Sve bi oni oprostili, ali Isusa i Gospu, e to ne mogu

FB_IMG_1454318749198Čestitam vam Izborniče što ste svjedočili vjeru. I niste ste se bojali. Skromno, dostojanstveno, snažno. Nama vjernicima je to predivno. Zato jer mi znamo da je Isus – Emanuel, s nama Bog. I da taj Bog je s nama dok igramo košarku, nogomet ili rukomet, dok se igramo s djecom u pijesku, dok jedemo meso (ili salatu, da prostite), dok dišemo, plačemo, smijemo se, dok šetamo ili trčimo, dok osvajamo vrhove planina ili dok se valjamo u kaljuži naših grijeha. On je Bog s nama. On nas nikada ne napušta. A pogotovo ne napušta djecu svoju koja ga zovu Ocem, djecu svoju koja mu se ufaju i koja znaju da će ih Sin uvesti u nebeski Jeruzalem. Mi znamo da nam ne može uvijek sve biti jasno u datom trenutku, kao što se Abrahamovo srce cijepalo od boli vodeći sina na brdo, ali je duboko u sebi znao: moj Bog me neće iznevjeriti, moj Bog mi neće dopustiti ovdje umrijeti u sebi. I znamo, u ludosti svoje vjere da će Bog za nas izgraditi korablje naših života kojima ćemo proći kroz sve oluje i doći do luke spasa.

Završilo je europsko prvenstvo u rukometu. U toj prijateljskoj zemlji Poljskoj, među prijateljskim narodom Poljaka – Hrvatska je osvojila veliku broncu. Nevjerojatna je snaga osvojiti treće mjesto među toliko velikim zemljama u kojima bi cijelo naše stanovništvo moglo stati u neki njihov prosječni grad.

Hrvatska je iznimna zemlja. Predivna u svim svojim ljepotama. Moru, jezerima, rijekama, planinama, brežuljcima i ravnicama. Hrvatska je naprosto od stoljeća sedmog primamljiva mnogim ideologijama, osvajačima, ovima i onima. I eto, mnogi su našom zemljom prošli, ali na posljetku ovdje smo samo mi – ostali. Mi Hrvati i svi oni koji vole i ljube našu zemlju. U većem dijelu, jelte. Hrvatska je predivna zemlja koja i danas trpi posljedice rigidnog komunizma. Komunizam je ostavio toliko traga u našem narodu da će trebati još jako mnogo godina dok se on ako ne posve, ono barem donekle razvodni do svoje neprepoznatljivosti. Blaženi Stepinac je imao pravo kada je rekao kako se komunizam od laži rodio, od laži živi i kako će od laži i umrijeti. Komunizam u glavama današnjih pojedinaca je učinio da mi u 2016. godini raspravljamo o ustašama i partizanima namjesto o silnim teškoćama kroz koje prolazi naše društvo i o nizu zahtjevnih zadaća koje su pred nama.

Naprosto, zar vam se ne ledi krv u žilama od difamacije određenog dijela ateista koji se ne libe grubo ismijavati nas vjernike? Zar se ne smrznete s mišlju što bi se dogodilo da takvi ridikuli u nekom paralernom univerzumu dobiju žezlo vlasti? U kojim bi sve Bezdanima, Hudim jamama i na kojim stratištima bili poslani svi mi koje oni ne mogu smisliti samo zato i jedino zato jer volimo Isusa, Mariju i Crkvu?

Poznajem mnogo predobrih ateista agnostika. Duboko sam uvjeren da je najveća većina tih ljudi dobra srca, otvorena tražiti istinu i da će Učitelj pronaći načina kako ih uvesti u nebeski Jeruzalem. No, ako ateista ima u našem društvu vrlo mali postotak (3,81%) i ako je više od 80% ateista dobronamjerno, koliko onda to ljudi ustvari siluje ogromno većinsku populaciju svojom dnevnom mržnjom? Koliko je to osoba? Dvije stotine? Tri stotine? Jedna tisuća? Dvije tisuće? Je li to ona famozna platforma 112 koja okuplja valjda toliko članova?
Ta notorna omanja skupina rigidnih nametača propale ideologije ne libi se pljuckati po svemu što ima veze s Isusom, Crkvom, a ako se kojim slučajem tu pojavi i Gospa – e to se majci ne oprašta.

Nastavi čitati Sve bi oni oprostili, ali Isusa i Gospu, e to ne mogu

Svećenici uopće ne valjaju!

IMG_20160117_202744Slučaj br. 1. Svećenik atleta, naočit, trenira.                                                                     Ljudi: vidi ga, znamo mi kakav je. Šta će mu ti mišići, znamo mi za koga on trenira.

Slučaj br. 2. Svećenik. Voli papati baja. Voli hranu, odmah poslije Isusa i Majke Marije. Najvoli ustati u 2 ujutro i potamaniti ostatke piletine i krumpira iz pećnice. Poslije juhe, glavnog mesa i priloga smaže deset palačinki s nutelom gotovo s istom radošću kojom prebire po prstima zrnca svete krunice.
Ljudi: vidi ga, kakav je. Samo jede, ne štedi se uopće. Bolje bi mu bilo da trenira i pripazi na ishranu.

Slučaj br. 3. Svećenik ima dužu kosu.
Ljudi: vidi ga, svećenik pa takvu kosu ima. Kako ga sram nije tako dugu kosu puštati.

Slučaj br. 4. Svećenik ima jako kratku frizuru.
Ljudi: vidi ga, kako se usuđuje tako se kratko ošišati, kako ga sram nije.

Slučaj br. 5. Svećenik ima srednje dugu kosu koju ne češlja.
Ljudi: Ne može čovjek vjerovati da naš župnik ne poznaje češalj.

Slučaj br. 6. Svećenik ima srednje dugu kosu koju češlja i gelira.
Ljudi: Ah, taj naš svećenik. Uopće nije duhovan. Jeste li vidjeli koliko gela stavlja u kosu, a i češlja se na desnu stranu.

Slučaj br. 7.  Svećenik ode s ljudima na kavu.
Ljudi: Joj, taj svećenik, samo bi skitao po kafićima, bolje mu je da se drži oltara.

Slučaj br. 8. Svećenik ne želi s ljudima na kavu u kafiće.
Ljudi: Baš je jadan, pogledaj ga, ne želi se družiti sa ljudima, kakav je to svećenik?!

Slučaj br. 9. Svećenik vozi bolji automobil.
Ljudi: Pogledaj ga, sramota jedna, od kuda mu novac, s čime se taj mafijaš bavi uopće?

Slučaj br. 10. Svećenik se vozi autobusom, koristeći javni gradski prijevoz.
Ljudi: A kud nas baš zapadne tako jadan svećenik koji si ne može ni automobil kupiti?

Slučaj br. 11. Svećenik potiče župljane na molitvu, na savršeniji život.
Ljudi: Šta se taj ima miješati, s kojim pravom zabada nos u naše živote?

Slučaj br. 12. Svećenik ne potiče župljane na ustrajniju molitvu.
Ljudi: Svećenik nam je katastrofa, uopće ga nije briga za nas.

Dragi ljudi, istina je pak ta da neki nemaju problema sa svećenikom, nego sa sobom, da prostite. I još jedno, nije majka rodila toga koji bi se svima – svidio. A uredno bude tako, da oni koji se žele svidjeti svakome, dovode se u opasnost svidjeti se – nikome. Budi svoj. Autentičan. Nepatvoren. Trudi se biti vjeran i pošten. A ljudi? Ljudi nisu prihvatili Ljubav samu, Krista Spasitelja su odbacili, raspeli. Ako je Učitelj tako završio, on savršen u svemu, zašto mi patimo toliko svidjeti se ovome svijetu koji Njega i danas odbacuje.

Hej, ludosti li. Zar ne znate? Zar ste zaboravili? Biblija je jasna: mudrije je svidjeti se Bogu nego li ljudima.
Pametni budite stoga.
Bog vas ljubi.

Marin Miletić

Jelka na smetlištu

img_0030Pozdrav dragi ljudi, kako ste? Evo, budući se uči dok si živ, a katkada je važno ponavljati ljudima neke istine kako bi im ušle dublje u svijest, pišem vam ponovno o temi skidanja božićnih ukrasa kod nas katolika.

Prvo, ajmo nešto razjasniti i molim, probajte upamtiti. Božić katolici i pravoslavci slave 25. prosinca. Jednostavno, ne postoji različito slavljenje niti postoje dva Božića u kojima se valjda slave dva Isusa i rođenje onog drugog, dok je pak onaj prvi Isus već dobio kilogram hraneći se mlijekom s grudi Gospe. Uistinu, površno i potpuno promašeno tumačenje Božića. Pravoslavna crkva slavi Božić jednako tako 25. prosinca, samo što je to računato u odnosu na julijanski kalendar, pa nama to izgleda kao da je to 7. siječnja. Shvaćate? I u pravoslavlju je Božić 25. prosinca, jer je taj datum tako određen već više od nekih sedamanest stoljeća kršćanstva, dok je to bilo i datumski objedinjeno za sav taj sredozemni prostor i za drugi dio naše Zemlje gdje se kršćanstvo tada proširilo, a nije došlo do podijela.

7. siječnja Božić slave kršćani koji žive po julijanskom kalendaru, tako da i oni ustvari slave Božić 25. prosinca, gledajući po našem zapadnom, novijem, kalendaru. Grčka, Rumunjska i Bugarska pravoslavna crkva isto su slavile Božić po zapadnom kalendaru kao i mi Hrvati, 25. prosinca, a 7. siječnja Božić slave i neki katolici, na primjer, grkokatolici. Ukrajinska pak grkokatolička crkva slavi Božić isto 7. siječnja, po starom – julijanskom kalendaru.

Nadalje, Katolička crkva službeno sestrinskom crkvom zove samo – Pravoslavnu crkvu. Naša teologija je vrlo, vrlo slična, mogao bih reći gotovo jednaka. Pravoslavna crkva ima sedam svetih sakramenata kao i Katolička, pravoslavni imaju apostolsku sukcesiju kao i mi, nauk nam je isti. Toliko je puno onoga što nas spaja, a jako je malo toga što nas dijeli.
Dragi ljudi, molim vas, ne bacajte jelke preko balkona ili pak ne spaljujte ih obredno 6. siječnja. Božićno vrijeme traje do Krštenja Gospodinova, i slobodno kao pravi katolici držite svoje jelke i božićne ukrase do tada u vlastitom domu. Ne ponašajte se poput hrpe razularenih adolescenata koji još žive u 91. ili u nekim drugim godinama kada je politički identitet bio važniji od kršćanske vjernosti Kristu. Molim vas.

Znate li da pak u mnogim našim obiteljima, pa i u ponekoj crkvi jelke ostaju sve do Svijećnice, jerbo je tako bilo u našoj Crkvi jako dugo, dugo vremena, prije reforme II. vatikanskog koncila kada je promijenjeno trajanje božićnog vremena do blagdana Krštenja Gospodinova (prva nedjelja nakon Bogojavljenja ili Sveta tri kralja). Fora su stoga i Poljaci, a ne sumnjate valjda u njihovu vjernost Crkvi, koji jelke gotovo uredno drže uvijek do veljače.

Budite mudri. I stavite Isusa na prvo mjesto. Pa će vam tako i sve drugo biti lakše.
Bog vas ljubi.
Uzvratite i vi njemu barem mrvicu te nevjerojatne Ljubavi.
Volim vas.

Marin Miletić

Isus i Star Wars

The-Force-Awakens-new-images-10Daj brate i sestro – chill. Ako ti je Star Wars jači od vjere onda stvarno nešto nije u redu ne sa Star Warsom nego s – tvojom vjerom. Odeš, pogledaš film, nasmiješ se, kažeš wauu, na priču, scene, efekte i glumu i – vratiš se u realni svijet. Tako to rade razumni katolici, da prostite. Stoga, iako ovo nije kršćanski film, ne znači da u njemu nema Isusa – jer kao što je rekao sv. Justin “Svaka istina je kršćanska istina.”

Pozdrav dragi ljudi, kako ste? Evo, baš je lijepo danas na Svetu Obitelj svjedočiti vrednote koje nisu podložne raspadljivosti zuba vremena. Jutros sam uz kavu čitao neke portale, pa tako i one koje jako volim čitati poput Bitno.net no, zabolio me poprilično želudac nakon što sam pročitao stručnu opservaciju Danka Kovačevića u kojoj dotični gospodin upozorava na opasnosti koje se kriju u Star Wars filmovima i eto jasno poručuje kako bi se kršćani trebali čuvati suptilne poruke koja ih udaljuje od istine (http://www.bitno.net/kultura/krscanski-pogled-na-zvjezdane-ratove/).

Budući sam ja katolički teolog, a danas poslijepodne drugi put idem gledati posljednji film iz epizoda Star Warsa, te sa sobom furam i svoj razred u koji sam zaljubljen, osjećam se prozvanim ipak dati i drugu stranu gledanja na potonje.
George Lucas definitivno nije katolik, niti bi neki naš župnik ga uzeo da vodi kateheze za pripremu krizmanika, niti bih mu ja dopustio voditi odred katoličkih skauta, no držim da mi katolici ipak nismo ograničeni u stavovima i promišljanju pa možemo stvarnost sagledati i iz dimenzije kroz koju ju gleda naš Učitelj.

Film Star Wars, The Force Awakens, je dosta dobar film, kao što su baš fora i svi prethodni filmovi ove predivne fantazije. U svim filmovima Star Warsa je dosta jasno odijeljeno tko je dobar lik, a tko nije, očituje se i tko je na strani Svjetla, a tko je na strani Tame. Jedi vitezovi su staloženi, mirni, neagresivni, nešto poput Isusovih apostola koji snagom Sile (Sile Duha Svetoga) u svijetu obavijenom tamom svjedoče i bore se za istinu. U filmovima Star Warsa se zorno prikazuje kako je upravo strah taj koji vodi u mržnju, a mržnja vodi u pakao – u to ognjeno jezero duhovne i tvarne stvarnosti u kojoj završe oni koji odbijaju milost ljubavi i koji svoje srce u potpunosti predaju tami, mržnji i očaju. Možda se nešto slično odigralo i u srcima onih oko ovih izbjeglica u Europi. Strah od nepoznatog doveo je do mržnje i generaliziranja. U filmu The Force Awaken vi možete vidjeti kako dobro pobjeđuje bez obzira kolika snaga tame i sila zla trenutno bila snažna.

Autor u navedenom tekstu upozorava kako gledanje i podupiranje ovog filma može dovesti do skretanja s pravog puta budući su neki nadahnuti njime, na primjer, osnovali svoju crkvu Jedi vitezova. Ovako površnu argumentaciju lišenu svakojake metodologije i logike same, mogu pročitati jedino na portalu koji više živi u fantaziji od svih junaka Star Warsa, a radi želje očuvanja zdrave pameti niti ga čitam, niti ću ga ovdje promovirati.

Na primjer, jedan svećenik mi je svjedočio kako mu je sotonist predano govorio da se nadahnuo na Sauronu iz Gospodara prstenova. Pazite, na Tolkienovom predivnom djelu (Tolkien, književnik, katolik), neki pogubljeni mladac se nadahnuo uroniti u Zloga. Ili, pak, ajmo još malo drastičnije, pa zar se ti isti ili takvi sotonisti ne nadahnjuju na Bibliji, da mi Bog prosti. Samo oni manipulativno izbace našeg Učitelja, snagu i silu Duha Svetoga i hrane se na mislima o Antikristu, o Zvijeri, o Sotoni. I što sada? Da izbacimo te dijelove iz Svetog Pisma? Ili pak, što je sa svim opskurnim kršćanima koji iz Biblije vade što im se prohtije pa time manipuliraju, ili pak sa svim onima kojima je i danas draži Stari Zavjet od Novoga? Shvaćate li?

Držim kako je, na primjer, Harry Potter, bio puno opasniji za klince i mladež, budući tamo granica između dobra i zla nije bila toliko jasno odijeljena, a glavni protagonist navedenog djela i filma se nije libio lagati, muljati, služiti prevarama ne bi li ostvario svoj cilj. Ono, Harry je ustvari dijete Machiavellija koji je tvrdio kako svaki cilj opravdava sredstvo, a u kršćanskom nauku je to – nedopustivo.

Ustvari, kada sve posložite uvijek vam dođe na ovo. Imate automobil. Sredstvo. Njime možete voziti beskućnike, raznositi hranu potrebitima, biti na usluzi lokalnoj zajednici, a možete i gaziti ljude po ulici, zar ne? Zavisi od vozača. Ili, od onoga što mi želimo u nečemu vidjeti.

Ja svojim klincima pričam o snazi dobra, o neustrašivosti i predanju Jedi vitezova, o tome da nikada ne smiju odustati boriti se za dobro i istinu ma koliko god im se činila tama jaka. A čujte, legitimno je da netko vidi opasnost za kršćane, jerbo će valjda ljudi koji su fanovi Star Warsa prestati ići na misu, kupiti svjetlosni mač i trčati za Darth Vaderom po susjedovom dvorištu. Hm.

Star Wars je fantazija i tako ju se mora shvaćati, tko je shvaća stvarnošću sam ne živi u stvarnosti. Mogao bih reći kako odbijanje gledanja Star Warsa bi značilo da je Star Wars jači od Krista. Star Wars stoga treba pogledati, ali s Kristom. Jer su nama ljudima potrebni mitovi, fantazije, umjetnička djela… Kao i Narnija, kao i Lotr.

I na kraju. Katolik nikada neće prestati biti katolik radi ikojeg filma na ovom svijetu, radi ikojeg političara na vlasti, radi ičega što će ga nagovarati da ostavi Učitelja. No, ako ljudi koji su daleko od Boga sebe vide u Jedi vitezovima, nadahnjuju se čestitošću, čašću, predanošću za istinom, borbom za dobrom, ne mržnjom, onda ja stvarno držim kako je Bog u svojoj svemogućnosti došao do njihova srca i to preko poganog redatelja i vitezova svijeta fantastike.

Poruka kritičarima: daj brate i sestro – chill. Ako ti je Star Wars jači od vjere onda stvarno nešto nije u redu ne sa Star Warsom nego s – tvojom vjerom. Odeš, pogledaš film, nasmiješ se, kažeš wauu, na priču, scene, efekte i glumu i – vratiš se u realni svijet. Tako to rade razumni katolici, da prostite.

Stoga, iako ovo nije kršćanski film, ne znači da u njemu nema Isusa – jer kao što je rekao sv. Justin “Svaka istina je kršćanska istina.”

p.s.
Dok naši najbolji katolički portali objave pljuckanje po Star Warsima, drugdje katolički svećenici, izvrsni pastoralci, iznimno obrazovani i čestiti dolaze do mladih upravo preko ove filmske sage ulazeći u srca onih koji su udaljeniji od Učitelja. A neki naši bi, kako vidimo, radije palicom (ne svjetlosnom, nego onom drvenom) nas neposlušne po glavi. http://www.fatherroderick.com http://www.trideo.com/trideo-star-wars-video-goes-viral/

Izgleda, kao da će prije grom u koprive, nego li će Drugi vatikanski u nečije umove.

Dopustimo Bogu da radi. Molim vas.

I neka Sila bude uz vas.
Volim vas i ljubim.

Marin Miletić

Bombardiranje Mosta

orcs-largeIako ne volim baš pisati o političkim temama, držim potrebitim i korisnim da mi koji još nismo zavisni, sluge gospodara medijskih kuća, i dok, da prostite, nam dopuštaju misliti i misli pretočiti u bespuća neta, moramo govoriti, moramo pisati – istine radi. Most je izabrao što je izabrao, kažu ne idu u koaliciju, kažu da su dogovorili reformsku Vladu, kažu kako su prihvatili stručnjaka na premijerskoj stolici i kažu da će takva biti i većina mjerodavnih institucija. Mene osobno ne brine previše SDP i HDZ, Most, ovi i oni. Na koncu, sve prolazi, Bog jedini ostaje. Rasulo se Rimsko carstvo kao da ga nikada nije bilo, ove i one kraljevske dinastije, monarhije, republike, savezi ovakvih i onakvih, nacizam i fašizam, komunizam svi su se oni raspali poput kule od karata građene na rahlom morskom pijesku. A Crkva? Eto je, Zaručnica Učitelja sve je nadživjela i sve će nadživjeti. Ne po zaslugama tajnih organizacija, mudrih kardinala i papa (kako je divni Benedikt rekao, “S obzirom kakvi su bili neki pape u povijesti nisam siguran da je Duh Sveti imao puno posla s njihovim izborom”), po ovima ili onima već izričito i samo zato jer je Krist glava Crkve i On je dao obećanje da je ni vrata paklena neće nadvladati. Stoga, ja sam miran. Nagledao sam se tijekom mojih 36. godina ovih i onih tiranina, u vlastitom i u drugim dvorištima – svi su nestali, svi su prošli, jerbo sve što ne valja – nestat će, mudro zbori rabin u Svetom Pismu.

Stoga, ove moje riječi ne idu političarima, već narodu. Ljudi moji, čemu toliko mržnje i negativnosti. Ne možemo biti svi isti i Bogu hvala na tome. Daj Bog da nikada ne budemo svi isti. Jednaki u očima Boga – da, ali isti u dimenziji našeg ostvarivanja – ne, nikada isti.  Problem medija u Hrvatskoj je popriličan. Imate lijeve i liberalne medije,ostavštine onih užasnih tamnih noći tamnice naroda Jugoslavije, i ovdje spadaju gotovo svi tiskani mediji, svi osim Večernjaka, a ni on nije baš da širi u konstanti vrednote – zakoni tržišta, reći će neki. Svi portali pripadaju ljevici. Osim valjda jednog opskurnog koji ne pripada, ali taj je toliko zaglibio da ga je uistinu šteta čitati, ako želite zadržati zdravi razum. Jedino još imate bitno.net i laudato.hr koji dosta obećavaju. Različiti su, ali kod njih se istina može pronaći i pročitati.

Svi hrvatski mediji su se ulovili cipelarenja novog hrvatskog Premijera. Smeta im loš hrvatski jezik. Smeta im što dotični nije političar, već stručnjak kojeg poštuje cijeli svijet. Licemjerni i provizorni kakvi jesu, ne prestaju siktati i širiti netrpeljivost, kojeg li apsurda ti isti koji se kunu u toleranciju, zaboravljaju na neke druge osobe o kojima nisu baš toliko širili netrpeljivost. Nije im smetao nestranački ministar Mornar, nije im smetao ministar Varga koji govori hrvatski (barem na početku), kao što hebrejski govori prosječni student Teologije, ne smetaju im svi njihovi osuđeni gradonačelnici koji obnašaju i dalje dužnost, stranke koje osvoje 2% na izborima pa drže ključna mjesta u Vladi, ne smetaju tim medijima nametanje ideologije suprotne želje i volje naših obitelji ili političarke uhljebe koje su poslali u EU parlament, a engleski im je na razini znanja djeteta iz petog razreda osnovne škole.

Nastavi čitati Bombardiranje Mosta

Priča o jednom vjenčanju

WP_20151212_15_49_06_ProČujem šaputanja: pa zar nisu mladi? Zar nisu mogli još čekati? Pa cijeli život je pred njima. Zar nisu mogli još uživati? O drznici i bezumnici, kako se usuđujete? Zar ste vi gospodari života, zar vi znate koliko itko od nas ima još dana koje će živjeti ovdje prije nego li ga Gospodin pozove položiti račun za vlastiti život? Mi imamo posve drugačiju logiku. Voliš nekoga? Uvjeren si da je to – ljubav? Razgovaraj s duhovnikom, s prijateljem koji te prati kroz život. I ako je to – to, ako ti znaš u dubini vlastita srca da se radi o ljubavi, ne trati dane suludo, ne gubi se po pustopoljinama ove prolaznosti, ne čekaj suludo, odvaži se, hrabar budi! Reci svoj da, veži se sa voljenom djevojkom (ili obratno), veži se svetom vezom braka kako bi se oslobodio grijeha i prolaznosti. Veži se brate i sestro da bi bio potpuno slobodan! Sada dok si mlad, sada dok imaš snage i poletnosti. Sada dok ti ništa nije teško. Baš sada kada ti srce gori, kada osjećaš da možeš brda premjestiti vlastitom snagom. Sada je čas. Zar nije logično najljepše dane svoje mladosti darovati nekome koga ljubiš više od sebe sama? Zar nije smisleno vrijeme najveće kreativnosti, snage i izgaranja iskoristiti za podizanje vlastite obitelji?

Bio sam na mnogo vjenčanja. Još kao klinac, kada su me roditelji odvlačili na neka vjenčanja rodbine koju si tada vidio i nikada više. Osim opet na nekom vjenčanju ili pak sprovodu. Mnoga ta vjenčanja meni osobno su bila iskreno podosta frustrirajuća. Masa nepoznatih ljudi, glazba vrlo upitne kvalitete koja se u neko doba noći mijenja u skakuljke na koje se pleše u nekima toliko omiljenom ritmu odvrtanja žarulja.

WP_20151212_18_00_26_ProJučer je bilo vjenčanje dvoje mojih katoličkih skauta. Prvo, dan nevjerojatan, čak pomalo i začuđujuć – 12. prosinca. Crkva tada diljem svijeta slavi mističnu, predivnu, posebnu Gospu od Guadalupe za koju se istinito veže toliko čuda radi kojih bi svaki katolik koji si može priuštiti – trebao otići u Meksiko na hodočašće.

Bruno i Asja. Bruno, mangup ulice. Sjećam se kao jučer kada me Matteo (moj dugogodišnji skaut) povezao s roditeljima koji su me otprilike molili da učinim što mogu za njihova starijeg sina, da ga povučem tamo negdje, bliže smislu. Općenito držim kako ne postoji izgubljeni slučaj, a i sam mogu to posvjedočiti. S druge pak strane, taj moj omiljeni Pavao ipak je bio notorni Savao, zar ne? Pa dugi razgovori s tim mladim čovjekom, duga dopisivanja u sitne noćne sate, molitva, post, šetnja po grobljima, glasna i tiha uvjeravanja, plakanje i smijanje, logorovanja na pustom otoku, i svašta nešto još čime sam mu želio približiti živoga Boga i ukazati na činjenicu da je život previše kratak i potpuno neponovljiv, a da bi ga trošili na one stvari koje nas neće dovesti do vrata nebeskoga Jeruzalema. Ja sam znao tada, imam uz sebe najmoćniju pomoć – Učitelja, koji je i mene povukao iz blata ovog života i darovao mi smisao Istine, a taj moj Učitelj ne želi da itko od njegovih propadne. Duboko sam bio uvjeren, moje je samo učiniti da Bruno povjeruje da je Njegov. Kada se to dogodi – sve ostalo će Gospodin. Ja sam ionako uvijek bio ledolomac, i to bez lažne skromnosti, podosta dobar u tome, temelje će pak ipak graditi Učitelj i onaj tko je otkrio Svjetlost. Bruni sam vjerovao. I znao sam da Bog s njim ima posebne planove. Kako je Bruno dopuštao Učitelju ulaziti u vlastiti život, tako je on sam rastao, hraneći se svetim sakramentima, gutajući duhovno štivo, otvarajući svojoj duši nova prostranstva koja do tada nije poznavao.

Nakon toga sam molio Gospodina. Učitelju, opet je sve na tebi. Sada mu moraš poslati djevojku, dobru djevojku koja će mu biti stup i potpora, snaga, kao što djevojke, žene jesu svojim muškarcima. Žena može svoga muškarca odvesti na vrh planine, a može ga i strovaliti u jamu bezdana. Žena ima veliku moć. I veliku odgovornost radi navedenoga.

Učitelj mu je tada poslao Asju.

Asja je bila moja učenica, drevne Sušačke gimnazije. Na tom našem vjeronauku, koji toliko žulja neke koji ne ljube vrednote smisla, rasli smo zajedno. Nije se libila uvijek pitati što joj nije jasno i ono što je buni. A ja sam uvijek zagovarao svojim učenicima, neka pitaju što god žele. Kada je Asja otišla na razmjenu u Irsku, kada smo se dopisivali kilometarskim rečenicama promišljanja smisla života, mode, momaka, pitanja oko grijeha koja su je bunila jerbo je imala u toj dalekoj zemlji neku vjeroučiteljicu koja očigledno i sama nije bila utvrđena u istini, u svemu navedenome bila mi je toliko naporna da sam ju jako zavolio radi te napornosti. Asja. Prodorna, jasna i snažna.
Bruno i Asja. Vjenčanje me toliko podsjetilo na moje vlastito. Tako skromno. Bez skupocjenih fotografa, bez falšnih izmišljenih priča, bez show zvučno-svjetlosnih efekata, bez fensi govora na početku obreda, na kraju obreda, bez benda kojega platiš onoliko novca da možeš urediti pola stana, bez preuzetih izmišljenih običaja koje moraš napraviti “jer to svi rade”.

Nastavi čitati Priča o jednom vjenčanju

Poput morskog psa

(pisano u zadnje minute ponedjeljka…)

Ponedjeljak je u smiraju. Započeo mi je jutros malo poslije 5 sati. shake, pa priprema za misu zornicu. Poslije mise donošenje obitelji svježeg kruha, buđenje kćeri, te jutarnji razgovori mlađe princeze i njezina tate. Starija je već krenula u školu. Krećem na teren. Mailovi, web, posao. Nekih dva sata. Odlazak u voljenu gimnaziju. Tamo slušam učenike, a oni slušaju mene do 16.30. Pauze koristim prvo za papanje puno pašte, a dva sata kasnije 400 grama posnog. Pri završetku škole, shake. Dolazim u voljeni Kastav u 17.05. Doma sam do 17.20. Uspio sam popiti shake i odjenuti skautsku uniformu. Starija kćer udubljena u matematiku. Grlim ju.  Srećem vani trenera. Govorim mu kako imam naporan dan, ali da me dosta zateže ahilova tetiva pa da neću večeras doći na trening. Trener se slaže. Krećem po Luciju u školu. U kući smo u 17.30. Lu mi se sprema, oblači kimono, jede bananu, vozim je u grad na trening kod predobre trenerice – Tanje, klub Viktorija. Dolazimo u 17.58. Dvije minute ranije, na knap, ali stižemo. Spuštam se na Rivu, parkiram. Hodam do omiljenog Lavala, ispijam dva espressa i mineralnu. Kaže mi konobarica, inače profesorica hrvatskog jezika i književnosti, predobra duša, ‘Marine ti si morski pas. kada staneš, ti si gotov.’ Godi mi, način zivota, pomislih. Odlazim po kćer, u pauzi napisah izvještaj o iznimnom vikendu skauta, dižem na nove medije. Kupim svoju Luciju, vozimo se prema Kastvu, ona oduševljeno priča o treninzima. U zraku zrači sreća. Biće mi je posve ispunjeno. Ocu je najvažnije da su njegove kćeri – sretne. Dolazimo u stan u 19.25, auto puštam raditi. Popijem opet shake. Odlazim u grad, u biskupiju. Čeka me odred sv. Mihaela, moji prijatelji, radost moja. Kasnim, stižem u 19.40. Molimo krunicu, pa snujemo nove ideje. Duh puše. Snažno. U 21.10 se vozim doma. Odlučih, Marine nikada nisi bio alibi igrač. Težak dan ne znači da ne možeš dati sve od sebe na treningu. Potpuno izgoriti. Biti primjer. Voljena radi, kćeri su u krevetu. Da doma ležim? Ne. Idem probati trenirati, pa ako mi otpadne tetiva, barem ću znati da sam dao sve od sebe. Dolazim u dvoranu, na parket u 21.35. Mažem tetivu kremom, ugrijavam ju. Istezanje i u 21.48 trener mi dopušta obratiti se ekipi. U 21.50 kreće trening. trener je milostiv – igra. Radost loptanja pod obručima. Uživam u svakoj obrani, u svakom zagrađivanju, pogođenom šutu preko mojih prijatelja, suigrača. Podižem ruke u zrak na svaki koš kastavske djece. Dorijana, Marelje. Predivno. Na kraju treninga jedan snažni prodor, malo jače me zaboli tetiva, pa stadoh. 23 sata. Pozdrav, dajemo si ruke. Oči sjaje. Dolazim doma. Tuširanje. 23.41. Sada razgovori s voljenom. Srcem srca moga. Par sati sna. Pa krećemo. Opet. Živjeti trenutak. Taj dan. Sada. Posve.

Tako neka bude. Poput morskog psa.

Da.

Marin Miletić

Umro je, nije bio spreman

Opetovano se dovodimo u opasnost. Okrnjiti Došašće, oteti Božiću Isusa. Gledati ovo milosno vrijeme (nalazimo se u godini Milosrđa) samo kroz prizmu predivnih svjetlećih kuglica, skupocjenih darova, kuhanog vina, dobre klope i glazbe. Čini mi se, kao da se tako svrstavamo uz one koji i danas, zatvaraju vrata svoga srca svetom Josipu i Djevici Mariji na njihovo zapomaganje – dopustite da se u vama nastani, rodi mali Isus

Lijep pozdrav dragi čitatelju, kako si? Jel ti srce omililo na sva ova blještavila lampica, božićnih pjesama koje su se počele vrtjeti i prije početka Došašća, na sve one male drvene kućice koje po našim trgovima prodaju kuhano vino i pokoje sitnice onako usput. Prosinac uistinu jest predivan mjesec. No, nekako mi se čini da je bit prosinca poprilično zatrpana našim ovozemaljskim poimanjem sreće, traženje ispunjenosti u prolaznostima ovoga svijeta. A Isus davno reče, tamo gdje ti je srce, tamo ćeš i ti završiti.

Zamislite da u uobičajenoj šetnji trgom nasumice izaberete nekog čovjeka i nekom groznom prijetnjom ga natjerate da trči 40 kilometara. Vrlo vjerojatno bi čovjeku pozlilo, jer nije spreman na takve dionice. Ili pak, da isto tako nekog prosječnog Hrvata koji se bavi tjelesnom aktivnošću kada iz dnevnog boravka ide pješke na toalet, natjerate da podiže četiri serije po deset ponavljanja u čučnju 120kg. Naravno da to ne bi bilo moguće, čovjek bi se teško ozlijedio.

U svemu što radimo, priprema je ključ ostvarenja. Student koji se dobro priprema za ispit, koji se predaje, on će bez problema završiti fakultet. Sportaš koji napravi dobre bazične pripreme, koji redovito trenira tijekom sezone, moći će uživati u igri, u sportu kojim se bavi. Muž koji ima plan za svoju obitelj, koji zna posložiti svoje vrijeme za djecu, suprugu, vlastite aktivnosti, može biti dobar suprug i otac. Dobra priprema je stvarno više od pola ka ostvarenju zadanoga, željenoga. Vjernik koji sebe posvećuje predaje se u ruke Onome koji preko njega neznatnoga posvećuje druge.

Katolici su pak čudna vrsta ljudi. Katkada Isusa želimo jako blizu, naravno, to je onda kada smo u problemima, teškoćama, kada smo pritisnuti ranama i križevima. Kada nam je pak dobro, ipak želimo Isusa malo dalje, zar ne? Da nas ne tlači svojom zahtjevnošću i radikalnošću evanđelja. Onako, po nekoj formuli: dovoljno blizu da nam ispunjava želje, a dovoljno daleko da nas ne tlači.
Opetovano se dovodimo u opasnost. Okrnjiti Došašće, oteti Božiću Isusa. Gledati ovo milosno vrijeme (nalazimo se u godini Milosrđa) samo kroz prizmu predivnih svjetlećih kuglica, skupocjenih darova, kuhanog vina, dobre klope i glazbe. Čini mi se, kao da se tako svrstavamo uz one koji i danas, zatvaraju vrata svoga srca svetom Josipu i Djevici Mariji na njihovo zapomaganje – dopustite da se u vama nastani, rodi mali Isus. Nekako kao da i mi radije biramo reći kako nemamo mjesta, od silnih jurnjava, od bjesomučnog peglanja kartica pa posljedično tomu plakanja kada stignu računi. A računi uvijek stignu na naplatu, zar ne? Onaj slatki osjećaj euforije i trenutnog zadovoljstva pretvara se tako u očaj kada shvatimo – došao je čas naplate, uzmaka nema.

Dragi čitatelju, pusti druge, sebe gledaj. Nema koristi od lamentiranja nad sudbinom susjeda i njegovim izborima. Što ti možeš učiniti za vlastiti rast, za istinsko Došašće unutar tvoje obitelji? Možeš li i ti svome Spasitelju pokloniti dio jutra na svetim misama zornicama? Ta zar ti nije on darovao svo vrijeme koje živiš? Možeš li ti odlučiti ovo vrijeme živjeti smislenije, prožet kršćanskim poimanjem pripreme za proslavu rođenja našeg Spasitelja. Imaš li snage ti svoj život graditi na Stijeni Kristovoj? Zar ne znaš, samo tako ćeš opstati u onaj dan kada te Učitelj pozove položiti račun za svoj život. Mudar stoga budi, dragi čitatelju.

I spreman. Jer nitko ne zna ni dana ni časa.
Marin Miletić

Krik promašenog života

Okrenem se jednog dana i gledam pored sebe neku staru ženu. Upitah je, tko je? Kaže mi, da je moja žena. Oprosti, uzvratih, moja žena nije starica, ja nisam star. Uperih pogled ka obližnjem ogledalu. Oronulo lice nekog starca začuđeno me gleda. Čelo naborano od mnogih briga, poput nekih brazda duboko utkanih u vanjštinu, kao ona polja prokopana naših ravnica. Gdje su mi djeca, drhtavim glasom tražim odgovore od te starice koju po očima sada ipak prepoznajem svojom. Mužu moj, ona će, nema ih već jako dugo, dugo. Psovka mi prijeđe preko usta, a bol snažnija od ikoje boli propara mi neraspadljivu dušu. Misli huče. Misli spoznaje kako sam promašio vlastiti život.

Kako li su ljudi čudna bića. Za tolikim stvarima žude, a onda kada ih dobiju, onda žude za onima koje još ne posjeduju. Onda pak kada i te stvari stave u svoje vlasništvo, iznova žude za onima koje njihove nisu. Začarani krug ustvari duboke nesretnosti se nastavlja. Što dublje kopaš shvaćaš da možeš još koji metar niže. Naposlijetku, nakon nekoga vremena više ne znaš kako izaći iz tih rupa u koje smo sami upali radi vlastite pohlepe.

Ljudi mnogo jure. Puno rade da bi puno zarađivali. Pa kupe skupocjeni automobil. Ali, od skupocjenog automobila uvijek postoji skupocjeniji. Uvijek postoji neki ljepši. Glad za imanjem te toliko obuzme da postane tvoj habitus, ti liježeš u krevet i budiš se s mišlju što ćeš si novoga kupiti. Umjesto da ti posjeduješ stvari, stvari uskoro posjeduju tebe. Zaboravljaš na svoje prijatelje, jer moraš zarađivati, zar ne? Pa pronalaziš lažne prijatelje palih svjetova koji isto imaju za boga – boga raspadljivog novca.

Nastavi čitati Krik promašenog života

Daleko je plač libanonskih majki

 

I ova djeca Libanona su ubijena od ISIL-a. Isti dan kada su stradali ljudi u Parizu. Ali, daleko je od nas Libanon, zar ne? Daleko je plač libanonske djece i vapaj libanonskih majki.

FB_20151115_10_24_06_Saved_PicturePozdrav prijatelji, kako ste? Jesu li nam molitve na ustima, a srca su nam hladna i proračunata? Volimo li se pokazati dobrima, a već trenutak kasnije lažemo prijateljima, ogovaramo bližnje, uzmemo što nije naše, činimo grijeh jer nam je to slađe nego ostati vjeran Spasitelju? Njišu li se te krunice po retrovizorima naših automobila dok nam ogavne psovke prelaze preko jezika, a prijeteći prsti bivaju usmjereni na nekog drugog u prometu? Prepoznajemo li se u licemjerima o kojima je govorio Učitelj, da su izvana izbjeljeni grobovi, a iznutra legla gujinja?

Budući su milijuni i milijuni onih koji mole za užasne žrtve sumanutih napada u Parizu, ja ću danas moliti posebno i jednu krunicu za 44 ubijenih i 239 teško ranjenih civila, djece, žena, muškaraca u Libanonu. Moj Učitelj bi tako. Da molim za one koji su zaboravljeni, koji nisu dospjeli na naslovnice tiska, u udarne vijesti, za one čije zastave ljudi neće stavljati preko profilne fotografije. Za sve one marginalizirane i malene. Zaboravljene. I ova djeca Libanona su ubijena od ISIL-a. Isti dan kada su stradali ljudi u Parizu. Ali, daleko je od nas Libanon, zar ne? Daleko je plač libanonske djece i vapaj libanonskih majki.

FB_20151115_10_23_20_Saved_Picture

Misli mi huče pjesnika kojeg toliko ljubim. Čija nutrina brojnih knjiga je utkane i u moj duh. Osećam ga svojim. Bratom. Prijateljem. Kahlil Gibran.

citiram te pjesniče:

“…tragedija je mojega naroda tiha, smišljena u glavama ljudi koje bi valjalo nazvati gujama i zmijama… moj je narod umro na križu. Moj narod je umro pružajući ruke na istok i zapad, i očiju uprtih u tamu nebesa. Umrije u tišini jer se uši čovječanstva oglušiše na njegov krik… Umrije jer bijaše miroljubiv. Umrije u zemlji u kojoj teče med i mlijeko. Umrije jer zmija paklena ščepa sva njegova stada i svu ljetinu njegovih polja.” (Prorok, Prorokov vrt)

Dragi ljudi, iskreni molitelji, molimo za sve. Molimo za obraćenje silnika, molimo za stradale i ubijene ne samo one nama blizu, nego i za one na koje je ovaj svijet odavna namjerno zaboravio.
Neka nam se Gospodin smiluje. Svima.

Marin Miletić