjera što je u školama, iako je on tu više od dvije stotine godina i iako je činjenica ta da postoji u konfesionalnom ili drugom obliku u svim zemljama Europe, a jedino povijesno razdoblje kada negdje nije bio u školama je vrijeme nacizma, fašizma i komunizma. Kritičare ne zanima činjenica da školstvo nije napredovalo u komunističkoj Jugi od 1951. godine kada je vjeronauk izbačen iz sustava, kao ni činjenica da je škola ne samo obrazovna već i odgojna ustanova, a vjeronauk tako gledajući i poštujući pravo na slobodu izbora ima legitimno pravo u školi biti.

Drugi pak koji drže kako su bliže Isusu u svakom nevjerniku vide neprijatelja. Sa njihovih lica, provizornih osmijeha, očituje se gotovo mržnja svih onih drugačijih, u ovom ili onom pogledu, jerbo ako nisu uronjeni duboko u istine Katoličke crkve – neka budu prokleti, kao da šapću. Šapću, jer bi salto mortale bilo to javno izjaviti, ali nije potrebno sve javno govoriti, a da se nešto od tog ludila ne može pročitati iz nutrine onoga koji zrači svojim riječima i djelima da Isusa ustvari uopće ne poznaje.

Papa Benedikt je jasno rekao da Bog nije podijelio ovaj svijet na one koje je spasio i na one koje je zaboravio. Koje li divne istine u ovim mudrim, Duhom nadahnutim mislima. Bog ne želi da nitko propadne, bogat je milosrđem i On i danas vapi Petrima ovoga svijeta: djeni mač u korice, tko se mača laća, od mača će i poginuti.

Isus nas i danas poziva: ljubavlju mijenjajte ovaj svijet. Ali, kako da se to dogodi kada mi čekamo one druge u klasičnim sačekušama, skačemo pred njih iz zasjeda, iz naših bunkera, držeći se slijepo pravila, a zaboravivši pritom na ljubav, bacajući u te sirote osobe kamenje starozavjetnih riječi tražeći od njih pokajanje za grijehe, dok oni sami nisu niti upoznali živoga Boga, niti spoznaju grijeh kao takav.

Ne vjerujem u nasilje. I ne vjerujem da nasilje može išta riješiti. A postoji mnogo vrsta nasilja. Ne vjerujem da Isus stoji iza agresije ikoje vrste, bez obzira koliko ona bila zamaskirana slatkorječivošću i vizurom kršćanstva kao takvog. Držim da gdje god se nešto nameće pod svaku cijenu da to pokazuje nesigurnost onih koji to čine i njihovu duboku nesretnost radi ne imanja vlastita identiteta.

Ne želim rovove. Ne želim sjediti u virtualnom bunkeru koji tek što nije postao realna stvarnost. Ne želim biti dio onih koji će se tako naslađivati. Ne želim biti onaj koji će govoriti mi ili oni. Mi i oni. Iz rovova se ljudi samo ubijaju.
Trebamo izaći jedni drugima u susret. Sjesti. Pogledati se u oči. Razgovarati. Pa kada držimo da više nemamo o ničemu razgovarati, trebamo razgovarati opet. I nikada ne odustati. Jer nije ni Učitelj od nas odustao, zar ne? Nije Isus odustao niti od razbojnika s drveta križa, a neki od nas bi kamenovali stotinu puta manje grešnike.

U ovom ludilu koje polako, ali sigurno (nažalost) zahvaća i jedne i druge radikale, ja biram biti uz Isusa. Njemu biti vjeran. Ljubiti Boga svim svojim srcem, svojim umom i svojom dušom. I ljubiti svoga bližnjega kao sebe sama. I svakome, baš svakome činiti što bih sam sebi, što bih djeci svojoj, mojoj krvi, mesu mojeg mesa – činio.
Ljubav jedino mijenja. Mač nikada, nikoga, nigdje promijenio nije.

Marin Miletić

Dr. Zlatko Tomašić

img_9118Ne treba njima nikakve kazne. Njima je najveća kazna vlastita savjest. Kada se ujutro pogledaju u zrcalo i vide lice onoga koji se nije libio gaziti preko drugih leđa, da ne kažem surovo grobova, samo da ostvare svoje sebeljublje bez premca. Doktore, i oni će umrijeti. Ali, i prije nego li se sretnu s jedinim pravednim Sucem pred kime će položiti račun za vlastiti život, duša njihova gledati će male poluprazne crkve, gole stepenice i suhoparne lažljive govore sitnih pijuna koji će se tada s njima opraštati na vlastitim grobljima tih praznih srca. 
Pozdrav Doktore. Kako si? Šetaš li ulicama nebeskog Jeruzalema? Kako je to biti u središtu svega stvaranja i s Učiteljem besjediti… sada je sve puno jasnije, zar ne? Je li lijepo vidjeti sve one koji su prije tebe preselili se s ovoga svijeta prolaznosti u ovaj gdje si ti sada, neraspadljivi i vječni. Doktore, znam da je tvoj pogled usmjeren na tvoje najmilije koji sada mnogo trpe, ali isto znam da ćeš Ti za njih izmoliti snage da izdrže sve ono što im je dano izdržati. Do onoga dana kada i oni prijeđu u Isusovo kraljevstvo.

Oproštaj s tvojim tijelom i ovozemaljskim životom je bio snažan i dojmljiv. Nekoliko tisuća Riječana, tvojih prijatelja branitelja, rodbine, poznanika došlo se pozdraviti s tvojom veličinom. Veliki broj svećenika, riječki nadbiskup Devčić, sve je nekako odisalo zajedništvom – onakvim kakvo si i ti uvijek želio.

Kako je to lijepo, kada se pojave čak i oni koje ti za života nisi baš mnogo podržavao radi njihova licemjerstva, politikanstva, amorala. 

Čuh tvoje suborce, nepatvorene heroje, kako govore: “Pa zašto su ovi došli, zar nemaju obraza?” Nisam se htio miješati. Samo pomislih. Bože, koje li tvoje pobjede. Da ti priznanje dođu iskazati oni koji te nisu mogli za života gledati licem u lice. Ta kako bi mogli oni tebi išta suočiti kada sami obraza nemaju? Misli mi huče, moj Doktore, o svoj boli koju si osjećao radi nepravde, radi sve sile onih samodopadnih političkih uhljeba koji su uvijek beskrupulozno spremni na sve – ne bi li sačuvali vlastitu fotelju. Ne treba njima nikakve kazne. Njima je najveća kazna vlastita savjest. Kada se ujutro pogledaju u zrcalo i vide lice onoga koji se nije libio gaziti preko drugih leđa, da ne kažem surovo grobova, samo da ostvare svoje sebeljublje bez premca. Doktore, i oni će umrijeti. Ali, i prije nego li se sretnu s jedinim pravednim Sucem pred kime će položiti račun za vlastiti život, duša njihova gledati će male poluprazne crkve, gole stepenice i suhoparne lažljive govore sitnih pijuna koji će se tada s njima opraštati na vlastitim grobljima tih praznih srca. 

E moj doktore, neće se oni moći mjeriti s ničim i ni u čemu s vašim životom i vašom smrću. 

Neće moj Doktore, o njima vjeroučitelji i suborci djeci pričati o  njihovoj dobroti i herojstvu, a o Vama hoće Doktore. Neće se za njih organizirati povorke, mimohodi hrvatskog ponosa i slave, a za Vas hoće moj Doktore. Neće se Doktore moj, o njima pisati knjige i svjedočiti svakom budućem naraštaju, a o Vama hoće Doktore moj. 

Poznavao sam Vas više od deset godina. Glas razuma, rekao bih. Koliko smo puta satima pričali o ovima i onima, i koliko sam Vam puta, pogotovo zadnjih godina govorio da Bog sve vidi i davao Vam riječi Biblije koje su Vam tako blizu bile jer ste i sami duboko živjeli svoju svetu katoličku vjeru. 

Doktore moj… često sam Vas zvao i pitao savjet. I osluškivao što mi govorite. Sada je vrijeme sazrijelo za nova svitanja i za nove izazove Grada podno drevnog Trsata. 

Ja osobno i gotovo tri stotine mojih katoličkih skauta nastavit ćemo i dalje. Biti spremni pružiti ruku pomoći svakome tko pomoć treba. Ljubiti svoju Domovinu najviše što čovjek može ljubiti zemlju pređa svojih. Ljubiti Boga i svoju Crkvu. Sjećat ćemo Vas se u svakom novom Vukovaru, u svakom novom obilježavanju Dana državnosti… i u novim projektima koje ćemo pokrenuti da se nikada ne ugasi plam ljubavi za vrednote za koje ste Vi bili spremni dati život.

I na kraju, neka mi nitko ne zamjeri. Žalosno je da smo morali izgubiti takvu veličinu od čovjeka da bi (neki) shvatili tko je bio dr. Zlatko Tomašić. 

Kada bih bio skroz sumanut, gotovo bih mogao u tom nekom ludilu reći: nije vas uništio neprijatelj, nisu vas ubili srpski logori, ali ubiše te braća iz ljubavi. 

Ponovit ću. Vi jeste primjer. Nije bitno koliko je tko živio, nego kako je tko živio. Nije bitno koliko godina je iza tebe, nego koliko godina je u tvom životu.

Nećemo te zaboraviti. Nastavljamo dalje. Točnije, sada još snažnije. Radi Tebe. Zagovaraj nas s Neba, naš Doktore. 

I ne brini, na najmlađu ću Vam paziti kao da je moja vlastita kćer. Dajem Vam svoju riječ.

tvoj,

Marin

Smak svijeta

smak-svijetaWikipedija kaže da je strah intenzivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna (nestvarna, tj. opasnost zapravo ne postoji). Strah nastaje usred opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti, ili ozbiljne prijetnje. To je urođena, genetski programirana reakcija na prijeteći ili bolan podražaj. Strah je primarna emocija, kao i sreća, tuga, iznenađenje, ljutnja i gađenje, što znači da se u različitim kulturama izražava na isti ili sličan način, odnosno da izražavanje straha nije naučeno.

Nekako mi se čini da sve više ljudi živote prožive u ovoj ili sličnoj emociji.

Ljude je strah jerbo će uskoro doći Treći svjetski rat. Putin će napasti Obamu i otići će sve tamo gdje ne treba otići. Ljude je strah jer će Kina lansirati neke svemirske balističke projektile koji će razvaliti pola svijeta. Ako se to ne dogodi, možda pak Sjeverna Koreja i njezin veliki vođa jednostavno odluče da sutra neće biti pa zvrknu neko čudno dugme i opet eto ti – sve ode gdje ne treba. Ljude je strah jer eto Rusi i Srbi spremaju veliku vježbu, a nas Ameri nagrađuju najnovijim naoružanjem. Postoji strah jer Kolinda više kao nije u Trilateralnoj komisiji, pa ih je još više strah jer je tu Tedeschi.

Ljude je strah jer Papa Franjo želi sa svima biti dobar i slijedi Isusa u svojoj ljubavi. Najradije bi voljeli da je i Benedikt dva metra pod zemljom, jerbo kako svom patničkom umu objasniti srdačne susrete i razgovore dvojice papa taman kada pomisliše da je Franjo reptil? Ili, možda je i Benediktu u mozak ušao duh nekog reptila?

Ljude je strah komunista i neokomunista, ustaša i fašista, masona, Bin Ladena, ISILovaca, svakog muslimana jer vjerojatno i taj vaš mili susjed u bunkeru golfa skriva 70kg plastičnog eksploziva i čeka dojavu na viber kako bi se probudila ta ćelija i vas i vaše bližnje poslao kod svetog Petra prije predviđenog vremena.

Ljude je strah aviona jer nas oni truju preko neba, jer trovači nemaju mudrijih valjda načina to činiti. Strah imamo od poštara, klaunova, prometne policije, Orwellovih kamera, strah nas je samsunga note7, kupanja u moru jer će baš nas gricnuti bijela psina, strah nas je zračenja, hrane ove ili one, strah nas je Boga koji baš tako revno zapisuje u svoj cloud store svaki naš grijeh i đavlu šalje mail s naputcima temperature u kotlu koji se sprema samo za nas.

Ljude je strah liberala, konzervativaca, Opusa Dei, ljude je čak strah i opskurne radničke fronte koja broji valjda ukupno 14 članova.

Strah nas je ovih i onih, ovoga i onoga. Ukratko: svega.

Ljudi tako troše svoj život grozničavo se bojeći. I neće proći dugo vremena kada će shvatiti da imaju pozamašne godine, umjetno zubalo, umjetni kuk i da eto samo što nije po njih došla prijateljica smrt. Kojeg li razočaranja tada postati svjestan da si proživio život – u strahu.

Sirah (Biblija) kaže, da straha u ljubavi nema. Isus na mnogo mjesta govori o nepotrebnoj bojazni i nužnosti pouzdanja u Božju providnost. Isus odbija strah, pozivajući svoje učenike da vjeruju. U Bibliji Isus ponavlja “Ne bojte se” toliko puta koliko ima dana jedna godina.

Stoga, tko god je potpuno Isusov, on se ne plaši niti strah širi. Što god se dogodi, dogodit će se. Nama je živjeti. Ako nas sve potamane neki suludi ratovi, potamanit će nas. Što bih ja trebao sada? Plakati i grozničavo čekati te dane tame? Ili bih trebao sada biti radostan, sada živjeti, sada biti? Zatvoriti se u podrum vlastite duše jer eto, neki vjernici baš misle kako je kul popeti se na glavu i pljeskati za vrijeme svete mise? Ma ne. Živiš istinu koju osjećaš, svjedočiš kome treba svjedočiti. Uznemiravati se? Čemu? Kaže Isus, svojim živciranjem ne možemo dan produžiti za sat vremena. Nema smisla u nemiru. Trebam li spavati ispod kreveta jer možda baš noćas rokne nuklearka negdje u susjedstvu?

Odbijam tako živjeti. Biram biti vjeran. Svaki dan. I svojim životom svjedočiti živoga Boga. Biti radostan i nasmijan. Širiti pozitivu. I biti spreman. Na sve što se ima zbiti. A kada se navedeno dogodi: Bogu hvala. Ne želim živjeti u jučer i u moguće sutra.

Istina života jest ta da ćemo svi umrijeti jednog dana. Ali, sve ostale dane nećemo.

Marin Miletić

Zašto sam čestitao muslimanima Bajram?

m218059705Po ljubavi prema drugima se raspoznaju kršćani. Oni pak koji ljubav Božju nikada nisu upoznali, ti ne mogu drugoga ljubiti Jer, kako da ti svjedočiš nadu kada sam nadu ne živiš, kako da ti donosiš drugima Radosnu vijest, kada ti sam u svome srcu si zlovoljan, mrzovoljan, duboko nesretan. Budimo ovdje otvoreni: nisi upoznao Učitelja. Jer, da si ga upoznao ne bi mogao, a da druge ne ljubiš. Eto.

Lijep pozdrav dragi ljudi. Evo, bespuća interneta obiluju komentarima katolika, čak i pokojeg svećenika koji se skanjivaju nad time da smo mi kao katolici imali bilo što čestitati muslimanima. Plaču oni tako i nariču, neki opet vide spregu reptila i masona, drugi pak tu jasno zaključuju kako papa Franjo zabija posljednji čavao na lijes Katoličke crkve, treći pak pišu kako smo čestitajući muslimanima njihov ramazanski bajram izdali Isusa Krista i eto, Isus nema pametnijeg posla nego nam priprema toplu kupelj lave te tridesetcentimetarske čavle s kojima će nam probijati udove i lijevo oko jerbo smo izdali njega, Spasitelja jedinog ovoga svijeta i čovjeka.

Da se razumijemo. Ja sam katolik. Da bude još fornije, katolički teolog, voditelj katoličkih skauta Hrvatske i stvarno brijem – nepatvoreni sin Katoličke Jedne i Svete Apostolske Crkve. I ono, baš volim Isusa i Crkvu svoju. Pa držim da je potrebno i od mene čuti par riječi o navedenoj tematici. Naravno da ispovijedam Vjerovanje i držim istinitim sve što naše Vjerovanje naviješta, ističe i svjedoči.
Ja sam Hrvat, katolik, vjeroučitelj, Riječanin. Bog me smjestio živjeti u meni najljepšem dijelu predivne nam Domovine – u Zaljevu. Zaljev je poseban, čaroban. Zaljev je okružen masivnom Učkom koja nerijetko donosi vijest o vremenu ili nevremenu, Zaljev je pun otoka i otočića, svega tridesetak minuta kratke vožnje i stignete već na izvor Ričine, tamo gdje su misli jasnije ili pak na obližnje planine, Platka ili još dublje… u šumu… Zaljev je predivan. U Zaljevu raste različito cvijeće. Još da vlast nije ista od mog rođenja, gotovo bih rekao – savršeno mjesto za život. Promjene su dobre nerijetko radi promjena samih, pa eto tu moju konstataciju uzmite samo u ovom pogledu, bez politike kao takve, molim vas.

Davno sam shvatio da Bog od mene traži ljubiti svakog čovjeka bez obzira na njegove različitosti. I da tu sve stoji ili pada. Jer ljudima je lakše sakriti se iza vjere, nacije, ovoga ili onoga i praćkom gađati po drugome (dobro dok se samo o praćki radi). Citati pojedine moje braće vađeni iz Biblije ne govore mi mnogo. Na njihov jedan citat, ja mogu isto staviti dva. Da prostite, ne zamjerite mi na usporedbi, zar nije i đavao citirao Bibliju kada je kušao Učitelja? Vidite, đavao, Zlo, Zli, isto poznaje Bibliju, poznaje Riječ, čak štoviše ima moć uvjeriti nekoga da je on u pravu, on i samo on i nitko drugi u ovom dijelu kozmosa, a ni iznad njega. Đavao ima moć uvjeriti čovjeka da se bori za Istinu, a u stvarnosti dotični iznevjeri sve što je Isus oduvijek htio za nas. Đavao može sve, može činiti čudesa, može ozdravljati, može činiti velike stvari, može ovo ili ono, ali đavao nikada ne može biti ponizan, đavao nikada ne može priznati da je pogriješio, đavao nikada ne može pobjeći od vlastite oholosti i na kraju – đavao nikada ne može bezpridržajno ljubiti drugog čovjeka.

Isus od nas traži da ljubimo svoju braću i sestre, da volimo one ljude koji nas okružuju. Isus ide toliko daleko, da traži od nas vjernika da ljubimo i molimo za one koji su naši neprijatelji, da ljubimo i molimo za one koji nam žele zlo. Vidite, ovdje sve stoji ili pada u vodu. Po ljubavi prema drugima se raspoznaju kršćani. Oni pak koji ljubav Božju nikada nisu upoznali, ti ne mogu drugoga ljubiti. Jer, kako da ti svjedočiš nadu kada sam nadu ne živiš, kako da ti donosiš drugima Radosnu vijest, kada ti sam u svome srcu si zlovoljan, mrzovoljan, duboko nesretan. Budimo ovdje otvoreni: nisi upoznao Učitelja. Jer, da si ga upoznao ne bi mogao, a da druge ne ljubiš. Eto.

Muslimani su moja braća. Pa sve da znam da baš meni eto trči netko tko će me ubost šarafcigerom u oko – opet je moj brat, opet ga moram moći voljeti. Znam, ludost je to. Ali, to vam je kršćanstvo. Tko vam drugačije propovijeda, taj radi vlastitih rana to tako čini, a Isusa samog nikada nije sreo.

Kada ja kao katolik čestitam muslimanima Bajram, ili židovima Hanuku ili nekom trećem nešto, ja ne niječem svoju katoličku vjeru, čak štoviše, ja ju svjedočim. Ja svjedočim kršćanstvo koje je religija ljubavi, ja svjedočim svoju otvorenost i veličinu Isusa u meni. Ja tada to činim jer u tom muslimanu gledam dijete Božje, jer u tom muslimanu vidim Stvoriteljevo djelo čudesnog života. Ja time pokazujem da poštujem svakog čovjeka, da želim u njemu tražiti ono dobro i djelima govorim kako slijedim Isusa.

I jedino tada i tako, s ljubavlju mijenjam druge zato jer sam sebe mijenjam. Svakim svojim korakom svjedočim Isus Krist jest Bog, Sin Božji, Spasitelj i Otkupitelj, Mesija, naš Gospodin. Djelima svojim ljubavi razbijamo stijenje koje nas okružuje, ljubavlju Isusovom otvaramo Bogu mogućnost da druge k sebi privuče. Koje li oholosti kada čitam da mi ikoga možemo svojim riječima prinukati postati vjernikom, katolikom. Koje li teške oholosti. Bez Boga smo nitko i ništa. I jedino Bog može ikoga vratiti iz prostora sjena na prostor Svjetla. Sve mlade koje je Bog preko mene vratio Crkvi, to se dogodilo kada sam ih ljubio i ljubio unatoč njihovim manama. Kada god sam ih ja htio uvjeriti, preobratiti – iste sam odmah izgubio.

Nema drugog puta osim puta – Ljubavi. Zar nismo ništa naučili iz te naše krvave prošlosti. Petre, spremi mač u korice, kaže Isus, tko se mača lača od mača će i poginuti. Neki nikako da shvate, rana fizička zaraste i ubrzo i ožiljak nestane. A riječ katkada posije brazde pregoleme koje poslije teško mogu biti nadiđene.
Zato ja svoje prijatelje muslimane grlim. Kada sretnem Imama – zagrlim ga kao svoga brata. I vidim u njemu stvorenje Božje. Zato mi skauti ljubimo svoj narod, svoju zemlju, svoj identitet, ali znamo da naš Bog nikada ne bi želio da ikoga ne volimo ili niječemo zato jer pripada drugima. Ima jedna Majka koja nas sve veže i brine o nama.

Punina vjernika dolazi nakon punine čovještva, da prostite. To vam je kao da netko moli trideset krunica dnevno, božanski časoslov, svaki dan misa, a onda dođe doma i rastrojeno se dere na vlastitu djecu, ne brine o njima, ili ako se radi o majci – ne kuha objed, nije potpora svojoj obitelji. Sve ti je uzaludno što činiš, jer sve što činiš činiš radi sebe, a ne radi drugoga i nisi ispunio svoju prvotnu misiju: budi tamo ono što trebaš biti, a onda će doći i vrijeme za krunice… u protivnom si teški licemjer koji bolje da si veže mlinski kamen oko vrata i baci se u duboku rijeku… da parafraziram Isusa.

I na kraju, ako su Sveti Oci to činili, ako je sveti Ivan Pavao II., sveti papa, shvaćate?, čestitao drugim vjeroispovijestima njihove blagdane, ako je to čini predragi naš Benedikt XVI., ako to čini naš predivni papa Franjo, koja letva u glavi se pomaknula u umu katolika koji drži da on tu ipak ima više kršćanskije stavove od ovih veličina?

Oprostite, krivo napisah. Ne radi se tu o letvama u glavi, već i dubokoj ranjenosti srca.

Neka nam se Gospodin smiluje. Svima.

Marin Miletić

Što želi Sandra Krpan?

zzds0715Sandra Krpan je ustvari javnosti otkrila kako pripada radikalnoj struji unutar SDP-a koja ne prihvaća različitost, ne poštuje slobodu vjeroispovijesti, ne želi dopustiti roditeljima pravo na izbor, želi gušiti temeljne ljudske slobode, ne prihvaća tradiciju hrvatskog školskog sustava, ne poštuje tradiciju hrvatskog društva uopće i želi nametati nešto protivno međudržavnim valjanim ugovorima, te želi potpuno smanjiti prava drugih vjerskih zajednica koje su u svakom smislu napredovale i radi navedenih ‘Vatikanskih ugovora’, budući na primjer, islamska zajednica javno svjedoči kako su upravo radi tih ugovora njima omogućena osnovna vjernička i ljudska prava.

PXL_020616_13104863Sandra Krpan je ravnateljica OŠ Kastav. Naravno da je u našem društvu moguće obnašati niz funkcija i za to primati plaću, pa je Sandri Krpan tako njezina stranka – SDP poslužila kao izvrsna odskočna daska, katapultirana je tako Sandra Krpan, predanim stranačkim radom, prijateljstvom s visokopozicioniranim SDP-ovcima, posebice Željkom Jovanovićem i u saborske klupe. Tako tu prima lijepu saborsku plaću, a da ipak ne bude zgorega, eto tu je i njezin prvotno-drugotni posao, posao ravnatelja OŠ Kastav.

Sandra Krpan je na glasu kao iznimno ambiciozna osoba koja se ne libi učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi se ostvarila u onoj dimenziji u kojoj dotična drži shodnim se i ostvariti. No, njezin posljednji ispad u saborskim klupama gdje se potpuno pogubljenim glasom, tonalitetom koji odaje laganu histeriju javno zatražila – zabranu vjeronauka u školama.

Sandra Krpan je navedenim istupom učinila ono što je zamislila, naprosto želi se pozicionirati u novim budućim preslagivanjima što stranačkim, a što možda uskoro i na vlasti kao ona koja valjda stoji na bastionu zaštite slobodarske misli i slobode same, a to valjda ona dokazuje – zabranama.

Sandra Krpan je ustvari javnosti otkrila kako pripada radikalnoj struju unutar SDP-a koja ne prihvaća različitost, ne poštuje slobodu vjeroispovijesti, ne želi dopustiti roditeljima pravo na izbor, želi gušiti temeljne ljudske slobode, ne prihvaća tradiciju hrvatskog školskog sustava, ne poštuje tradiciju hrvatskog društva uopće i želi nametati nešto protivno međudržavnim valjanim ugovorima, te želi potpuno smanjiti prava drugih vjerskih zajednica koje su u svakom smislu napredovale i radi navedenih ‘Vatikanskih ugovora’, budući na primjer, islamska zajednica javno svjedoči kako su upravo radi tih ugovora njima omogućena osnovna vjernička i ljudska prava.

Vjeronauk u školskom sustavu postoji više od dvije stotine godina. Nije postojao jedino za vrijeme komunističke tamnice naroda Jugoslavije. Vjeronauk je izborni predmet. Biraju ga oni koji ga žele pohađati. Tko ga ne želi pohađati, taj ga ne pohađa. Na kraju godine se svatko s vjeronauka može ispisati i više ga ne pohađati.

Škole nisu samo obrazovne ustanove, one su i odgojne ustanove. Vjeronauk je odgojni predmet koji u svojoj slobodi nudi kršćansku dimenziju odgoja onim roditeljima koji se opredijele za navedeno. U nastavnom planu i programu uči se i o vrijednostima drugih religija, potiče se međuvjerski dijalog, dolaze na nastavu vjeronauka i gosti predstavnici drugih religija, tolerancija, uči se djecu misliti, organizira se niz humanitarnih i volonterskih projekata, mnoštva dobra se dogodi upravo kroz izborni program vjeronauka.

Sandra Krpan predstavlja onu struju koja više liči na Radničku frontu, radikalnu komunističku opciju izrazito kršćanofobski raspoloženu, nego na modernu socijal-demokratsku partiju otvorenu različitim promišljanjima koja poštuje slobodu misli, ali vrednuje i tekovine društva u kojem dotična stranka djeluje. Ivici Račanu je slabo, ima teške želučane tegobe dok s Isusom priča u nebeskom Jeruzalemu o svim današnjim radikalima nekoć njegove stranke.

Šteta da Sandra Krpan nije barem malo više europski nastrojena. Jer da jest, lagano bi barem izguglala koje su to države EU zabranile vjeronauk, koje su to države potjerale vjerski odgoj iz škola?

AUSTRIJA

Vjeronauk u školama Austrije ima dugu tradiciju. Potpuno je bio ukinut tijekom nacističkog režima. Godine 1945. vjeronauk je vraćen u sve državne škole.
Vjeronauk je obvezan predmet u školi. Ostvaruje se dva sata tjedno tijekom školovanja. Roditelji djece mlađe od 14 godina mogu tražiti izuzeće od vjeronauka (7 %).
Dok je za djecu osnovne škole obvezan predmet, za srednjoškolce je vjeronauk u Austriji izboran predmet.
Osim vjeronauka u školama, u svim se austrijskim župama (crkvenim zajednicama) ostvaruje župna kateheza.

BELGIJA

U Belgiji postoje dvije vrste srednjih škola – državne i katoličke. Katoličke srednje škole pohađa oko 60 % mladih.
U katoličkim je školama vjeronauk obvezan (dva sata tjedno). U državnim školama učenici biraju između nastave religije (katoličke, protestantske, hebrejske ili islamske) ili nekonfesionalne etike.
Svrha je vjeronauka suočavanje mladih s istinskim životnim problemima, posebno s problemom smisla života. Vjeronauk želi potaknuti osloboditeljsko djelovanje u svijetu u duhu vjere.

FRANCUSKA

Francuska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja nema vjeronauk u školama (slično kao i nama susjedna Slovenija).
Odgovor na pitanje, zašto u Francuskoj nema vjeronauka u školama, nalazi se u prošlosti. Riječ je o događaju Francuske relovucije (18. st.) i odvajanju države od Crkve (religije).
Premda vjeronauk postoji samo u katoličkim školama, u državnim školama postoji jedan slobodan dan u tjednu (najčešće srijeda) za izvannastavne aktivnosti, među njima i vjeronauk (slobodan izbor).
Posljednjih desetak godina u Francuskoj se ozbiljno promišlja o uvođenju predmeta u sve škole koji bi sustavno obrađivao religiju i etiku u duhu dijaloga i tolerancije.

HRVATSKA

Vjeronauk ima dugu tradiciju u hrvatskim župama i školama. Znanstveno promišljanje o vjeronauku (studij katehetike) postoji još od 19. stoljeća. Hrvatski katehetičari (stručnjaci za vjeronauk) međunarodno su priznati.
Dolaskom komunizma u Hrvatsku i u cijelu Jugoslaviju 1945. godine, vjeronauk postaje neobvezan predmet, a 1953. potpuno se odstranjuje iz škola. Sav se vjeronauk odvijao samo u župama.
Pored otežavajućih uvjeta razvija se katehetska (vjeroučiteljska) djelatnost. Pišu se mnoge knjige, organiziraju seminari, osnivaju instituti (npr. poznati Katehetski institut za školovanje vjeroučitelja na Teologiji u Zagrebu).
1979. godine osnovana je katehetska radna ekipa “Symbolon”. Zaslužna je za nastanak izvornih hrvatskih katekizama i udžbenika za vjeronauk (“Pozvani na gozbu”, “Snagom Duha” i dr.). Pripremila je mnogo vrijednih pomagala za rad. Nakana je ostvarivanje kvalitetnog vjeronauka, stvaranje novog govora vjere…
Zahvaljujući demokratskim promjenama vjeronauk je šk. god. 1991./92. vraćen u hrvatske škole. Angažirani rad crkvenih katehetskih stručnjaka tijekom 20. stoljeća mnogo je pomogao kvalitetnom povratku vjeronauka.
Ugovorom Hrvatske i Vatikana predviđeno je da se vjeronauk izvodi u osnovnim i srednjim školama dva sata tjedno. Vjeronauk je izboran konfesionalan predmet. Razlikujemo katolički, evangelički, baptistički, pravoslavni, islamski vjeronauk. U srednjoj školi postoji vjeronauku alternativan predmet – etika. Učenicima je ostavljena sloboda izbora.

IRSKA

U osnovnoj i srednjoj školi postoji konfesionalni vjeronauk. Dio je redovite školske satnice. Crkvena vlast određuje sadržaje i programe predmeta.
Općinske škole moraju predvidjeti mjesto za kapelana koji će u školi obavljati vjerske obrede.

Nastavi čitati Što želi Sandra Krpan?

Smrti nema

Isus-uskrisuje-sina-udovice-iz-NainaDragi čitatelju, s kojom lakoćom naš Spasitelj Isus Krist rastvara onu najsnažniju tamu – smrt i pretvara ju u Svjetlo. Evanđelje ( Lk 7, 11-17)  nam govori kako je Isus sreo mrtvaca, sina jedinca majke koja pogođena tolikim gubitkom neutješno plače. Mnoštvo je u koloni iznosilo umrlo tijelo, a Isus se sažali nad boli ranjene majke. I svojom božanskom moći koja je neshvatljiva ljudskom umu pokazuje da je On gospodar života i smrti. Isus mrtvom mladiću zapovijeda da ustane, a ovaj na Riječ oživljava. Kolika je snaga te Riječi koja je još od iskona sve krenula stvarati ex nihilo. Bog svojom Riječju čini sve što jest, On sve dobro neprestano stvara, Njegovoj riječi se pokorava cijeli svemir jer je sve stvorenje i sve stvoreno od Stvoritelja nastalo. Tako i u ovom događaju koji nam donosi evanđelist Luka vidimo svu silinu Riječi Sina Božjeg. Budući je došao od Oca, Otac je u njemu kao i Duh Sveti koji život protkaje.

Koji su razlozi onda naše vjerničke stagnacije? Koji su razlozi naših strahova? Koga se imamo bojati kada znamo da je Isus Krist uz nas, On Alfa i Omega, Početak i Završetak, Krist Kralj. Vjerujemo u živoga Boga, u Boga koji nam je poslao sebe, Sina svoga Jedinorođenoga da nas spasi i otkupi, vjerujemo da je Bogu sve moguće, znamo da Spasitelj čini sve na naše dobro – pa opet, slabi smo, padamo, sumnjamo.

Molimo zato Gospodina da nam daruje snagu ustrajnosti da ostanemo vjerni. Isus se tako lako obračunava s najvećom tajnom ljudskog postojanja – smrću razotkrivajući njezinu dimenziju u svojoj veličini. Smrt doista je spavanje. Smrt doista je samo prolaz u nebeski Jeruzalem. Smrt su vrata kroz koja imamo svi proći: i najveći imućnici i najveći siromasi. Pred smrću su svi jednaki i smrti nitko nikada pobjeći neće moći. No, u ljudskoj slabosti Isus nam ipak jasno daje vidjeti. Ta smrt se rastače toliko jednostavno pred našim Spasiteljem. Jer je Isus Krist pobijedio smrt i ona više ne vlada. Isus je omogućio da smrt više nema posljednju riječ. Koja li je to radost. I koliko bi se mi sada radovali, koliko bi mi sada pjevali, skakali od veselja, koliko bi nam srca treperila od ljepote Božje, kada bi znali što nam je Učitelj pripremio u nebeskom Jeruzalemu.

Mladiću, kažem ti, ustani.