Smrti nema

Isus-uskrisuje-sina-udovice-iz-NainaDragi čitatelju, s kojom lakoćom naš Spasitelj Isus Krist rastvara onu najsnažniju tamu – smrt i pretvara ju u Svjetlo. Evanđelje ( Lk 7, 11-17)  nam govori kako je Isus sreo mrtvaca, sina jedinca majke koja pogođena tolikim gubitkom neutješno plače. Mnoštvo je u koloni iznosilo umrlo tijelo, a Isus se sažali nad boli ranjene majke. I svojom božanskom moći koja je neshvatljiva ljudskom umu pokazuje da je On gospodar života i smrti. Isus mrtvom mladiću zapovijeda da ustane, a ovaj na Riječ oživljava. Kolika je snaga te Riječi koja je još od iskona sve krenula stvarati ex nihilo. Bog svojom Riječju čini sve što jest, On sve dobro neprestano stvara, Njegovoj riječi se pokorava cijeli svemir jer je sve stvorenje i sve stvoreno od Stvoritelja nastalo. Tako i u ovom događaju koji nam donosi evanđelist Luka vidimo svu silinu Riječi Sina Božjeg. Budući je došao od Oca, Otac je u njemu kao i Duh Sveti koji život protkaje.

Koji su razlozi onda naše vjerničke stagnacije? Koji su razlozi naših strahova? Koga se imamo bojati kada znamo da je Isus Krist uz nas, On Alfa i Omega, Početak i Završetak, Krist Kralj. Vjerujemo u živoga Boga, u Boga koji nam je poslao sebe, Sina svoga Jedinorođenoga da nas spasi i otkupi, vjerujemo da je Bogu sve moguće, znamo da Spasitelj čini sve na naše dobro – pa opet, slabi smo, padamo, sumnjamo.

Molimo zato Gospodina da nam daruje snagu ustrajnosti da ostanemo vjerni. Isus se tako lako obračunava s najvećom tajnom ljudskog postojanja – smrću razotkrivajući njezinu dimenziju u svojoj veličini. Smrt doista je spavanje. Smrt doista je samo prolaz u nebeski Jeruzalem. Smrt su vrata kroz koja imamo svi proći: i najveći imućnici i najveći siromasi. Pred smrću su svi jednaki i smrti nitko nikada pobjeći neće moći. No, u ljudskoj slabosti Isus nam ipak jasno daje vidjeti. Ta smrt se rastače toliko jednostavno pred našim Spasiteljem. Jer je Isus Krist pobijedio smrt i ona više ne vlada. Isus je omogućio da smrt više nema posljednju riječ. Koja li je to radost. I koliko bi se mi sada radovali, koliko bi mi sada pjevali, skakali od veselja, koliko bi nam srca treperila od ljepote Božje, kada bi znali što nam je Učitelj pripremio u nebeskom Jeruzalemu.

Mladiću, kažem ti, ustani.

Bebofobija i stiskanje gnojnog prišta

FB_IMG_1463898012461Niti jedna žena ovoga svijeta nije pojela čips pa ostala trudna. Ili ono, ujutro se probudi pa zove mamu, mamaaaaaa popila sam votku sinoć, pa sam ostala trudna, od votke. Ili ono, jela sam jabuku, a vidi sada – raste mi klinac u trbuhu. Nije začeto dijete u ženinoj utrobi prišt koji je izrastao sam od sebe pa ga treba istisnuti, neka nakupina tumora, nešto što se dogodilo samo od sebe pa to možeš i ukloniti. Svaka žena ovoga svijeta ostane trudna jerbo se u priču uključio i muškarac. Na ovaj ili onaj način. U ovom ili onom položaju. Sjeme tog muškarca je sa svojim genetskim kodom ušlo tamo gdje je ušlo i spojilo se sa stanicom žene koja u predivnom čudu stvaranja postaje nešto – treće. Postaje novi život, život poseban, jedinstven, život u koji je baš tada i upravo tada zapisan cijeli genetski kod svega novoga, tog novog života.

Pozdrav dragi ljudi, kako ste? Evo, u Zaljevu je sunce. Sunce potiče stvaranje D vitamina i općenito su ljudi sretniji, razigraniji na suncu. No, uzalud ti sve zrake sunca ovoga svijeta ako je u tebi tamna noć duše, baruština i ustajali vonj truleži, da prostite. Figurativno govoreći, naravno.

Hod za život pokazao je nekoliko stvari. Prvo, vjernici se bude. Katolici, pravoslavci, protestanti, muslimani, židovi kao i svi razboriti ljudi žele javno posvjedočiti ono što u svom srcu drže dubokom istinom: život započinje začećem nitko nema pravo u ime prava oduzeti život nevinom biću.

Otpor onih drugih koji nisu za prava nerođenog djeteta i koji drugačije poimlju ovaj svijet je snažan. On je legitiman, da se razumijemo i ja bih rekao u nekom čudnom izričaju – dobar. Dobar jer pokazuje, razotkriva, kristalizira duhovnu dimenziju koja nas sve obuhvaća. Čovjek nije samo biće mesa, biće tijela, Krist je jasno to rekao, sjetimo se samo njegova „Tijelo samo po sebi ne vrijedi ništa“, tijelo vrijedi jer ga duša čovjekova besmrtna uzdiže iznad raspadljivosti ovoga vremena, duša ima moć Odozgor okupiti jednom raspadljive čestice ponovno zajedno u – uskršnje tijelo. Sjajno, čisto, snažno, besprijekorno.

U našoj Domovini, kao i u cijelom svijetu, traje duhovna bitka. Duhovni rat, da budem još jasniji. Rat između Kristova Kraljevstva i kraljevstva sotone, palog kneza tame, đavla, za kojega Isus kaže da je otac laži. Vjernici kojima to nije jasno i kojima ovakav izričaj izaziva negodovanje ili čuđenje preporučam više čitati Bibliju, a manje Index i ostale portale čija jedina uloga je udaljiti vas od istine. Rat se vodi na mnogim područjima, a jedna od najvećih bitki vodi se na području života. Bespuća interneta obiluju jakim feminističkim snagama koje rulju uvjeravaju da žena ima pravo abortirati, milozvučnim pjesničkim stihoklepanjem, obrnutim misaonim premisama, u naprednjačkom stilu difamiraju Bibliju, Isusa, sve vjernike ismijavajući se nama nazadnima jer smo odlučili jasno stati u obranu života.

Dakle, koji vam je jarac? Žena ima pravo odlučiti s kim će spavati, a s kim neće. Hoće li spadati u kategoriju lakodavajućih žena ili pak onih koje drže do časti, žena ima pravo odabrati s kim će biti, gdje će raditi, što će završiti, kuda će hodati, kako će se odijevati, što će činiti sa svojom kosom, koju šminku će koristiti, hoće li hodati u štiklama ili u starkama, ili hoće li na jednu nogu staviti ribarsku čizmu, a na drugu štiklu od petnaest centimetara, ima pravo govoriti, vikati, plakati, smijati se, žena ima pravo odlučivati o sebi. Ali, nema ama baš nikakvo pravo odlučivati o novom životu.

Niti jedna žena ovoga svijeta nije pojela čips pa ostala trudna. Ili ono, ujutro se probudi pa zove mamu, mamaaaaaa popila sam votku sinoć, pa sam ostala trudna, od votke. Ili ono, jela sam jabuku, a vidi sada – raste mi klinac u trbuhu. Nije začeto dijete u ženinoj utrobi prišt koji je izrastao sam od sebe pa ga treba istisnuti, neka nakupina tumora, nešto što je izraslo samo od sebe pa to možeš i ukloniti. Svaka žena ovoga svijeta ostane trudna jerbo se u priču uključio i muškarac. Na ovaj ili onaj način. U ovom ili onom položaju. Sjeme tog muškarca je sa svojim genetskim kodom ušlo tamo gdje je ušlo i spojilo se sa stanicom žene koja u predivnom čudu stvaranja postaje nešto – treće. Postaje novi život, život poseban, jedinstven, život u koji je baš tada i upravo tada zapisan cijeli genetski kod svega novoga, tog novog života. Dakle, ne radi se o gnojnom čiru na ženi koji treba otkloniti, radi se o potpuno novom i jedinstvenom novom životu. I eto, znanost će vrlo skoro sam iz tog novog života sve iščitati: visinu, boju očiju, kose, baš sve od tog novog i predivnog života.

Ne postoji pravo ikoga na ovoj zemlji ili u kozmosu tko bi mogao reći tom novom životu: stvoren si, nastao si, ja ću te sada uništiti.
Spavala si s nekim, neodgovorno živiš? Rodi ženo, nemaš pravo oteti život životu, nemaš pravo na ubojstvo. Rodi i pusti to dijete da dođe na ovaj svijet, da puzi, da uči hodati, da se smije i plače, da uči raste i razvija se, da se zaljubljuje, da se obrazuje, zaposli i da osnuje svoju obitelj. Od kuda ti drskosti prekinuti život zato jer ti nisi spremna, jer je novi život nastao jeftinim seksom u tri ujutro na dva promila dopa s nekim mekušcem od lika koji se boji svoje sjene, koji je izdao viteštvo muškarca, koji je pljunuo na sebe kada je odbio odgovornost odnosa. Da prostite, ako već ne kužiš vjeru, ako nisi odgovoran, daj barem stavi kondom, nemjerljivo je manji to grijeh, nego grijeh ubojstva, smrtni grijeh abortusa. U kojoj god situaciji bili, život nije birao trenutak nastanka, on jest nastao, povratka nema, tu je. I tada ga treba zaštititi u svakom trenutku.

Ustvari, nemojmo si lagati. Ova borba je borba duhovne dimenzije. Borba Zloga i borba Dobra. Kaže apostol Pavao u poslanici Efežanima: ‘da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi.’

Braćo i sestre. Ne kockajte se svojim životom. Jer, ako se svrstate pod barjak onoga koji ruši Isusa u ovome svijetu što vam je očekivati kada dođete ispred Učitelja ispuniti ono što je Isus rekao: ‘Svako koljeno past će nice preda me i položiti račun za vlastiti život.’
Neka nam se Gospodin smiluje.
Svima.

Marin Miletić

Armada je uvijek vjerna

IMG_683431425224214Danas kada mnogi žele napustiti Domovinu u potrazi za boljim statusom, danas kada mnogi gledaju prvenstveno sebe, a ne drugoga u potrebi, kao da bi svima trebalo predočiti ovaj primjer spremnosti na žrtvu, kako bi nam svima bilo bolje u budućnosti. Mnogi hrvatski branitelji koji su otišli na branik Domovine bili su navijači Rijeke. Zar nisu oni ostavili komoditet svoje svakodnevice i napustivši sigurnost života na Kvarneru otišli braniti Domovinu na prvu liniju Gospića, dubrovačkog zaleđa, južnog sektora, a neki čak i u obranu Vukovara

Svaka obljetnica je prilika sjetiti se nečega učinjenoga. Ovih danas se posebno želimo sjetiti svih poginulih pripadnika Armade koji su svoje živote utkali u stvaranje slobodne Domovine. Krist je podnio žrtvu na drvetu križa, kako bi nas otkupio i nama omogućio život vječni, Krist je bio vjeran do kraja, do smrti na križu svome Ocu i poslanju spasenja palog čovjeka.

Armada je poznata kao navijačka skupina koja je vjerna svom Klubu. Iako posljednjih sezona u samom vrhu hrvatskog nogometa, volio bih prizvati u sjećanje sve one godine kada je Klub bio u mnogo drugačijoj situaciji, stiješnjen između financijskih problema, u borbi za sredinu ljestvice, a sjećamo se i sportske borbe za ostanak u prvoj ligi. Upravo u tim teškim situacijama Riječanke i Riječani ponosno su stajali na svojoj zapadnoj tribini Kantride i zorno svjedočili bezuvjetnu ljubav prema Klubu. Nisu ih zaustavile niti zimske hladnoće niti kiše, niti loši rezultati, te su svojim pristupom mnogima pokazali kako ljubav uvijek uključuje i spremnost na žrtvu. Istinski navijač je naprosto nadrastao dimenziju trenutnog uspjeha. Njega naravno više od svega raduju pobjede voljenog Kluba, no Armada zna da nitko ne može uvijek biti u vrhu ili na vrhu, Armada naprosto zna da život piše čudne sportske priče o kojima ovisi i krajnji rezultat. Zato navijač – navija. On bodri Klub, njegova ljubav sve nadilazi. Navijač zna da su igrači isto samo ljudi, iako jako, jako dobro plaćeni za našu hrvatsku zbilju da rade svoj posao. I jedino što je navijaču želja je pristup. Pristup je sve. Zalaganje i trud, odnos prema imenu Rijeka. Zato je Armada uvijek voljela one igrače koji su u svakom svom trku, uklizavanju, treningu, pokazali da im je stalo. S druge strane, na negodovanje su nailazili oni koji su od Kluba činili sprdnju, koji su svojim nonšalantnim stavovima, životom kakvog se ne bi posramio niti lokalni partijaner, pokazali da ne misle na ekipu, da im tim nije važan, koji su mislili uvijek i isključivo samo na – sebe. Navijač je tu da bodri, svih devedeset minuta. I da kada ne ide, bodri još jače. Znate li zašto? Zato jer svatko plače kada je teško, svatko kuka kada vidi da ne ide. Svatko, ali ne i navijač. U nekom ludom izričaju, mogao bih reći da su navijači jedni od posljednjih Mohikanaca koji njeguju ludo viteštvo, vjernost do kraja, bezuvjetnu ljubav.

Danas kada mnogi žele napustiti Domovinu u potrazi za boljim statusom, danas kada mnogi gledaju prvenstveno sebe, a ne drugoga u potrebi, kao da bi svima trebalo predočiti ovaj primjer spremnosti na žrtvu, kako bi nam svima bilo bolje u budućnosti.

Mnogi hrvatski branitelji koji su otišli na branik Domovine bili su navijači Rijeke. Zar nisu oni ostavili komoditet svoje svakodnevice i napustivši sigurnost života na Kvarneru otišli braniti Domovinu na prvu liniju Gospića, dubrovačkog zaleđa, južnog sektora, a neki čak i u obranu Vukovara. Mnogi od njih dali su najviše što su mogli – vlastite živote – kako bismo mi danas uživali slobodu. Ne smijemo to nikada zaboraviti. Što bi se sa svima nama dogodilo da su se i hrvatski branitelji, Riječani vodili isključivo mišlju jesu li naša sela i gradovi na Istoku, Jugu – naši problemi ovdje u miru Zaljeva?

Rijeka i Hrvatska su potrebni danas mladih ljudi koji u naponu svoje snage radije biraju ostati i doprinijeti izgradnji vlastite Domovine, nego li otići u zemlju tuđina i svoje talente staviti u ruke stranca. Želim jasno reći, i država mora učiniti sve što može da se osiguraju uvjeti dostojni života, da se mladim ljudima omogući zaposlenje, zasnivanje obitelji i doprinos svome Gradu i Domovini. Mladi ljudi u Armadi znaju što znači žrtva i predanje. Oni na svojim leđima nerijetko nose cijelu skupinu tijekom čitave godine. Oni su istinski heroji ulice.

Neki grafiti u našem gradu ističu kako je Armada čuvar grada na Rječini. Armada uistinu čuva neprolazne i trajne vrednote ljubavi prema Bogu i Domovini. To je u duhovnoj dimenziji prva linija koju se ne smije napustiti, kao što svi naši momci nisu napustili ni prve linije u Domovinskom ratu.

Molimo ovih dana ne samo za poginule branitelje, već i za sve preminule članove Armade svih ovih godina. Dobri Bog je raskajanog razbojnika s drveta križa u Nebo primio. Neka milostiv bude i svim preminulim članovima Armade, a mi i danas ponavljamo riječi psalmista, „Gospodine, ako se grijeha budeš spominjao, tko će opstati?“ Milosrđe Božje veće je od svih naših grijeha, zato se imamo pravo ufati kao djeca Božja životu u nebeskom Jeruzalemu, nakon što prijeđemo kroz vrata smrti.

A Armada? Preživjela je ona i škure bure i olujna juga. Još tamo od tamnice naroda – Jugoslavije, preživjela je sve neke čudne likove oko Kluba koji su više voljeli puniti vlastite džepove nego razvijati Rijeku, preživjela je one ponosne dane stvaranja slobodne Domovine, preživjela je ove i one struje, pokušaje navlačenja ovdje i ondje, preživjet će i trenutnu Rujevicu sve do novih svitanja, dok opet za neku nadolazeću obljetnicu se ne skupi na zapadnoj tribini i glasno posvjedoči koliko voli Rijeku.

Tako neka bude.

Marin Miletić, vjeroučitelj, član KN Armada Rijeka

Možemo li pokazati da smo?

c41e30573f757e1e31bd62e6b02a3b9cHrvatska je predivna zemlja. Zemlja koja ima jedno od najčišćih mora na svijetu, tisuće otoka i otočića od kojih su mnogi nedirnuti i uistinu pravi primjer ljepota stvorenoga svijeta. Hrvatska ima divne šume, gore, rijeke, planine i nizine. Hrvatska stvarno ima mnogo potencijala te bi s kvalitetnim vođenjem niza projekata mogla postati svijetu poželjna destinacija za odmor duha i tijela. Hrvati jesu radišni ljudi, naši radnici su željeni i traženi po cijelom svijetu. Hrvatski intelektualci, znanstvenici prepoznati su na mnogim prestižnim sveučilištima kao vrsni znanstvenici. Hrvatska ima snažne umjetnike, slikare, glazbenike, redatelje, liječnike, sportaše…

Hrvatska pak kao da nikada nije bila podijeljenija. Hrvatska je atakirana ovima i onima koji sve čega se dotaknu pretvaraju u – politiku. Ti stranački botovi su najodgovorniji zašto se stvara toliki jaz u našem narodu. Svi oni, politički uhljebi, koji su toliko jaki na jeziku prije izbora, a čim prođu ti isti izbori i zasjednu na svoje stolice moći – zaborave na ama baš svaku obećanu riječ glasačima koji se osjećaju potpuno prevareni i tako opet i iznova čekaju neke nove izbore, neka nova obećanja, neke nove laži.

Ti ideolozi jednoumlja jednostavno ne prihvaćaju različito mišljenje. Ima ih u oba tabora. Lijevom i desnom. Forumi i komentari ispod članaka dnevnog tiska po portalima iskazuju toliku količinu ludila, prizemnosti i primitivizma kojeg se ne bi posramili čak ni oni naši prethodnici u vrijeme kada smo iz spilja jurišali naoštrenim kostima na mamute. U tehnici smo drastično napredovali, a u duhu – nisam baš posve siguran.

Tako se ne može u 2016. godini normalno razgovarati o nekoj ponudi, prijedlogu s KBF-a o suradnji dva srodna fakulteta u Zagrebu, nego se napuni dvorana (ne)slučajnim prolaznicima (čitaj: stranačkim botovima i studentima FF-a), pa tamo juriša neki lik s majicom Rade Končara, da u 2016. godini, vrišteći o napadu klerofašista (Isuse i Marijo), na autonomiju tog faksa. Pa ideolog Radničke fronte i koječega, radikalni ljevičar Kapović priča kako vjeroučitelji tjeraju djecu da kleče na kukuruzu u razredu (vi poznajete takve? Trebalo bi dotičnog gospodina pozvati na sud, da obrazloži klevetu), pa drugi pak govori kako se Crkva nema pravo miješati u filozofiju (jerbo je valjda Toma Akvinski postavljao naftovod u Kirgistanu, a ne bavio se filozofijom, a njihovo sveučiliše je utemeljio Karl Marx, a ne Isusovci). Dan kasnije, pogonjeni tom mržnjom i ispadima te pozivima na lič, studentima KBF-a se dovikuje kroz prozor da će im se baciti bomba na faks. Ono, valjda ful napredno i tolerantno.

Onda prođe nekoliko dana, pa manji dio Hrvata plače nad NDH. To vam je ona država u kojoj su potaracani svi različiti, drugačiji, u kojoj je čovjekčijeimenećunispominjati slijepo slušao naciste i fašiste, a radi kojeg je i blaženi Stepinac imao teške želučane tegobe te mu već 14. svibnja 1941. piše: „Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“. NDH je bila od nekih dočekana kao ispunjenje vjekovnog sna slobodne države, pogotovo radi toga jer je Kraljevina Jugoslavija bila velikosrpska tvorevina u kojoj su mnogi Hrvati trpjeli i bivali ubijani, no, odmah se shvatilo da i najljepši mogući snovi, poput ovog o slobodi, mogu postati najgore noćne more, kada su redatelji tog sna – loši i zločesti ljudi.

U toj našoj divnoj zemlji izvana, a toliko zatrovanoj iznutra i danas se lome koplja oko toga čiji je djed bio gdje i pod kojom zastavom.
A naši političari se voze u automobilima od dvadesetak i više hiljada eura. Ljetuju po našim otocima za sedam kuna, primaju plaće višestruko veće od prosjeka, jedu škampe za petnaest kuna u elitnom restoranu, piju espresso vrhunske kave za dvije kune, ukratko: brinu se samo i jedino isključivo za vlastitu stražnjicu. Iznimke se valjda mogu prebrojati na prste naših ruku. Rulji se bacaju odavna oglodane kosti da se potučemo kao gladni i bijesni psi bez gospodara i ikakvih manira oko te sirotinje, ostataka ostataka.

Može li narod sam doći k pameti? Može li se narod sam otrijezniti? Može li narod sam shvatiti da ne možemo svi jednako misliti o mnogim stvarima, ali da se ne moramo radi toga pobiti? Mogu li građani Hrvatske uljuđeno razgovarati, voditi dijalog bez stisnutih šaka i cijeđenja slova kroz zube? Možemo li moći saslušati drugoga? Ako se ne složimo koristiti silu argumenata, a ne argument sile?

Možemo li tada okoristiti se demokratskim uzusima izbora, glasovanja, onoga što nam je trenutno u društvu način egzistiranja društva kao takvog? Barem dok se ne složimo oko nekog novog, savršenijeg sustava?
Moramo li baš, bez obzira bili vjernici, nevjernici, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, ovi ili oni, baš tako srčano opetovano dokazivati da smo posve pogubili zdravi razum?

Možemo li napokon postati – ljudi?

Ne budite nevjerni, nego vjerni

svtomaapostol_650x600Nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Pozdrav prijatelji, kako ste? U današnjem evanđelju toliko toga nam se očituje. Isus je uskrsnuo, naš Učitelj je živ i on uredno kroz zatvorena vrata prolazi i staje između svojih učenika. Spasitelj je i dok je tjelesno bio na ovoj zemlji mogao činiti što je htio i to znamo iz nebrojenih zapisa o iznimnim čudima koja je činio. No, nakon pobjede nad smrću Učitelj dolazi iz svijeta mogućeg koji mi svojim razumom ne možemo pojmiti.

Toma je tražio Učitelja, htio je dokaz, želio je nešto opipljivo, htio je da fizički dotakne Isusa, da bi u nj vjerovao. Isus mu to dopušta, a Toma skrušeno priznaje Isusa Gospodinom.

Kako mi danas? Zašto nas je strah svjedočiti vlastitu vjeru? Vidimo kako u našem mladom društvu, ne naviklom na demokraciju postoje one snage koje bi rado i biskupima zabranile svjedočenje istine i propovijedanje katoličkog nauka i to pazite, ne na nekim javnim skupovima, na klupici u parku pored vašeg stana s nekim ogromnim megafonom pa da vam neki biskup ne da popodne spavati na trosjedu jer urliče o posljednjim vremenima  i važnosti krštenja skačući s klupice preko puta vašeg balkona.  Nego, biskup uredno u crkvi, poslije evanđelja, propovijeda o sakramentima, o uskrsnuću, o krštenju. Borci za prava djece su naši shodnim to zamjeriti biskupu radi tvrdoće riječi. Kojih li licemjera palosti, a nisu se drznuli komentirati sve silne soft erotske i polupornografske dostupne sadržaje klincima preko inih medija? Nisu se sjetili progovoriti o nasilju u medijima, prezentaciji istoga? To im ne smeta, dakako. No, smeta im katolički nauk i katolička istina.

Valja nam svima poštovati demokraciju i temeljno pravo na slobodu  izgovorene riječi. I jednostavno treba poučiti te ljude da budu malo više tolerantni prema nama vjernicima i jednostavno, da kada već ne shvaćaju dimenziju vjere, ne priječe vjernicima tu istu vjeru i živjeti.

Stariji čitatelji sjetit će se da su u komunizmu vjernicima govorili kako je naše mjesto u – sakristiji, otimajući nam pravo življenja vjere u svakodnevnom životu. Danas pak postoje neke struje koje bi rado vjernike i u sakristijima – ušutkali. Neće ići.

A mi, dragi ljudi, vjerni budimo. I sretni jako. Jer, iako ne vidjesmo Isusa jasno ga vidimo gledajući očima vjere. Koje li radosti, znati da ti je Gospodin pripravio mjesto u nebeskom Jeruzalemu.

Marin Miletić

Malhovo uho

Pasija01Ljudi, meni stvarno nitko ne smeta. Ma koliko se s nekim ne slagao. Mir u srcu ne može mi uništiti netko izvana. Mene Učitelj poziva svakog ljubiti i prihvatiti. Ja pak sam, cijelim bićem živim ono što držim istinitim. Nemam problema s onim drugima. Figurativno govoreći, zar da slijepca kritiziram što ne vidi boje ovoga svijeta? Ili bih mu trebao svojim životom svjedočiti ljepotu koja ga okružuje.

Govoriti mu nenametljivo, ako on to traži, o svemu onome što oči moje vide. Ne znam mnogo. To znaju oni koji me poznaju. Ali, znam ono što mi Gospodin govori u srcu. I znam da je Učitelj rekao Petru da spremi mač u korice, jer tko se mača drži, od njega će i poginuti. Sve je jasno onima kojima išta želi biti jasno. Ja znam da smo mi koji vidimo i oni koji ne vide na istom svijetu. Mnogi u istoj Domovini. Znam da se rodimo, rastemo, obrazujemo, starimo, ostvarimo se i onda opet odlazimo s ovog svijeta pred lice Gospodnje.

Nisam utopist, jasno mi je da ima mnogo toga oko čega se nećemo složiti. Ali, tada imamo sustav koji moramo poštivati dok ne izmislimo novi. I ne mogu se pomiriti s time da neki nikako da vide kako smo svi mi usmjereni jedni na druge. I darovani, ako baš hoćete, jedni drugima. Boli me kada vidim kako lako bi pak neki, iz svojih tabora, bez razmišljanja pustili krv onih drugih. Pa kada sve zbrojite, shvatite jedno. Postoji mnogo vrsta sljepila. Ono fizičko je najmanji problem. Repetitio: ljubav jedino mijenja. Mač samo stvara još dublje rane.

Neka nam se Bog smiluje. Svima

Marin Miletić

Patriotizam je – sve

scaleI zato smo mi tu. I bit ćemo tu. Zato jer ju volimo. I zato jer smo duboko svjesni činjenice da ako svi odu – tko će ostati? A mi, domoljubi, nismo od onih koji od problema i teškoća bježe u neka sigurnija područja. Mi nevoljama gledamo prkosno u oči. I sjaje nam te naše oči. Sjaje nam nepatvorenom ljubavlju i strasti. Koju osjećamo prema rodnoj grudi.

Medijsko silovanje uistinu prelazi svake granice dobrog ukusa. Portali i ostali mediji se jednostavno natječu tko će nama Hrvatima objasniti zašto bi pod svaku cijenu trebali čim prije napustiti Hrvatsku. Jerbo, ta naša nazadna i klerofašistička Hrvatska, valjda po mjerilima tih naprednjaka par excellence, je potpuno neprimjerena za život.

Ja pak držim kako bi mi svi baš trebali ostati u Hrvatskoj. I držim kako tu dimenziju može shvatiti jedino onaj tko ljubi svoju Domovinu. U temelju svakog napretka je – ljubav. Ljubav sadrži spremnost na žrtvu. Ljubav koja nema dimenziju žrtve nije prava ljubav. Naprosto, kada čovjek živi s ljubavlju on je spreman na žrtvu, on je spreman utkati veliki napor kako bi tu ljubav sačuvao.

Imate ljude koji ovaj život drže jedinim smislom. Oni žive za karijere, novac, moć, za vlastiti trbuh. Vjeruju kako nakon ovog kratkog hoda po zemlji, umiremo i postajemo gozba – crvima. Imate i pak nas drugačije. Mi vjerujemo da se ovdje moramo ostvariti, kreirati, djelovati, ali punina naše egzistencije tek dolazi – nakon što prođemo kroz vrata smrti. Mi vjerujemo da nije smisao u sebeljublju, u životu koji je usmjeren na izričito stvaranje ugode sebi samome, u životu koji jedino sebe vidi i koji sve što čini – čini radi sebe sama. Mi, zadrti i nazadni, kako nam vole tepati oni tolerantni i napredni, smo duboko svjesni da istinska sreća ne dolazi u podebljim bankovnim računima, skupocjenim automobilima, večerama koje koštaju kao neka prosječna mjesečna plaća… mi vjerujemo da sebe čovjek ostvari kroz davanje drugome, kroz svoju usmjerenost za drugoga, kroz svoje predanje u gradnji boljeg sutra za svakog čovjeka.

Zato mi nećemo napustiti voljenu nam Domovinu. Zato jer je ta zemlja po kojoj hodamo natopljena krvlju tisuće branitelja koji su svoje živote utkali u našu slobodu. Zato jer vjernik ima točno određenu odgovornost u društvu u kojem živi. Zato jer slučajnosti ne postoje, i ako me Bog već htio ovdje u mom narodu i mojoj zemlji, imam svetu zadaću učiniti što mogu, tu graditi dobro.

Ja ne živim za sebe. Želim raditi da mojoj djeci bude dobro, da djeci moje djece bude bolje. I raduje me, joj kako me raduje svaka žrtva koju danas ugrađujemo u temelje društva naše Domovine da bi ona sutra, ili jednog dana bila snažna, velika i lijepa.

Hrvatsku mogu podignuti, izgraditi, učvrstiti – patrioti. Jer, domoljubima nije bitan “ja”, nego “mi”. Ljudi koji vole svoju Domovinu spremni su na svaku žrtvu, da bi očuvali tu zemlju svojih pređa.

I zato smo mi tu. I bit ćemo tu. Zato jer ju volimo. I zato jer smo duboko svjesni činjenice da ako svi odu – tko će ostati? A mi, domoljubi, nismo od onih koji od problema i teškoća bježe u neka sigurnija područja. Mi nevoljama gledamo prkosno u oči. I sjaje nam te naše oči. Sjaje nam nepatvorenom ljubavlju i strasti. Koju osjećamo prema rodnoj grudi.

To vam je onaj sjaj koji su imali naši pređi kada su u sedmom stoljeću došli na ova područja i rekli, to je naša zemlja. To vam je onaj sjaj hrvatskih vitezova kada su jurišali na razne osvajače s istoka. To vam je onaj sjaj naših uskoka, kada su u malim brodicama prkosno veslali u susret mletačkim galijama. To vam je onaj sjaj naših heroja, branitelja kada su s molotovljevim koktelima trčali u susret neprijateljskim tenkovima.

Pozdravljam sve naše branitelje, vitezove naše,  gore u nebeskom Jeruzalemu. I kažem vam: mirni budite braćo i sestre. Vaša žrtva neće biti zaboravljena. Naša sloboda ostati će sačuvana. Naša Domovina bit će ponosna i lijepa.

Još nas ima, još Hrvata.

Marin Miletić

Zarin poučak: snob nikada neće postati sob!

prepiska2Ova situacija nam zorno svjedoči svu kaljužu hrvatskog društva. Močvaru nutarnjeg smrada koji ne može utišati nikakvi najskuplji mirisi iz najuglednijih elitnih londonskih trgovina.

Dragi ljudi, kako ste? Korizma je za vjernike vrijeme posta, molitve, odricanja i činjenja dobrih djela. Korizma je vrijeme kada mi ulazimo dublje u sebe, u pustinje vlastitih duša, ogoljeli pred svojim Tvorcem, maknutih maska, takvi kakvi jesmo i gledamo sebe i koliko (ne)ličimo na sliku Boga. Korizma je vrijeme čišćenja, priprave, korizma nam treba pomoći postati boljim osobama, boljim vjernicima.

Znate li što je sob? Sob, poznat i kao irvas i karibu, vrsta je jelena, jedinog predstavnika svoje potporodice koji naseljava tundre sjeverne Euroazije, Sjeverne Amerike i Grenlanda. Ovo je jedina vrsta jelena u kojoj i mužjaci i ženke imaju rogove. Površnom igrom, umećući samo jedno slovo u navedenu riječ, više ne pričamo o ovoj divnoj i plemenitoj životinji već o ljudskoj vrsti koja je sebe uzdignula na pijedestal moći svirepo gazeći sve one druge koji navedenoj ne mogu parirati u novcu i moći. O snobu se dakako radi.

Ovih dana po riječkim medijima nove i stare vrste čitamo o djevojčici Zari koja je doživjela pravi atak snobizma par excellence. Otišla mala Zara na rođendan svojoj razrednoj prijateljici. Majka joj je pripremila lijepi poklon. Za hrvatske prilike sasvim pristojan, čak štoviše – vrlo pristojan. Nosila je tako mala Zara poklon-bon iz HM-a od 200 kuna i leksikon svojoj sedmogodišnjoj prijateljici, kadli ono – hladan tuš. Majka dotične slavljeninice vraća dar i mrtva-hladna piše kako se ona dosta školovala, kako zarađuje i kako ona ne ulazi u takve trgovine poput HM-a.

Ne možemo ni zamisliti emocionalne tektonske poremećaje koje je doživjelo dijete kada ono drugo nije htjelo primiti njegov rođendanski poklon. Majka snob je rekla kako je htjela neki dvorac za svoju kćer. Dvorac od nekoliko stotina kuna.

Ova situacija nam zorno svjedoči svu kaljužu hrvatskog društva. Močvaru nutarnjeg smrada koji ne može utišati nikakvi najskuplji mirisi iz najuglednijih elitnih londonskih trgovina.

Naprosto, neki ljudi misle da su veliki, a ustvari toliko su mali da nikada neće biti veliki. Dok s druge strane, mnogi maleni su toliko veliki, da oni drugi nikada neće moći postati poput njih. Čisto srce je sve. Čisto srce je najveće bogatstvo. A svi ti bogati snobovi nikako da shvate. Mnogi jako bogati u nekom presudnom trenutku postanu – siromašni. A mnogi siromašni  će tada postati – bogati.

Zato je Isus bio tako snažan u slici kada je rekao da će prije deva kroz ušicu igle, nego li će bogataš u kraljevstvo nebesko. Iz razloga jer je karakteristika mnogih bogatih – teška oholost. Njima Bog ne treba. Oni su sami sebi dostatni. Oni su na prijestolje Boga sami zasjeli, tvrdokornih srca, živeći samo za sebe, za druge ne mareći.

Takva će im biti i plaća. Za raspadljivost su živjeli. U raspadljivost će u vječnosti i prijeći. Nakon što budu svoja tijela predali na posljednju gozbu – crvima.

Tako ima biti. Ako se ne obrate.

Marin Miletić

Šta oni znaju što je ljubav?

Onaj trenutak kada muž njeguje svoju teško bolesnu ženu godinama, a ona u njegovim očima vidi ocean nepatvorene ljubavi, ona vidi sve njihove trenutke dobra, smijanja, odlaska u kina, u duge šetnje, kupanja, radosti djece i zna – to je moj muž, to je moj vitez koji me toliko voli da me nikada neće prepustiti samoći i zaboravu. Onaj trenutak kada tvoj Klub bude potopljen usred stadiona rivala, kada je nadigran u svakom pogledu i kada nas nekoliko stotina iz svega srca pjeva voljenom Klubu i Gradu, kada svi stojimo jedan uz drugoga i jasno svjedočimo: Rijeko, nitko od nas ne bi bio sretniji da osvojiš naslov, danima i noćima bi Rijeka bila budna, a potoci sreće kupali bi naše ulice, no, Rijeko, ti moraš znati, mi smo bili tu, jesmo tu i biti ćemo tu dok nas bude. Jer, pobjede, porazi, sve je to prolazno. Ljubav? Ljubav je vječna! Zato je najveći broj navijača presudne godine stao na branik Domovine. Dok su drugi bježali u Njemačku i bacali se po hodnicima ambulanta praveći se ludi. Treći pak pljuckali kroz razne plaćeničke novine po Domovini koja se tek rađala. A svi ti naši momci sa tribina otišli su u rovove jer su znali: žrtva je trenutna, pa i ona najveća, životna. Sloboda pak, sloboda je vrijedna svake žrtve. Kako je lijepo živjeti za one ideale radi kojih si spreman i umrijeti. Smisao.

FB_IMG_1456136197375Pozdrav prijatelji, kako ste? Evo, ja dosta dobro. Ne dam se. Jučer mi je voljeni Klub glumio Titanika drugo poluvrijeme u srazu s Dinamom. Prvo poluvrijeme izvrsno, Rijeka robusnija, aktivnija, s većim srcem, proigrava, napada… Dinamo jedna stativa i još jedna izgledna prilika. Navijačke emocije na poluvremenu na n-toj potenciji. Gledamo kako smo ne samo ravnopravni, već i bolji od Dinama na njihovom otužnom Maksimiru. Sanjamo i pričamo je li to naznaka novih svitanja. Napokon nadolazećeg naslova? I taman kada smo se mukotrpno popeli na naše brdo slavlja, drugo poluvrijeme – teško otriježnjenje. Dinamo je postao mačka, a mi mali – miševi. Rezultat konačni vam je poznat.

Danas je ponedjeljak. Ljudi koji me poznaju, znaju koliko volim Rijeku i NK Rijeku. Ja sam rođeni Riječanin. Moji roditelji su s Juga, tamo iz sela blizu Šibenika (otuda gajim simpatičnost prema Funcutima), ne sramim se svojih korijena. No, mene je Bog htio ovdje. U gradu podno Marijina Trsata. Tu gdje se pogled stere na Zaljev nad kojim se nadvila čuvarica Učka, tu gdje sam završio osnovnu školu, gimnaziju, fakultet. Tu gdje sam se prvi put zaljubio. Prvi put bježao od policije. Dobio prvu ćepu, a kasnije i štošta drugoga. Nekada dobio, nekada dao. Tu u Rijeci gdje sam završio fakultet, gdje radim. Tu gdje mi je Bog poslao još u srednjoj školi ljubav moga života – Danijelu – i podario mi dvije princeze, kćeri moje srca srca moga. Sve što imam i sve što nemam veže me uz moj grad, uz moj Klub. Tu gdje sebe ostvarujem kroz katoličke skaute, kroz predanje mladima u mojoj Sušačkoj gimnaziji gdje radim.
Gledam ljude koji me pitaju kako mi je igrala Rijeka jučer. Neki na twitteru, neki eto danas u živo. Gledam ih, slušam ih i u stvari – žalim ih. Zato jer oni nikada nisu upoznali pravu ljubav. Sjećanja me vuku na zapadnu tribinu dok sam bio dijete i dok nam je vođa bio Ćoro. Bilo je mnogo utakmica koje smo puno gubili, ali navijati nismo prestajali. Tada, dok nas je milovala kiša po goloj koži, a prsti na rukama ozebli od hladnoće, ja sam kao petnaestogodišnjak shvatio – ljubav je najpotrebnija kada je najteže.

Prava ljubav nema uvjeta. Prava ljubav nije gorljiva samo dok ti sve ide od ruke, kako si planirao. Kakva je to ljubav koja je tu samo dok je kod vas sve pozitivno? Dok vam novac dolazi kao na nekoj pokretnoj traci, dok vas služi zdravlje, a prijatelji vas trebaju, što tu ima izvanredno da se vidi je li to prava ljubav? Ljubav se očituje u žrtvi, u teškoćama, ljubav je vjerna, ona ne ovisi o pobjedama i porazima. Pobjede i porazi su prolazni. To je slast kratkog trajanja. No, ljubav? Ona je vječna.

Onaj trenutak kada muž njeguje svoju teško bolesnu ženu godinama, a ona u njegovim očima vidi ocean nepatvorene ljubavi, ona vidi sve njihove trenutke dobra, smijanja, odlaska u kina, u duge šetnje, kupanja, radosti djece i zna – to je moj muž, to je moj vitez koji me toliko voli da me nikada neće prepustiti samoći i zaboravu. Onaj trenutak kada tvoj Klub bude potopljen usred stadiona rivala, kada je nadigran u svakom pogledu i kada nas nekoliko stotina iz svega srca pjeva voljenom Klubu i Gradu, kada svi stojimo jedan uz drugoga i jasno svjedočimo: Rijeko, nitko od nas ne bi bio sretniji da osvojiš naslov, danima i noćima bi Rijeka bila budna, a potoci sreće kupali bi naše ulice, no, Rijeko, ti moraš znati, mi smo bili tu, jesmo tu i biti ćemo tu dok nas bude. Jer, pobjede, porazi, sve je to prolazno. Ljubav? Ljubav je vječna! Zato je najveći broj navijača presudne godine stao na branik Domovine. Dok su drugi bježali u Njemačku i bacali se po hodnicima ambulanta praveći se ludi. Treći pak pljuckali kroz razne plaćeničke novine po Domovini koja se tek rađala. A svi ti naši momci sa tribina otišli su u rovove jer su znali: žrtva je trenutna, pa i ona najveća, životna. Sloboda pak, sloboda je vrijedna svake žrtve. Kako je lijepo živjeti za one ideale radi kojih si spreman i umrijeti. Smisao.

Samo Rijeka. Samo Armada
Marin Miletić

Ismijati ateističkog znanstvenika

Babic_1003388S1Lijep pozdrav ljudi, kako ste? Evo, osjećam važnim progovoriti još par misli oko izjava izbornika Babića koji je uspjehe hrvatske rukometne reprezentacije osim timskom zajedništvu i kvaliteti igrača pripisao i zaslugama pomoći odozgor – Isusu i Gospi.

Možete li zamisliti, u nekom paralelnom svemiru, kako je neki ateistički znanstvenik izjavio da je pronašao iznimno otkriće samo svjetlom svoga uma i bez ikakve pomoći transcendentnoga ili nadnaravnoga u ikojem pogledu. Možete li zamisliti da nakon te njegove izjave krene opća hajka, difamacija, notorno vrijeđanje čovjeka koji se usudio to izreći javno pred kamerama? Možete li pak zamisliti nekog vrhunskog sportaša koji nakon velikog uspjeha javno govori kako je to uspio samo zato jer je naporno radio, a nikakav nepostojeći Bog mu u tome nije pomogao? Stvarno, možete li zamisliti medije kako ga pljuckaju radi navedenoga? Ili pak, možete li zamisliti javno ismijavanje svjetski poznatog tenisača Đokovića radi njegovih izjava oko joge i njegova potpuna predanja toj istočnjačkoj religijskoj i tjelesnoj praksi? Kako to da sve navedeno nije upitno i da je to ljudima simpa, a kada netko ima potrebu zahvaliti se Isusu i Gospi postane predmet – opće sprdnje.

To nikako nije dobro za demokraciju. Držim kako je smislenije bilo ljudima reći nešto poput toga kako se vi ne slažete s izjavom izbornika i kako vi ipak drugačije gledate na povijesni uspjeh u utakmici protiv Poljske. Time biste jasno iskazali svoje neslaganje sa stavom drugoga (drugačijega) bez notornog vrijeđanja, pokazali bi vlastitu snagu i ljudskost. Ovako pak ispada da su mnogi pokazali samo uskogrudnost, netoleranciju i katolikofobiju bez premca.

Ateisti i vjernici žive u istom društvu. Dišu isti zrak. Mnogi jedu istu hranu i piju istu tekućinu. Odjenu se toplije kada im je hladno, a lakše kada im je toplo. Vole kavu, dobru glazbu. Katkada prate i isti sport. Kupaju se u istom moru, odlaze u ista kina, iste kafiće. Hodaju istim ulicama. Ateisti i vjernici ne žele rat, žele mir, ne vole bol, ne vole tugu i ateisti i vjernici traže radost, vape za ljubavlju. I ateisti i vjernici su prolaznici ovim kratkim životom te nakon toga, kako mi vjernici vjerujemo, i jedni i drugi dolazimo pred lice Gospodina. A tada, kako reče Isus, mnogi prvi biti će posljednji, a mnogi posljednji biti će prvi. A tada, kako reče Isus, mnoge bludnice preteći će nas vjernike u nebeskom Jeruzalemu. I ateisti i vjernici su potrebni milosrđa i jednima i drugima život nema smisla bez ljubavi.
Ateisti i vjernici su trajno i bitno usmjereni jedni na druge. I iako i među jednima i drugima ima onih koji žude za nemirom, ja radije se ufam – puno je više onih koji žele graditi mostove suradnje. U onome u čemu se slažemo – zajedništvo, u svemu onome u čemu se ne slažemo: uvažavanje, poštivanje drugoga i borba za vlastite ideale na takav način da nikada na onoga drugoga ne ideš đonom.
Shvaćate? U protivnom jedni se dovode u opasnost pokazati kako uopće ne poznaju Boga kojeg ispovijedaju da vjeruju, a drugi svjedoče o velikom nemiru i nesigurnosti koje nose u vlastitom srcu.

Neka nam se Gospodin smiluje.
Svima.

Marin Miletić