Sve one izbjeglice iz Vukovara, Gospića i Osijeka koji su bili teži od 70kg trebalo je – zatuć po glavi i potjerati nazad!

Komentari vjernika koji iskazuju pregršt negative, osobnih frustracija i jasne netrpeljivosti oko izbjeglica meni osobno je prestrašan. Sva ta moja braća i sestre, od kojih mi je poprilično slabo, koji će već u nedjelju pobožno klečati u prvim klupama naših crkvi prebirući svojim prstima otajstva krunice, a danas rigaju vatru spram onih koji traže pomoć – jako me žaloste. Svi ti stručnjaci par excellence za fizički identitet izbjeglica. Pa tako po bespućima fejsa možemo čitati da izbjeglica ne može biti bilder, sportaš, netko tko je visok. Ja, to čitajući… se štipam, lupam onim batom za lupanje mesa po čelu i pitam se jel’ ovo sve neka noćna mora iz koje ću se uskoro probuditi. Ti ljudi koji kilometre i kilometre hodaju, spavaju na zemlji, koji su i ono malo što su imali da bi pokušali doći na Zapad dali utvarama upitnog morala da ih prevezu u obećanu zemlju, ti ljudi nisu stoka, da se prema njima odnosimo baš kao da notorna stoka i jesu.

Ako me pitate, a odgovorit ću vam pitali me ili me ne pitali, mislim li da među njima ima i ubačenih, ljudi koji nemaju namjere širiti ljubav i mir po Europi, vjerujem da – ima. No, koji vam je jarac? Od kada je to u kršćanstvu machiavelizam poželjno filozofsko opredijeljenje? Pa ono, budući da je možda među hiljadama nevinih četiri terorista, ajmo mi svi kršćanski zatuć’ sve te sirote ljude? Ili pak drugo bezumlje koje čitam isto iz mozgova s kojima ne bih ni espresso popio, a Bog mi je svjedok da sam sa mnogima pio espresso, ono, kažu ti umnici kako te izbjeglice nemaju što tražiti u Hrvatskoj, jerbo smo mi siromašni pa neka kod nas ni ne dolaze. Država mora odraditi svoj posao. Tajne službe, obavještajci, da zarade svoj kruh kako spada, da čuvaju svoje građane. Opasnosti će uvijek biti. Strah će se nažalost i dalje sijati. To je ionako nekima plan da donesu nove zakone, novih kontrola. No, mi ne smijemo pasti na ovoj kušnji. Mrziti drugoga jer je musliman ili pripadnik bilo koje druge nacije ili vjere. Ako jesmo kršćani, ti ne smiješ prestati pomagati. Bez obzira ako ćeš time ostati bez glave. Mi ne činimo dobro samo u dobrim uvjetima, nego u svakodnevici. Koja može biti i jako tamna. Mi ne pomažemo samo svojima, jer, da parafraziram Isusa, lažci smo, pogani i nemamo istine u sebi ako tako činimo.

Nastavi čitati Sve one izbjeglice iz Vukovara, Gospića i Osijeka koji su bili teži od 70kg trebalo je – zatuć po glavi i potjerati nazad!

Prebili su Savla, nije stigao postati Pavao!

Dragi prijatelji, kako ste? Uživate li u posljednjim danima ovog ljeta? Evo, uskoro će doći vrijeme kada nećete morati kukati radi vrućina. Moći ćete jadikovati po bespućima neta zato jer će danima padati kiša, a vjerovali ili ne, postoji velika vjerojatnost da će čak padati i snijeg. Tamo negdje krajem prosinca i tijekom siječnja. Znam, zvuči nevjerojatno, otuda vjerojatno i tolika količina čuđenja i lošeg raspoloženja uvjetovanog sasvim uobičajenim meteorološkim pojavama. Mora da su i naši djedovi plakali kada su im se smočila stopala od kiše. Sebi nisu mogli doći danima. Uh, ta vremena kada su muškarci bili muškarci.

Vjernici sigurno znaju za lik svetoga Pavla. Nevjerojatni mislilac, apostol Kristov koji usto budi rečeno sam sebe prozva apostolom, čovjek potpuna predanja, izgaranja za Radosnu vijest Kristova evanđelja, čovjek koji je toliko ljubio Učitelja da se nije libio radi Isusa dobiti batine, trpjeti uvrede, omalovažavanja svakojakih vrsta, a naposlijetku ostao je u doslovnom smislu bez glave radi vjernosti svome Učitelju.

Pavao je pak prije susreta s Isusom bio – Savao. Kao revni Židov bio je progonitelj kršćana. Odobravao je i ubojstvo sv. Stjepana. Uglavnom, bio je dno dna lik, mrzitelj Isusovih učenika i Isusa samog, tlačitelj žena, djece kršćana.

Dozvoljavam si pitanje: kako bi mi danas pisali o takvom čovjeku po fejsu i s kakvim bljutavim kvalifikacijama bi žigosali čovjeka koji bi nam toliko nanosio boli? Kao kršćani, naravno. Ono, između nedjeljne mise i ispovijedi u petak, negdje oko srijede, opalim te kršćanskom toljagom po glavi ne želeći prihvatiti da se svaki čovjek može obratiti, postati boljim.

Zamislite ono, krene Savao u 2015. godini s motorom iz Pule u Senj. Isus je lijepo zamislio skočiti s padobranom iznad Zaljeva, doskočiti na riječku Rivu i tu organizirati klasičnu sačekušu – obraćenja. Ono, susreta živog Boga i grešnog čovjeka, susreta Savršenosti i nesavršenosti, Veličine i malenosti, Punine Ljubavi i duboke ranjenosti radi nepoznavanja Ljubavi. Takav susret uvijek uzrokuje tektonske promjene u biću koje upozna svoga Stvoritelja, svoga Učitelja. Kada ga upoznaš, ne možeš, a da ga ne ljubiš. Ne možeš, a da ga ne živiš protkan iznutra novom dimenzijom smisla koja te pogoni energijom koja se ne može mjeriti s nikakvom energijom ovoga svijeta, zato jer se tu radi o sili Duha Svetoga, a ne o nekim new age smisalicama. Sve je to Isus dogovorio sa svojim Ocem i Duhom Svetim ispijajući zlatni hausbrandt espresso u nebeskom Jeruzalemu, želeći tu trsku dobrano napuklu ne slomiti, već u potpunosti – obnoviti, pružiti tom čovjeku ruku, krenuti s njim dalje u ovozemaljskom hodu prema prolasku kroz vrata smrti pa sve do one iskonske radosti.

Sve je to Isus lijepo zamislio, ali mi smo imali drugačiji plan.

Nastavi čitati Prebili su Savla, nije stigao postati Pavao!

Za cipelarenje Isusa nedostajala je samo Severina

Pozdrav ljudi, kako ste? Evo, ja dugo nisam bio ovako uzrujan. Prvo, jučer mi voljeni Klub opet odigrao lošu tekmu, praktično bez udarca u okvir gola. I to protiv ljutog rivala iz Splita. Drugo, ne prestajem primati u box videa mojih poznanika i prijatelja s južnih krajeva Hrvatske koji slavodobitno mašu sa snimljenim materijalom navijačkog šepurenja Torce po Korzu u trajanju minute i par sekundi. Nebo se ipak smilovalo, jednima i drugima, budući je pedesetak naših starijih trčalo susresti se s navedenima pa bi definitivno došlo do neželjene familijarnosti uz određene posljedice.  A mame ne bi bile sretne radi nužne investicije u ugradnju novih zuba svojim sinovima.  No, nakon nekih gotovo minutu i devet sekundi šetnje spomenutih, došetale su se i “kornjače” te navijače Bilih prošetale do svojih marica. (Molim ne trolajte cijeli tekst radi ovog uvoda. Hvala i doviđenja)

Taman kada pomislih da mi se više ništa ne može loše dogoditi, potrčih kao i svake nedjelje Bogu u krilo, nahraniti se njegovim Tijelom, slušati Riječ Evanđelja, primiti milost Neba sudjelovanjem na misi – a ono, šok i nevjerica, prirediše mi potpuno šaketanje Isusa.

Eventualno za cipelarenje bi nedostajala još samo – Severina. No, to ne bih nikako uspio preživjeti. I ovo mi je oduzelo barem deset godina života. S obzirom na prouzročene  želučane tegobe i obilno lučenje stresa. Župnik napravio od liturgije karikaturu liturgije, da zadržim elementarnu pristojnost. Ne samo da je misa pretvorena u loš koncert, nego koncert s repertoarom pjesama od kojih se neke ne bi smjele u crkvi izvoditi u crkvi gotovo nikada, jedino u slučaju da crkvu okupiraju neki ludi teroristi i žele ju oskrvnuti lošom glazbom, zabarakidiraju se s jadnim vjernicima i prirede im mučenje bez premca.
Ja sam doživio tako nešto danas. A teroriste nisam susreo.

Nastavi čitati Za cipelarenje Isusa nedostajala je samo Severina

Jesmo li izgubili bitku?

Prijatelji, kako ste? Sve nas je jako pogodila smrt Tomislava Salopeka. Našeg sugrađanina koji je otišao u Egipat zarađivati za kruh nasušni, kako bi prehranio svoju obitelj, kako bi djeci svojoj osigurao mirnije sutra. Nažalost, Tomislav to neće moći činiti. Ubili su ga neljudi koji pod maskom islama na najokrutniji način lišavaju života sve one koji se ne uklapaju u njihov način poimanja ovoga svijeta.

Tko je odgovoran za Tomislavu smrt? Neozbiljno i hušački bi bilo o tome govoriti. No, činjenica jest ta da je taj mladi čovjek imao za kruh u svojoj zemlji vrlo vjerojatno nikada Hrvatsku napustio ne bi,  ostao bi u našoj zemlji,  bio s vlastitom djecom i suprugom i tako bi sebi sačuvao život. Dakle, svi oni prije i svi ovi sada na vlasti imaju odgovornost u odlasku ovog mladog čovjeka u Egipat. Opasno je možda generalizirati za sve i za svaku nesreću koja se dogodi, ali ovo ubojstvo je povezano s činjenicom njegova odlaska iz zemlje i izgleda, nemogućnošću da se ovdje ostvari.

Jeste li znali da svaki dan u prometnim nesrećama u svijetu pogine 3500 ljudi ili 1,3 milijuna na godinu? Jeste li znali da više od 6 milijuna djece umire od bolesti povezanih s glađu i neishranjenošću svake godine, prema UN-ovu izviješću, a nedostatak hrane ili pravilne prehrane ubija više ljudi nego li AIDS, malarija i tuberkuloza zajedno.

Nikako niti u jednom trenutku ne smijemo umanjiti žrtvu ikoga tko je nevin stradao, jer svaki ljudski život je izniman i vrijedan, od začeća do naravne smrti. Tako i ubojstvo našeg sugrađanina sve nas jako boli.

Pa ipak, sve što se događa u svijetu ima svoje razloge. Svaka predstava ima svoga redatelja. Ovi zlikovci koji su puki izvršitelji bjesomučnih ubojstava imaju još strašnije đavlove sinove – nalogodavce, organizatore i podupiratelje. Oni su mnogo opasniji od ovih povampirenih vjerojatno potpuno nepismenih, zaluđenih ispranih mozgova. Ruku u vatru bih dao da nitko od njih nije pročitao ni pola Kurana, a kamoli da ga razumije.

Zar uistinu mislite da SAD koji godišnje ulaže 577 milijardi dolara u vojsku ili pak NATO savez koji godišnje iznosi 950 milijardi ne bi mogli u neka tri dana smlaviti i poravnati, izravnati i eliminirati svakog tog zlikovca nazovi Kalifata.
Koji su razlozi da se to ne učini odvažno i u kratkom roku? Ima ih nekoliko, no za sada ne bih o navedenom.

Nastavi čitati Jesmo li izgubili bitku?

Tomićevo crtanje svastike na Poljudu i Frljićevo rađanje ustaša u Rijeci

Što bi se dogodilo da Nijemci organiziraju u njihovoj nacionalnoj kazališnoj kući svjedočenja njemačkih žena koje bi govorile kako su Židovi u getima maznuli čekićem i kamenom u glavu njihove čuvare, pa su eto, te žene ostale bez muževa. A drugo svjedočanstvo bi bilo isto žene njemačkog vojnika kojeg su partizani porokali na obroncima Katarine. I sada, ta žena priča o svojim strahovima, o boli koju je osjećala, o tuzi koja joj razdire srce nad zlosutnošću i svirepošću partizana na Katarini iznad Rijeke. Kako bi Židovi reagirali na ovakva misaona propitkivanja trenutka? Ili na dan kapitulacije Njemačke da se danima organizira svjedočenje milijuna silovanih Njemica od strane savezničkih vojnika i stotinama hiljada ubijenih nedužnih civila stradalih pod bombama savezničkih aviona. To se dogodilo, ako niste znali.
Frljićeve eskapade traju već duže vremena. Njegovi pokušaji provociranja nažalost su sada prešli crtu razumijevanja. Rijeka više nije ista. I teško će biti ista dok će kontaminirane otpadne vode teći iz izvora Kazališta i svojom mržnjom poplaviti ploče Korza, voljenog grada.

Pozdrav ljudi, kako ste? Smetaju li vam ove ljetne vrućine? Ne brinite, doći će i vrijeme kiša, vrijeme hladnoća i snježnih nanosa, vrijeme u kojem ćemo se ponovno uvjeriti u efikasnost naših zimskih službi.
Koliko je dana, koliko je tjedana koliko je (uskoro) mjeseci prošlo od crtanja famozne svastike na poljudskom stadionu? Unatoč svim silama i snazi policije, hrvatskoj obavještajnoj službi, stotinjak poljudskih kamera, video nadzora, slučajnih i namjernih prolaznika, osiguranja, ispitanih stotinjak osumnjičenika – nitko ne zna tko je nacrtao zloguku nacističku svastiku.
Možda je ustvari bilo sve drugačije.  Možda je na nekom sastanku u kafiću na splitskoj Pjaci Ante Tomić se susreo s momcima iz osiguranja Poljuda. Pa je nagovorio momke da ga puste u opskurno doba noći da polije kemiju iz kućne radinosti po stadionu kako bi mogao mjesecima pisati o eto, nazzi Splićanima i rastućem pokretu fašisto-nacista u našem društvu.

Na isti način su neki ljudi upitnih namjera moga grada odlučili unišiti toleranciju, otvorenost i širokogrudnost kojim se Rijeka ponosila godinama i godinama. Nikada, čujete ovo, nikada prije u Rijeci nikome nije bilo važno jesi li Srbin, Bosanac, Turčin, Makedonac, Slovenac, Austrijanac ili bilo tko drugi. Nikada u mojem gradu nije bio problem je li netko musliman ili pravoslavac, je li netko katolik ili protestant, je li netko ateist ili praktični vjernik. Mi smo svi različiti, živjeli na toj riječkoj livadi šarenog cvijeća i uživali smo u tim različitim mišljenjima. Čuvajući svoje, poštujući druge. A onda je Obersnel blagoslovio dolazak Frljića.

Krucijalno je pitanje stoga, kome je u interesu bilo uništiti riječku toleranciju i otvorenost? Kome je smetala izvrsna suradnja svih nas različitih Riječana koji godinama žive u miru podno Marijina Trsata ne osvrćući se na različito? Jer, pazite, svi mi, katolici, pravoslavci, muslimani, branitelji, bježeće kukavice, Armada, ateisti, agnostici živjeli smo u miru i zajedništvu. A onda je došao Frljić u naš grad.

Došao je čovjek koji ima zadatak uznemiriti, srušiti, proizvesti mržnju i kaos. Namjerno je izrežirao u maniri opskurnih mrzitelja Hrvatske spuštanje hrvatskog barjaka na pola koplja uoči veličanstvene akcije Oluje kojom se oslobodilo okupirani teritorij naše Domovine. Namjerno,  skriven iza umjetnosti, smišlja u svojim predstavama zabijanje raspela s Isusom u analni otvor. Taj drznik već dugo kuha kašu s otrovnim travama. Tko će ju pojesti, tek ćemo vidjeti.

Ponovit ću svoje razmišljanje, posve je legitimno propitkivati i nevine žrtve koje su se dogodile tijekom Domovinskog rata. Mi kao kršćani moramo biti otvoreni suočiti se i sa svojim ranama i promašajima. Ipak, držim da se navedeno nije smjelo organizirati 5. kolovoza. Oluja je legitimna vojna akcija u kojoj se oslobodio okupirani teritorij Hrvatske. Znate li koliko je tisuća ubijenih branitelja stradalo? Ja znam, znate li vi? Poznajete li imena dvije stotine i četiri ubijena branitelja s našeg područja? Znate li koliko je stotina tisuća protjeranih Hrvata iz Vukovara, Osijeka, Pakraca, svih sela Slavonije, Dalmacije? Znate li koliko je i danas ‘nestalih’ Hrvata? Znate li koliko je ubijenih i silovanih Hrvatica? I zašto to ne znate, da prostite. Zašto? I kome je u interesu da to ne znate? Kome?

Čitam da neki govore o 250 tisuća Srba koji su protjerani s područja takozvane Sao Krajine. Tu imam nekih teškoća, zašto su UN napisali u svom izvješću (nova knjiga, predstavljenja na narod.hr) kako je na tim područjima 1993. živjelo osamdeset tisuća Srba. Ako je podatak UN vjerodostojan znači li to da su Srbi u dvije godine, do Oluje, imali tolike bračne i nebračne aktivnosti da im je populacija narasla previše i za neki SF film? Ili? Drugo, čak i da je prva brojka stvarna, njihovi parosi, njihovi vođe,  Martić i ostali četnici su objavili i pozvali stanovništvo da bježi pred nadolazećom osloboditeljskom vojskom Hrvata. Oni koji su bježali, nisu stoga civili, već pobunjeno stanovništvo među kojima je bilo masu četnika, svih onih koji nisu htjeli priznati Hrvatsku i nisu željeli zivjeti u Hrvatskoj. Oni su bili ili okupatori ili logistika okupatora, a tek u vrlo malom broju obični uplašeni seljaci.

Može li se javnosti napokon podastrijeti podaci sa svim imenima i prezimenima nedužnih ubijenih Srba? Može li se reći istina o desetcima i desetcima onih koje je srpska propaganda navela kao ubijene (vođena Štrbcem i ekipom) pa su ti ljudi pronađeni živi po Srbiji, kao i mnogi koji su pronađeni da su umrli osamdesetih godina. Može li se napokon izrijekom znanosti reći koliko je točno bilo stradalih nevinih? I je li istina da je nedužnih stradalih bilo oko 200? Dvije stotine? Da se razumijemo, da je jedan čovjek nedužni stradao – previše je. Ali, velika razlika je dvije stotine ili šest stotina. U pet godina obrambenog rata. Mi stariji sjećamo se propaganda komunističkih zlikovaca koje su širili tijekom pedeset godina, pa je otriježnjenje stizalo polako tek posljednjih godina kada napokon povjesničari pišu istinu na temelju dokaza, a ne na temelju PR-a partije.

Nastavi čitati Tomićevo crtanje svastike na Poljudu i Frljićevo rađanje ustaša u Rijeci

Predivni mimohod i veličanstvena Oluja

Mislio sam se othrvati porivu jasnije izreći emocije srca, ali – neću. Naime, odavna učih svoje mlade da oni koji se žele svidjeti svakome dovode se u opasnost svidjeti se – nikome. Valja biti dosljedan. I vjeran, napose. Ponosan sam što sam Hrvat. Od majke Hrvatice i oca Hrvata. Od djedova mojih i svih onih prije njih koji su Hrvati i koji su generacijama ljubili ovu zemlju. Moja ljubav prema vlastitom ne poznaje mržnju prema ikome drugom. Prema ikojoj drugogoj naciji. Ali, ja imam pravo voljeti svoje i ljubiti svoj dom. Na koncu, niti jedna ljubav u sebi ne može biti isključujuća.

Ponosan sam na vojni mimohod u Zagrebu. Na sve što je organizirano. Nije time slavljeno ništa drugo, nego se narodu pokazalo naše vojnike koji su godinama spremani da budu spremni, daj Bog nikada ne trebalo, braniti naš dom. Vojnim mimohodom se nagradilo naše vojnike danas, da ih pozdravi naš, hrvatski narod na ulicama hrvatske metropole. Oni koji su godinama trenirani, vježbani u skrovitosti – sada su izašli na svjetlo, na ulice da pokažu hrvatsku snagu. Svaka lipa uložena u mimohod je potpuno opravdana. Vojno – organizacijski, umjetnički, cijela organizacija mimohoda u potpunosti je – predivna. To nije nikakvo zveckanje oružjem. Čak štoviše, to je jedan od najvećih činova tijekom godine u kojem su domoljubi – ujedinjeni. S ponosom u srcu. Taj mimohod je upravo garant da zveckanja oružjem bude što manje u budućnosti. Svaki rat nažalost u sebi nosi i ono što nije dobro. I nažalost tijekom i ovog rata stradali su neki nedužni ljudi. Svatko tko je iskren, žali radi toga. No namjerno se prešućuju službeni pozivi neprijateljske okupatorske vlade na povlačenje svog srpskog stanovništva, kao i što se prešućuju stradali civili koji to ustvari nisu bili (pronađena mnoga imena koja su živa, kao i imena koja su nadodana da su nevino stradala, a ljudi umrli par godina prije prirodnom smrću). Propagadna je moćna stvar. I žalosna u svojoj biti. A neki su uistinu majstori propagande.

Nastavi čitati Predivni mimohod i veličanstvena Oluja

Blago pustog otoka

Pozdrav ljudi, kako ste? Evo, ja sam s radnom ekipom skauta na pustom otoku, pripremamo kamp za dolazak naših četrdesetak skautskih prijatelja. Prvo, jučer predivne vijesti, sve jedna bolja od druge. Moja starija kćer Marta – imendan. Pa voljeni klub Rijeka – rođendan, a dogodio se i egzemplarni vritnjak naših saborskih zastupnika, svih, u slovensko dupe mutikaša koji su manipulacijama i prevarama htjeli maznuti dio nečega što njihovo nije – našu zemlju. Ono, dan kada si ponosan što si Hrvat.

Ovdje, radeći, kopajući, šišajući žbunje od rana jutra, pa poslije kupajući se u pretoplom moru od 28 stupnjeva blagonaklonog gospodina Celzijusa shvatio sam po n-ti put da posjedujem neprocjenjivo blago – vrijednosti koje se ničim ne mogu nadomjestiti. Ponovno sam osjetio, koliko mi znače moje kćeri, koliko ih volim i koliko li ljubim svoju ženu – Danijelu.

Danijela je moja gimnazijska ljubav. Još tamo od kraja drugog srednje sam se zatelebao u djevojku stariju par godina od mene. Bog mi je bio milostiv pa se ljubav uzvratila. Ono, imam (za nekih mjesec dana) trideset i šest godina, a s jednom ženom sam od svoje sedamnaeste. Predobro.

Da se pitalo moje, njezine, rođake, susjeda, poštara, dečke iz ulice, slučajnog prolaznika, njezine prijateljice – nikada Danijela i ja ne bi bili zajedno. No, naša zaljubljenost je ubrzo prerasla u ljubav i ja sam tada već kao golobradi mulac točno znao da je to – to.  Stari mi je rekao da sam kreten, majka kako će to proći, ali nisam se dao. Razmišljao sam, čemu čekanje? Čemu čekati na nešto tako dobro kao brak? Potvrditi javno svoju ljubav, oplemeniti ju najsvetijom vezom koja nam je dana odozgor – svetim brakom, čemu gubiti vrijeme na višegodišnja hodanja, na mučenja bez milosti pomoći sakramenta, ako točno znam da je to – to. Nisam bio kalkulant, tada ni danas, nisam htio čekati neku bolju djevojku s boljim pogledom na svijet, praktičnijom vjernicom, uzdignutijim dupetom, da prostite. Već tada sam podosta razgovarao s Isusom. Rekoh mu, meni bolja ne treba. Niti jedna. Ti si moj Gospodin, ti ćeš mi pomoći s njom, da zajedno, ona i ja, u svetom zajedništvu, postanemo bolji ljudi, bolji vjernici.

Kada smo se odlučili vjenčati u mojoj dvadesetoj, a njezinoj dvadeset i četvrtoj, tek tu pregršt nerazumijevanja. Ja student teologije, u slobodno vrijeme parketar, zidar i tijekom ljeta ribar, ona medicinska sestra. Moji neki profesori nisu skrivali čuđenje. Prijatelji većinom nerazumijevanje. Kao ono, hej, mlad si, što će ti to? Kako što će mi, pomišljah. Želim najbolje godine svoga života, dok sam u naponu snage, provoditi u braku sa djevojkom koju volim više od sebe. Kako što će mi to? Mogu naprimjer, umrijeti za nekoliko godina, poginuti u prometu i tako profućkati priliku biti – jedno s voljenom djevojkom?

Vjenčanje nam je bilo – epic. Svećenik kojeg sam zamislio, nije mogao doći, čovjeku pozlilo. Ovaj koji nas je vjenčao, bio na nekih dva promila. Žena me skoro ostavila u crkvi. Na vjenčanju nas je bilo trinaest – ukupno. Upala nam uslijed obreda jedna bubana baka i počela se derati u crkvi na sve nas. Ne, nismo željeli malo vjenčanje, samo nismo imali novca za više od toga. Od mojih, majka, brat i sestra. Ostali nisu mogli/htjeli doći. Ta kako će ljudi podržati sulude ideje o trajnom vezanju mahnitog Marina za neku curu iz starog grada. Jelte? Obukao sam hlače i sako s maturalne zabave, kupljeno u nekoj talijanskoj trgovi na popustu za valjda nekih tri stotine kuna. Usput, poklonili su mi čarape i košulju.

Kiša je toliko padala, da ako zamislite najveći pljusak, padalo je još jače. Nismo imali para za nikakav restoran, za nikakvu glazbu. Smilovala nam se vlasnica jednog kluba (koju sam poznavao iz opskurne mladosti dolaska s ekipom ulice u izlaske), i pustila nam kat gdje smo u jednoj prostoriji slavili vjenčanje Danijele i mene – nas devet slušajuć muziku preko donešenog kazetara.  Punica je napravila brdo kolača, sklepali smo novce za nareske i to je bila sva – hrana. Oko dva ujutro došao nam i svećenik, sada na nekih tri promila, s gitarom i tu smo dobili kao vjenčani poklon i – živu muziku. Show program. Zakonita žena me drugi put u petnaestak sati htjela – ostaviti. Nismo imali snimatelja, jer ga nismo mogli platiti. A prijatelj koji nas je fotkao je pijan izgubio fotić negdje u nekom trenutku, tako da nemamo niti jednu jedinu fotku s našeg vjenčanja. Kul, zar ne?

Nastavi čitati Blago pustog otoka

Važni ljudi

Držao sam za ruku umiruće. Nekoliko puta. Jednom svoju učenicu. Jako sam ju volio. I onda je ona mene živoga i zdravoga tješila. Susrela je Isusa koji ju je dotaknuo i tako je pripremio za prolaz. Nije to bila emocija utjehe, nisu to bile prazne riječi kapetana koji tješi svoje mornare kako će sve biti u redu, a ovima pred očima vlastiti brod tone. To je bilo svjedočenje o živom Bogu. I svaka ta riječ je bila tako snažna da se duboko urezala u moju nutrinu, zalijevavši me neprekinuto toplinom koju nikada prije nisam osjetio i nekom sigurnošću koja se ne može riječima opisati.

Bog mi je dopustio sretati mnoge važne ljude. Još mi ih šalje u život. Ima ih dobrih. Ima ih otvorenih. Ima ih zatvorenih. Ima onih koji misle da bez njih sutra neće doći novi dan. Ima ih onih koji misle da sunce neće slati svoju toplinu, a oblaci kišu, ako njih ne bude. Neki čak možda misle da bez njih ruža moje majke u vrtu neće procvjetati.  Ima ih mrkih, koji misle da će time postići da ih ljudi više poštuju. Znate one, idu uokolo mršteći se po ulici hodajući užurbanim, uspravnim hodom, zamišljenog pogleda čvrsto držeći u ruci  svoju aktovku. Poznajem i neke koji nose kolar pa drže kako radi toga mogu svima govoriti što im je činiti.

Nastavi čitati Važni ljudi

Kako me Isus nagovorio da opljačkam banku i prevarim ženu

Pozdrav dragi ljudi, kako ste? Vidim, neki se žalite na topline. Jasno mi je da nekima vrućine baš ne odgovaraju, no, ako malo razmislite uobičajene su u potpunosti za ovo doba godine. Prošle godine u ovo vrijeme je bila opća kuknjava i plač jer je bilo 19 stupnjeva s obilnim kišama. Nije bilo dobro. Sada imamo sunce, imamo toplinu, imamo turiste, opet ne valja. Teško je čovjeku ugoditi, zar ne?

Prije neka dva dana javila mi se jedna mlada simpatična osoba u box i eto, kaže vodi bitke s neistomišljenicima koji ismijavaju smisao postojanja Boga jerbo je ovaj svijet sav u banani, a mi ludi kršćani tvrdimo kako je Bog ne samo dobar, nego ono, najbolje od svega (Armadaši ne brinite, tu smo). E pa sada, kako to da tako dobri Bog pušta takva zla u svijetu? Drevno pitanje, mogli bi  reći, zar ne? No, nemojte mi zamjeriti, meni ovo pitanje uopće ne stoji i nema mi baš logike nikakve tvrdnje površnih poznavatelja Isusa kako je eto, tama oko nas dokaz da Boga ustvari – nema.

Nastavi čitati Kako me Isus nagovorio da opljačkam banku i prevarim ženu

Zavodljivost grijeha: fatamorgana u pustinji, radosno hopsaš jer si ugledao predivnu oazu, a u stvarnosti ideš prema provaliji užasa

(Pismo katolicima povodom ljetne raspamećenosti)

Hej, ljudi, kako ste? Poskakujete li po Zrćima današnjice ushićeni jerbo vam je sve dopušteno? I eto, pogonjeni tim potocima gospodina Etanola i razne druge kemije koja pomuti i najbistrije umove, predani animalnosti, uživate u slobodi trenutka? Legitimno je navedeno, ne brinite, ne pada mi napamet ulaziti u vašu slobodu izbora, no, što da vam kažem, Duh me potiče ne šutjeti, pa se usuđujem opet jurišati na vjetrenjače današnjice, umišljajući si hrabrost  don Quijote de la Mancha, a vama pak dragi čitatelju, dopuštam pridodati mi onaj drugi epitet – ludosti, ta koji junak barem malo nije i pomaknut u ikojoj dimenziji (pustite me da si tepam). Nastavi čitati Zavodljivost grijeha: fatamorgana u pustinji, radosno hopsaš jer si ugledao predivnu oazu, a u stvarnosti ideš prema provaliji užasa