Tko će ostati, ako svi odu?

Lijep pozdrav ljudi, kako ste? Evo, sunce je poprilično upeklo… neka je, ta logično je navedeno za ljetno razdoblje, zar ne? Kao što je logično tijekom zime osjetiti hladnoću. Podosta smo se mi, barem većina, razvodnili, postali nekako mlaki… Muškarci koji plaču jer je vruće, a tijekom zime negoduju jer im je hladno.
Često se sjetim naših branitelja… Kome su se oni žalili dok su mokri do kože i promrzli ležali tjednima u rovovima na braniku Domovine. Ali, to su ipak neka druga vremena, zar ne? Vremena koja su tražila od muškarca herojske čine i izvlačila iz njegove nutrine i zadnji atom hrabrosti.
Hrvatska je predivna zemlja. Zemlja tisuću otoka, razvedene obale kojom se s pravom dičimo. Ali, Hrvatska je i zemlja ravnica od kojih zastaje dah. Tih ravnica, plodnih naših polja za koje stručnjaci tvrde da mogu hraniti još četiri ili pet puta ovoliko stanovnika na našem području. Hrvatska je zemlja predivnih planina i šuma toliko gustih da si stvarno sretan takve prirodne raznolikosti i bogatstva. Hrvatska ima čisto more, pitke vode toliko da s njom peremo automobile. Kada neki stranci dođu u našu zemlju, ne mogu se prestati diviti tolikoj ljepoti.

Nastavi čitati Tko će ostati, ako svi odu?

Zašto ne dopustite svom djetetu da s osamnaest godina odluči kojim sportom će se baviti? (čitaj: zašto je krštenje djeteta najkul stvar?)

Lijep pozdrav, dragi ljudi. Kako ste? Evo, dok se javnost zabavlja Mamićima u ovo skoro nadolazeće vrijeme novih (starih) izbora, dok se na dnevnoj relaciji spiniraju naši mozgovi kako ne bi razmišljali o bitnome (na primjer, ode nam i imunološki, a ode nam i budućnost naroda i države bez djece), ja izabrah, da se poslužim dragim mi aoristom, progovoriti ipak o važnijoj temi – krštenju djece. Da prostite, ionako će sve drugo proći, i stranke, i ljudi, i moć, i HDZ i SDP (da vjerujte, čak i oni), ali Bog neće proći nikada. Možda će se pokoji moj gimnazijalac sjetiti nekih riječi, ili pak koji od mojih skauta, ali, davno latini mudro rekoše kako je ponavljanje majka mudrosti. Pa hajmo onda, neki repetitio.

Često razgovaram s ljudima koji tražeći dlake, točnije dlakice u jajetu moje (naše) Crkve među inim i opravdanim razlozima ljutnje koji su najčešće povezani s licemjerjem i neautentičnošću, pa je jedna od smetnji u mislima tih ljudi i – krštenje djece. Vele mi tada ti ljudi kako treba pustiti djecu da odrastu i neka tada svako dijete samo odluči želi li se krstiti ili pak ne? Je li i vama ovo fora zvuči? Kao neka sintagma poštivanja identiteta djeteta, njegove slobode odlučivanja i donošenja odluka koje ga zatim i usmjeravaju. Je li? Nemojte mi zamjeriti (malo, naravno možete), no morat ću vam argumentirati licemjerstvo i potpunu ne konzistetnost vaših stavova.  Pitah ja tako tog jednog oca ima li djece? Veli tata, imam, dva sina. Jedan je vrhunski sportaš, trenira nogomet, a drugi je mlađi, ali i njega guram, trenira rukomet. Kako sam ja pak  već ispleo svoju dobroćudnu mrežu misli, nastavih  dalje:

– a koliko imaju godina sinovi?
– stariji 15, a mlađi 9, ponosno će tata.
– aha, rekoh. nastavih dalje sa svojom igrom (ipak je igra bitna odrednica našeg habitusa, zar ne? Homo ludens, Deus ludens)
– a trenira li se baš uvijek momcima, i po kiši, i kada je jako hladno, pitam ja tog gospodina.
– on će: ‘Starijem je teže, jer su na otvorenom, bilo je kriza, ali ja ga uvijek potjeram, objasnim mu koliko je to važno da je u nogometu, kada ima takav dar, i onda vozim na treninge, bodrim ga, pa tako, izdrži. Mlađem je lakše jer je on ipak u dvorani.’
– sada sam već spreman poentirati, no puštam još jednu malu logičku zavrzlazmu koja to u svojoj biti i nije.
– a zašto vi niste pustili sinove da odrastu, pa da sami odluče u osamnaestoj godini s kojim sportom će se baviti, a ne ih tlačite od malena da treniraju sport koji vi mislite da im koristi. Možda su oni imali veće darove za plesanje baleta ili pak za igranje pikada, postavih tati pitanje.
– tata se naljutio. Poprilično.

Radi svoje čitalačke publike među kojima ima dosta pristojnih kršćana, podosta svećenika, pokoji bogoslov i sigurno jedan biskup, te moj duhovnik,  neću prepričati kako je završio potonji razgovor, odnosno, neću opisati kakve su teške nazovi riječi izašle iz usta tate – kršćanina.

Što sam želio reći. Ako vi jeste vjernik, onda bi sve trebalo biti jasno, zar ne? Ukoliko iole poznajete Isusa, ono, barem malu mrvicu, ono, barem najmanju mrvicu od mrvice Isusova nauka onda znate da je Isusu jako, baš jako stalo da se ljudi – krste. Ta Isus je sam primio na sebe sakrament krštenja. To je temeljni sakrament s kojim postajemo Božja djeca. Isus sam tvrdi kako s tim sakramentom imamo savez koji nam omogućuje da se, uz nadu i ufanje, susretnemo s Učiteljem nakon što prođemo kroz vrata smrti. Isus je sam dao nalog apostolima da propovijedaju Evanđelje i da sve koji uzvjeruju – se krsti (usp. Mt 28, 18-20; Iv 3,3-6.22). Apostol Pavao je trčao okolo i krstio cijele domove prvih kršćana, krstio je i male bebe, djecu. (usp. Scott Hahn, Razlozi vjerovanja). Neki pak tvrde da nije u redu po zagovoru, vjeri roditelja krstiti djecu. Zar nije Abraham tlačio Boga da poštedi one moralne bljuvotine Sodome i Gomore (usp. Post 18, 16), zar nije satnikov sluga bio ozdravljen jer je satnik Isusa molio da mu ozdravi tog slugu (Lk, 7), pa ona Kanaanka koja je istlačila Učitelja da joj ozdravi kćer (Mt 15, 21), ili pak slučaj s onim oduzetim kojeg su radi gužve i nemogućnosti biti blizu Isusu, spustili kroz krov, a Isus vidjevši njihovu vjeru kaže oduzetom da mu oprašta grijehe. Ljudi istlačili Isusa u ime njihove vjere ozdraviti nekog drugog ili trećeg. Eto ti na. I apostol Pavao tvrdi da je za spasenje najvažnija – vjera (usp. Dj 16, 27), a čin te vjere je krštenje.
Ako želite još malo dublje ući u krštenje: Dj 16,15; Dj 2, 37; 1Kor 1,16; 1Kor 15, 21; Kol 2, 11; Lk 18, 15; Mt 19, 13; Tit 3, 3-7; Kol 2, 11-14; Heb 10,21; 1Pt 3, 18; Mk 16, 15; Dj 22, 16; Rim 6, 2-4

Shvaćate? Koji argumenti za katolika bi bili ti da ne krste vlastitu djecu u malenoj dobi osim potpunog neznanja svoje katoličke vjere? Zašto onaj otac prethodno spomenut i sve majke i svi očevi ne kažu svojoj djeci da mogu sami birati slobodne aktivnosti, sport kada odrastu? Pa zato jer je tada gotovo. Prošle sve babe s kolačima. Možete jedino ići bacati boće, ako imate dobro oko i malo talenta u ruci, eto tu se možete ostvariti (Nicol, ne se ljutiti). U kojem težem ili ozbiljnijem sportu se može ostvariti netko tko krene trenirati u, na primjer, dvadesetoj godini? (Možda si Rodman, jedan od deset hiljada pa ti uspije)

Još jedan primjer zdrave kršćanske logike. Na primjer, moja mlađa kćer, Lucija, bi jela gumene bombone za svaki obrok tijekom dana. I pila bi colu, ne mnogo, nekih dvanaest litara dnevno. Trebam li joj kao kao dobar i odgovoran otac reći da slobodno sada jede svo to smeće, jer ona to želi, a kada odraste i bude punoljetna, neka tada sama odluči hoće li početi jesti juhe, meso, zelenjave? Tada, kada bi vrlo vjerojatno mi kćer imala trideset i četiri bolesti u lijevoj strani tijela i sedamnaest smrtnih bolesti u desnoj strani tijela.

Dakle, ja sam jedan pravi primjer tate – tiranina. Jedi zlato tatino katkada te umjetne naprave kemijom tebi primamljive (ipak si klinka),  ali, jest ćeš ti meni svaki dan zdravu hranu, mamine juhice, tatino meso, salatu…

Ovaj tekst pišem zbunjenim i prevarenim kršćanskim roditeljima. Hej, ljudi, vi ste odgovorni za svoje dijete, vi ćete Bogu položiti račun za svoju djecu, za način na koji ste ih odgajali. Bog će duše klinaca tražiti iz ruku roditelja. Odgojiti dobre kršćanine je na n-tu potenciju važnije od svih vaših novaca, karijera i nagrada koje ćete ikad dobiti. Neće vas Isus pitati kakve ste automobile vozili, koliko katova ste izgradili vile i zašto niste imali još jedan bazen u vrtu? Ali, hoće te pitati što si učinio sa svojim djetetom?

Onaj roditelj koji donekle poznaje Isusa, on zna da mora svom djetetu dati ono najbolje što može od sebe: najbolje vrednote poput vjernosti, ljubavi, požrtvovnosti, predanja, dobrog odgoja i najvažnije – Isusa. O Bože, koliko li su različiti životi djece koji su izrasli na Kristovoj stijeni, koliko li su njihove oči sjajnije, njihovi životi spremniji na žrtvu i davanje, na življenje za neraspadljive vrijednosti. Otac i majka koji jesu vjernici – oni svom djetetu u najranijoj dobi pružaju najsnažnije temelje koje nikakve nevere, oluje i potresi neće moći srušiti, to su Kristovi temelji. Da se razumijemo, ima predivnih ljudi koji su dalje od Boga, kao i djece takve. Bog je toliko moćan da može žeti i tamo gdje nije sijao. No, ovaj tekst je prvenstveno otriježnjenje kršćanima, a ne tekst utjehe ateistima ili agnosticima.

Kako bi veliki papa u mirovini Benedikt rekao da je još grčki svijet posjedovao duboko znanje o tomu da je stvarni čovjekov grijeh, njegova najveća opasnost hybris – ohola samodopadnost u kojoj se čovjek proglašava Bogom, želi biti sam svoj Bog, da bi u potpunosti posjedovao život i posve iscrpio sve ono što on pruža (usp. Joseph Ratzinger, Isus iz Nazareta). Nije li u ovome uistinu ključ svega dragi ljudi? Pazite, iako vam je sve jasno, iako su vam jasne riječi Isusa, iako vam je jasan njegov nauk, iako imate Bibliju koja govori o nužnosti krštenja, milijun puta od mene pametnije vrsne teologe koji su vam to objasnili… čovjek u svojoj oholosti od Isusa bira samo ono što mu trenutno odgovara, a sve ono što zahtijeva odgovornost, žrtvu, trpljenje – od toga panično bježi.

Zar vam nitko nije rekao? Kršćanin se spašava jedino po Kristovom križu. Kršćanin mora proći katarzu, mora proći put odbacivanja, trpljenja, nerazumijevanja, naše vlastite Golgote i vapaja razbojnika s drveta križa koji je u tim presudnim trenutcima priznao Isusa za svog Spasitelja.

Ako odbacimo križ, odbacujemo Krista. Ako pak odbacimo Krista, nema nas tko više spasiti.
Dragi roditelji, mnogo važnije od toga što misli vaš susjed o vama, vaš prijatelj, šef na poslu, bliža i daljnja rodbina je to što o vama misli – Isus Krist. On drži da su djeca vaše najveće blago, najveći darovi koje ćete ikad imati. Zato se i ponašajte prema tom blagu na način na koji i treba. Živjeti i vi sami životom djelatne vjere da budete primjer koji vaša djeca mogu slijediti.

Ne zaboravite, ulog je ogroman. Nebeski Jeruzalem.

Marin Miletić

image

Neosušeni i mekani pršut, salata bez octa i soli i Isus bez Crkve

Lijep pozdrav ljudi, kako ste? U današnjem egoističnom svijetu u kojem mnogi  ljudi žive za imati, a ne za biti, u kojem je prioritet ispunjavanje sebičnih želja, u svijetu u kojem se brakovi ruše jerbo muž ne želi imati strpljenja sa ženom, a žena ne želi mužu oprostiti što toliko voli nogomet, u svijetu u kojem je čovjek na pijedestal najsvetijega stavio – sebe sama, ne čudi i situacija oko shvaćanja vjere, Crkve i naravno, Isusa.

Imate tako apsurdne situacije. Ono, kao da je kršćanstvo neki self-service u koji lijepo uđeš pa uzmeš ono što ti se sviđa taj tjedan. Onako, kažeš sam sebi, ajde, baš lijepo, ovaj tjedan ću ići na misu (mise), ovaj tjedan ću poštivati Boga i njegove zapovijedi, ali ono, sve do šeste. Uh, ta šesta, zar ne? Pa kažemo tom nekom figurativnom prodavaču u toj trgovini svetinja kako je sve super, ali, eto, mi ipak živimo u 2015. godini i budući smo vrlo napredni, ne pada nam napamet slušati Božje zapovijedi koje govore o čestitosti, moralnosti, i koje nas čuvaju bluda. Jerbo, se nama sviđa taj slatki Isusić koji voli svakoga čovjeka i uistinu svakome oprašta (zaboravili smo na ono, tko se pokaje, jelte), ali ne želimo prihvatiti Isusa koji govori o paklu, o vječnom sudu, o uskom putu prekrivenom trnjem, o odbacivanju vjernika od mase, o žrtvi, o uskim vratima o Isusovom bičevanju trgavaca u hramu, o tome da će mnogi htjeti ući, ali neće im biti navedeno moguće.

Čovjek, u svojoj sebičnosti i metiljavosti ranjene naravi, namjesto da traži potporu i snagu Boga, namjesto da gleda kako će se obratiti, kako će u potpunosti prihvatiti Isusa kakav on jest, a ne kakvim bi ga mi rado htjeli učiniti radi vlastitih slabosti – Isusa dekristijanizira, čini Boga nečim što Bog nikada nije bio niti će ikada biti – mlakonja koji skakuće okolo od čovjeka do čovjeka, tapše ga po ramenima i priča mu bajke u uši o tome kako će sve biti u redu, bez obzira koliko dotični se hranio sa kontaminiranog izvora grijeha.

Naš Bog uistinu jest Bog milosrđa i Krist je taj koji svakome oprašta grijehe kakve mi ne možemo ni zamisliti. No, ima jedna fora. Navedena osoba mora doživjeti metanoju, mora se obratiti, mora se pokajati za vlastite grijehe. Ljudi, nema opraštanja grijeha, ako se čovjek za grijehe ne kaje.

Cijelo Sveto Pismo je prepuno jasnih kazatelja kako je Isus baš želio Crkvu, kako je Isus baš htio takvu Crkvu i kako je Isus baš osnovao hijerarhijsku Crkvu. Stijena, slikovito govoreći, ta Petrova stijena, taj Petar prvi Papa, prvi Biskup, je uvijek imao zadnju riječ, Petrova vlast je bila poput vlasti drugih apostola, ali Petrova je uvijek bila – zadnja. Stijena uvijek ima zadnju riječ. On je onaj za kojega je Isus rekao da je prvi među jednakima.  U Djelima apostolskim detaljno možemo upoznati kako je Petar taj koji uistinu u ime Boga, nakon Isusa, odlučuje, on vodi Crkvu svoju. Isus je ekplicite osnovao Crkvu, ustanovio sakramente i postavio hijerarhiju (usp.: Mt 16, 18-19; Mt 18, 15-18; Iv 13, 20; Iv 18, 18; 20,21-23; Mt 5, 13; 10,40; Dj 9,31; 15,28-29; 1Kor12, 27-30; Tit 2, 15; autoritet Crkve: Lk 10,16; 2Sol3,14-15;1Tim 3,14-15;Heb 13, 7-17; 1Pt 4, 17; 1Tim 4,11-16…)

Shvaćate? Dakle, imamo Isusa je ustanovio Crkvu, jer je želio, jednostavno govoreći, da se njegov nauk nastavi širiti po cijelom svijetu i da ljudi upoznaju Riječ i sakramente koji će ih spasiti preko Crkve. Isus nije mogao Crkvu osnovati s Marsovcima, budući isti ne postoje ili sa strip junacima Alana Forda. Iako, treba biti iskren, imamo mi raznih likova poput Sir Olivera u našim redovima, a našao bi se i pokoji Broj 1. No, budimo iskreni, s kime je Isus mogao graditi Crkvu nego s ljudima. Zar nije jedan od prvih apostola izdao Isusa pa se poslije objesio kada je vidio koliko je iznevjerio Učitelja? Zar nisu apostoli znali svađama, sitnim nijekanjima svjedočiti da su ipak samo – ljudi. Pa ipak, i taj Pavao i Petar i cijela ekipa su položili život za Isusa u odlučujućem trenutku. To smo mi vjernici. Slabi, krhki, bez Boga neznatni, grešni… No, u presudnom trenutku mi biramo Isusa. Nama tada oči zasjaje, mi tada znamo da je trenutak u kojem više nema odsutapanja. Znamo da ako i tada učinimo korak unazad, da smo izdali Učitelja. Mi vjernici jesmo grešni, ali se mi s grijehom nikada ne mirimo. I to je velika razlika. Isusovom srcu najveće boli čine ne grešnici nevjernici, nego licemjerni grešnici vjernici. Ljudi koji točno znaju što je istina, što je dobro, a sami žive i ustraju u grijehu. Takvi ne mogu ni zamisliti što im se sprema kada susretnu Spasitelja. Oni su naime iznevjerili najveće svetinje, premda su očima duše upoznali Isusa, Učitelja su izdali i zato će primiti pravednu plaću za sablazni svoje. Isus je i o tome govorio, takvi su vam ona bljutava sol, za koju Učitelj kaže da nije ni za što nego da se izbaci van da ju drugi gaze nogama.

Ljudima treba javno i jasno reći. Koji je to Isus kojega vi poznajete? Još jedan od stotine onih Isusa iz te svete zemlje koji su bili obični dječaci, obični muškarci s tim imenom? Jer, Isus kojega mi kršćani poznajemo je Isus koji je progovorio o grijesima bludnosti, pijančevanjima, neplaćanjima poreza, licemjerstva, izdajama vrednota, o braku muškarca i žene, o tome što će biti sa sinovima i kćerima koji ga budu zanijekali, Isus je sve jasno progovorio i nama je to ostalo zabilježeno da bi i sami mogli ovdje živjeti onako da nakon smrti nastavimo živjeti u – vječnosti.

Stoga, ako vjerujete u Isusa, tada bi i Isusu morali vjerovati. Ne se ponašati kao razmažena djeca koja od hrpe igračaka ne znaju što bi sa sobom. Nego prihvatiti Isusa u cjelosti, onakvog kakav on jest, a ne kakvim bi ga mi rado, radi vlastitih slabosti, htjeli učiniti.

Upoznajmo Isusa, da bi napokon sebe upoznali u svojoj izvornosti, kao prava slika Božja, a ne kao mizerni odsjaj u nekoj prljavoj lokvi na izbrazdanoj cesti.

Onaj tko izjavi da vjeruje u Isusa, a ne vjeruje u Crkvu, taj je time pokazao notorno nepoznavanje Isusa, Isusova nauka, povijesti spasenja, svih svetih knjiga, Biblije, povijesti kao takve. Jer, onaj tko upozna Isusa na pravi način taj zna da kada mi kažemo da vjerujemo u Krista, to znači da vjerujemo u Crkvu. I da ne postoji Krist bez Crkve, kao što ne postoji ni Crkva bez Krista. Isus je i to jasno govorio. Napose o nastavku življenja ljubavi prema Njemu kroz svetu euharistiju (usp. Iv 6). I sada se pojave ljudi koji Isusa okrnje, oduzmu mu 85% njegova nauka, izbrišu gumicom masu njegovih riječi, prilagode svojoj malenosti takvu Božju veličinu i pametuju po bespućima interneta tko Isus jest, a tko nije, i koja je uloga Crkve. O Bože, u kakvom ludom vremenu živimo gdje izgovorena i napisana riječ više nema nikakvu težinu, nikakvu važnost, bez obzira što je nerijetko, ta izgovorena riječ totalni falsifikat svega, ona se napiše i pluta među mislima izgubljenih duša.

I pred kraj, ne brinite ako taj naš brod na kojem mi plovimo se katkada opasno naginje. I ako pušta na mnoge strane. Isus je kormilar i kapetan naše Crkve i On je taj koji je dao obećanje da je ni vrata paklena neće nadvladati. To vam je jedini razlog zašto je Crkva opstala kroz sva stoljeća. Krist bdije nad njom. Zato.

Dragi prijatelji, molim vas, uzmite katkada u ruke Novi zavjet. Čitajte Djela apostolska, čitajte evanđelja, upoznajte svoga Gospodina, odite na svete mise na taj događaj u kojem se cijelo Nebo otvori na euharistijskom stolu, ispovijedite se, očistite svoju nutrinu.  Otvorite mu vrata svoga srca. I dopustite da vam On pokaže nova svitanja. Kako bi jednog dana mogli zajedno dugo razgovarati ispijajući vrhunske kave u nebeskom Jeruzalemu.

Marin Miletić

Isus raspeti

Je li me stvarno baš briga tko što radi u krevetu s nekim ili?

          Eto. Nekako me hoće u zadnje vrijeme. Nakon što sam progovorio javno maturama,  o Premijeru, suludim predstavama, braniteljima, siromašnim herojima i kukavnim elitama, eto mi novog vrućeg krumpira, unatoč popriličnim temperaturama.
          Ja bih stvarno vama mogao na ovom svom novom blogu pisati i štošta toga što bi vas jako radovalo. Evo, na primjer jako volim životinje. Pse na najjače, ali i mačke, ptice, konje, ustvari, jako volim sve životinje. Zar se ne bi našli u ovim temama sladunjavo prebirući po inim stvarima vezanim uz drage nam životinje. Isto tako, jako volim sport. Košarku ful, unatoč kojoj godini treniram poput nekog nadobudnog petnaestogodišnjaka. Isto tako, imam pomak u glavi za prehranu, znam napamet koliko čega ima čega i kako nešto utječe na ono nešto u nama. Zar ne bi bi vam bilo fora da krenem pisati o nutritivnoj nevrijednosti kruha, o štetnosti šećera i grickalica, te na primjer, kako sam sa pet zgibova došao do toga da radim pet serija po dvadeset zgibova. Siguran sam da bih pronašao podosta vas s kojima bih ovdje bio na “ti”. Isto tako, volontiranje je dio mog habitusa. Nikada ne gledam nečije opredjeljenje, naciju, vjeru, ako mogu pomoći, pomognem. Zar ne bi mogli dugo u noć razgovarati o siromašnim klincima Rijeke, Vukovara ili pak Srebrenice za koje izgaram(o) godinama i siguran sam da bi netko od vas rekao nešto tipa “dobar je to lik”. Ajme, pa ne smijem zaboraviti prirodu. Oh, kako volim prirodu, šumu i more. Koliko bi tu tek pronašli toga zajedničkoga… A moja Rijeka pak… naša Rijeka. Armada… toliko je tema gdje možeš skupiti brdo lajkova i laganih osmijeha na licima ljudi.
          Unatoč tome što točno znam što netko treba činiti da bi bio kul, poželjan, prihvaćen, lik kojeg se tapša po ramenima i tepa mu se kako je dobar, unatoč tome što točno znam što je činiti da dobijem, na primjer, vrijedno priznanje neke institucije, ja svjesno izabirem ono drugo.
Da prostite, još je apostol Pavao (to vam je meni najkulniji lik poslije Isusa) jasno rekao da je njemu (nama kršćanima, jelte) govoriti istinu, bilo to zgodno ili ne.
Čekajte, da ispijem još jedan gut Bernarda (dobra piva, ali dosta jaka), pa će mi biti barem malo lakše. Dakle, ljudi, ja sam vjernik. Nemojte se ljutiti. I ja sam čovjek iako sam katolik. Kao katolik koji se trudi slušati Isusa preko Isusove Crkve kojom upravlja Papa ja moram slijediti Njegov nauk, bez obzira što sam i sam slab pa katkada padnem u blato.
        Vidite, na primjer, nogomet se igra nogama. I niti jedan čovjek ovoga svijeta ne može doći i reći kako bi on želio ipak kada dođe kao napadač do brzih stopera uzeti loptu u ruke i pretrčati ih, pa potom nogom zabiti gol. Tvrdnja je dosta suluda, i izaziva vaš podsmjeh. Možda se pitate, na kojem sam to trenutno Bernardu? Ne brinite, ja sam vam čovjek discipline, nedjeljom jedna, eventualno dvije pive, preko tjedna ne pijem. Evo, danas će biti jedna. Vratimo se temi.
Neki dan sam se vozio automobilom. Zgodna sportašica, srednjih godina, pretrčala cestu. Pogledah joj na trenutak tijelo i pomislih Bože, kako je zgodna. I odmah potom mi sijevnu Isusove riječi: “Tko god s požudom pogleda tuđu ženu već je s njom učinio preljub.” Ja pak  glasno Isusu uzvratih: “Hej, ti znaš da sam od srednje škole vjeran svojoj Danijeli, a ova mi izleti ispred očiju, nisam ju pak gledao s požudom. Isus mi uzvrati: “Ok, samo sam tu da te čuvam.” Recite mi, zar nije ipak Isus malo pretjerao? Ono, hej, živimo u 2015. godini. A Isus nam govori da tko s požudom gleda drugu – nadrapao je teško. Hej?!?! Ima toga još pregršt. Ono, kaže sveti Pavao, da oni koji se ubijaju od alkohola ili pak koji su bludnici, orgijaju, varaju svoje žene, ili žene muževe, pazi ovo, neće biti baštinici Neba. Ej, čovječe, pa što je toj Bibliji, što je tom Isusu, Ocu, Sinu i Duhu Svetom, koji jarac je tim svecima? Pa onda će pola mojih poznanika završiti na mjestu gdje im nikakav maksimalni faktor zaštitne kreme protiv opeklina ipak neće pomoći da ne trpe bol vatre i užasnu bol stanja vječne odijeljenosti od svoga Stvoritelja. A joj, da, vi ne vjerujete Isusu kada je na masu mjesta govorio o paklu, zar ne? To je ustvari Crkva izmislila da straši ljude i da vam uzme pare. Da, to! Hm.
          Hej, a predbračni seks? Teški grijeh. Vidi, čak se rimuje. Probajte reći na glas: predbračni seks. Teški grijeh. Ono, Marine, pa ti si potpuno puknuo. Pa tako svi žive, svi se ševe okolo. Da prostite, imate čudno društvo. Evo, na primjer, moji skauti tako ne žive. Masu mladih tako ne živi. To što ti ne možeš napraviti ni tri zgiba, zašto si daješ za pravo govoriti da nema ljudi koji mogu napraviti u jednoj seriji više od trideset? Ima ih. Ima ih dosta.
Isus za sebe kaže da je isti. Jučer, danas uvijeke. Isus kaže da će sve proći, ali njegova Riječ neće proći nikada. Isus kaže da neće biti lako, da ćemo trpjeti, da će nas mrziti, da će nas tlačiti, da će nas progoniti, ali, obećaje da oni koji ustraju – bit će spašeni. Crkva nije modna industrija koja se mijenja ukorak s trenutnim trendovima. Crkva čuva istinu, bez obzira koliko neki od istine zazirali.
Dakle, meni je, citirajući Bibliju,  više korisno svidjeti se Bogu, nego ljudima. Shvaćate? Ja vjerujem u vječni život, vjerujem da ću položiti račun za način života i čvrsto vjerujem Bogu da je to istina kada je o navedenom govorio.
          Gay brakovi? Osobno, nije me briga kako neki pojedinac živi unutar svojih zidova sve dok taj pojedinac ne poželi takav način života prezentirati kao poželjan i kao vrednovit.
Svatko ima pravo izabrati  način kako će živjeti. Katolička crkva jasno ispovijeda kako homoseksualno stanje nije grijeh, kako se prema tim ljudima trebamo odnositi s dužnim poštovanjem i suosjećajnošću, kako oni nažalost redovito trpe, ali, kako su homoseksualni čini (seks), zatvoreni daru života, kako su oni neuredni, i kako nisu zamišljeni u Božjoj providnosti poput zajednice muškarca i žene (usp. Post)
          Ja na primjer, mogu jesti iz iste zdjele s bilo kojom gay osobom. Pomogao bih joj u potrebi kao bilo kome drugome u potrebi. Branio bih ju ako je napadnuta. I držim da oni koji su Isusovi moraju moći voljeti svakog čovjeka. Čovjeka voljeti, grijeh ne prihvatiti. To je ključ.
Isto tako, držim kako država mora pravno urediti situacije osoba koje žive zajedno, a istog su spola. Zdravstveno, socijalno, prava posjete u bolnici i slično. I tu treba negdje stati. Takva zajednica nikada neće biti brak. Nikada. Kao što nikada nije za takvu zajednicu Providnošću namijenjeno imati djecu.
          Bog kada je stvarao svijet, stvorio je sve savršeno. I čovjek je prvo bio savršen. No, izvornim neposluhom, željom biti kao Bog, čovjek je iznevjerio je Stvoritelja i raskinuo sve veze milosti koje je kasnije obnovio Isus. Dakle, čovjek je grešan po svojoj prirodi i po vlastitom odabiru življenja. Isto tako, mi i danas imamo mnoštvo nepoznanica zašto je nešto tako. No, grijeh stavlja mrene na oči ljudi i čovjek današnjice sve teže raspoznaje zašto je nešto opasno.
Isto tako, države mogu donijeti zakone koji su protivni Božjim zakonima. Evo, Belgija je na pragu novog moralnog dna kada raspravlja treba li poštivati odluku dvanaestogodišnjakinje koja se želi eutanizirati, no djevojka je eto, depresivna. Hej, depresivna?! Znate ono, situacije koje smo svi prošli, a koje pogotovo prolaze adolescenti. Dakle, država će na primjer dotičnu ubiti, jer je njezino pravo da ona to odabere? Ili pak seks  u Nizozemskoj? Ono, kada klinci mogu dofurati doma starog pedofila i kažu tati da im je to dečko. Pa mu tata polomi kičmu, da bi zaštitio dijete, pa dobije osam godina robije, jerbo je tamo normalno da ti kćer od četrnaest godina hoda s likom od četrdeset i jednu.
          Nadalje, konkretna situacija. Dva gaya u braku. Usvoje djecu. I u jednom trenutku se zalomi jednom gayu i on skuži da je ustvari biseksualac. S kojim pravom država priječi takvoj osobi da uđe u trojni brak, ukoliko se slaže ovaj drugi, jer, ovaj prvi ne želi varati svog muža u izvanbračnoj vezi sa ženom. Zar nije njihovo temeljno ljudsko pravo živjeti ono što osjećaju? Pa ćemo imati brak u troje. Pa možda za koju godinu, kada budemo još napredniji, u sedmero? I klinci u takvim orgija-brakovima će sigurno odrasti u prave, čestite, moralne, vjerne osobe.
Dakle, Crkva svojim stavovima čuva naravne vrednote. Na naravnim vrednotama počiva ovaj svijet. Onoga časa kada se uruše naravne vrednote, svijeta biti neće. Svatko ima legitimno pravo raditi što hoće, dok ne ulazi u slobodu drugoga, i svatko ima pravo birati ovo ili ono. No, mi, vjernici, tvrdimo, da postoje stvari koji su ideali i da nitko bez obzira koliko se malo u određenom trenutku isti živjeli, ne može reći da to nisu – ideali.
        Brak je zamišljen u Bibliji kao zajednica muškarca i žene. Bog je zamislio čovjeka kao muško i žensko, to su naše bitne i nepromjenjive odrednice. Brak, kao zajednica muškarca i žene, je temeljna stanica društva. O zdravlju braka ovisi zdravlje društva. O moralnosti bračne zajednice ovisi moralnost društva. U braku se rađaju djeca, djeca čestitih i moralnih bračnih supružnika odgajani da i sami budu takvi – su garant dobre budućnosti.
To što netko misli da bi bilo dobro da žirafa nema dugi vrst, ne utječe na to da žirafa ima smisla samo s dugim vratom. To što medicina i znanost mogu danas učiniti žirafu s malim vratom, ne mijenja habitus žirafe, koja jest žirafa – samo s dugim vratom. Ekipa može igrati nogomet i rukama na igralištu, može i osnovati svoje lige, može dobiti suport cijelog svijeta, ali nogomet… nogomet će se uvijek igrati – nogama. Onaj istinski, nepatvoreni.
          Legitimno je da svatko ima pravo tvrditi što hoće. To je smisao demokracije. I baš zato, radi demokracije, vi bi morali moći čuti mene vjernika što Isus i ja mislimo o navedenome, o gay brakovima, da prostite. I moći sa mnom popiti kavu, kao što ju ja pijem s mnogima koji imaju potpuno drugačije stavove. Eto, kava, ta čarobna tekućina nas – veže. Dobro je to.
          Vi pak, nastavite živjeti prema vlastitoj savjesti. Tako će nam svima, i meni, i tebi, lakše biti položiti račun za vlastiti život kada se susretnemo s Isusom u onaj dan kada nas pozove s lica Zemlje. A to je obećao da će se dogoditi.

Marin Miletić

image

Siromašni heroji i elita kukavica

          Hrvatska. Na Dan državnosti servirana nama je nova bjesomučna izjava premijera Milanovića. Premijer je tako, vjerojatno neznajući da ga se snima prije nekog vremena, izjavio kako je Hrvatsku branila sirotinja i neobrazovani građani, dok je doma ostala elita. Premijer ovo govoreći grubo difamira hrvatske branitelje i opetovano pokazuje kako su izgleda, za one koji još sumnjaju, stvarno u pravu prosvjednici u Savskoj. Naime, moj pokojni prijatelj, jedan od prve ekipe Armade, Valter Lulić je otišao u rat kao dragovoljac s nepunih 19 godina života i upisanim građevinskim fakultetom. Fakultet naravno nikada nije završio, jerbo je trebalo valjati se u rovovima branika Domovine i život svoj staviti na kocku – za našu slobodu. Sjećam se kako mi je Valter s jezom pričao da mu je najgore bilo vratiti se s prve linije doma, u Rijeku i trpjeti izjave danas nekih poznatih riječkih pjevača kako je lud jer ide tamo u rat. Kao da se valjda rat događa u Kirgistanu, kao da Vukovar nije pao, kao da neprijatelj nije bio pred Šibenikom, Zadrom, kao da Dubrovnik nije bio granatiran, kao da Osijek nije bio u okruženju, kao da pola Slavonije nije krvarilo. Sjećam se kako mi je Lula pričao da je svojim očima vidio momke koji su se bacali po podu ambulanta, udarali glavom u zid praveći se retardiranima, a onda čim bi dobili potvrdu da su nesposobni za vojsku, naglo ozdravili, tamo negdje odmah iza ugla druge ulice od navedene ambulante. A zatim vjerojatno ispijajući pivu na Rivi ismijavali rat i one koji su tamo negdje ginuli.
          Mnogi danas političari, a tada mladići u naponu snage, trudili su se na sve moguće načine izbjeći ići braniti svoju zemlju. Iako je baš ta zemlja krvarila, iako su djeca ostajala bez majki i očeva, a mnogi očevi i majke bez djece, iako su naši gradovi i sela padali u ruke neprijatelja – veliki broj tadašnje elite, sinčića bogatih tatica i mamica, bježali su glavom bez obzira od svete dužnosti: stati na branik Domovine u presudnom trenutku povijesti.
Frustracija tih kukavica je golema. Pregolema. Oni duboko u sebi znaju da su izdali nešto što se nikada ne smije izdati. Te elite duboko u svome srcu znaju da su notorne kukavice i zato se oni neprestance trude oblatiti Domovinski rat, zaprljati hrvatske branitelje. Zato oni izgaraju bitno učiniti nebitnim, a nebitno – bitnim. To vam je jedan od glavnih razloga zašto se u Rijeci rade predstave koje svirepo pljuckaju na temelje Domovine grubo sprdajući svetinje i naravne vrednote, a ne rade se o, na primjer, zločinima Talijana u Rijeci, o zločinima komunista, o jamama bezdanima na našim područjima, o raznim milijunskim propalim projektima oronulih Galebova, o na primjer, ubijenom svećeniku u Rijeci, Martinu Bubnju. Vlč. Martin je bio vođa Katoličkog pokreta na Sušaku između dva svjetska rata. Smaknut je bez suđenja nad jamom Bezdan pokraj Kostrene u travnju 1945. godine.
          Ti frustrirani likovi skriveni iza kvazi umjetnosti, ne mogu i ne žele voljeti nešto od čega su sami bježali, od čega su sami zazirali. Zato oni izruguju najveće kršćanske vrednote, zato zabijaju Isusa na raspelu u anusni otvor, zato oni žele Hrvate prikazati kao narod fašizma i nacizma. A mi to nikada u svojoj većini nismo bili, niti ćemo biti. Zar nije najbolji pokazatelj navedenoga izbori? Pa na svakim izborima radikalne opcije ne dobiju ni 1% glasova. Fašizam je pak problem u Mađarskoj, Francuskoj, Njemačkoj… u Hrvatskoj? Ma dajte molim vas.
No, u nedostatku sadržaja, sadržaj se mora proizvesti. Jučer, na Dan državnosti nas oko pet stotina je mirno i dostojanstveno prošlo u povorci hrvatskog ponosa i slave od murala VUKOVAR iz Vukovarske ulice do Mosta branitelja. Tu smo položili svijeće, pa se išli Bogu moliti za Domovinu na misi u katedrali koju je predvodio Nadbiskup. Na Mostu me novinari začuđeno pitaju: povorka je prošla bez incidenta? Naravno, uzvratih, vi ste nešto drugo očekivali? Ovo potonje je jasan pokazatelj medija i sustavne proizvodnje problema od hrvatskih branitelja. Dakle, njih kojima smo mi kao klinci hrvatskih obitelji, bacali cvijeće pred noge, prilikom povratka s linije, danas ih se razapinje na stupove srama.
Pobjednike se želi prikazati kao poraženom grupacijom, a svu onu ekipa kukavica koji nisu željeli Hrvatsku i nisu se ustračavali to javno reći – prikazuje se kao herojima slobode. Igra obmana i sjena.
          No, mi vjernici dobro znamo, zlo je bumerang koji glave košta ne onoga na kojega se baca, već onoga koji to zlo širi. Tako će biti i ovdje.
Premijer, taj samodopadni bahati čovjek koji je uništio socijaldemokraciju (unatoč naručenim anketama plaćenika, vidjet ćete što će se dogoditi na izborima), bi morao znati da bi mnogi od tih naših mladih heroja završili fakultete da nisu pet godina branili vlastitu zemlju. I oni koji nisu poginuli, mnogi su ostavili zdravlje u rovovima postajući tako nespremnima za godine studiranja.
          Da se razumijemo, legitimno je da nisu svi hrabri, kao što je legitimno i da nisu svi heroji. No, nedopustivo je da se od likova koji su bili bjegunci s manjkom hrabrosti danas čini baš društveno poželjne analitičare trenutne situacije.
Meni osobno je jedino žao što Hrvati i građani ove zemlje nemaju još neke normalne političke opcije koje bi mogli svesrdno podržati. Ovako, opet će se i na ovim izborima glasati ne za, već – protiv.
          I na kraju, sirotinja je uvijek ta koja najviše postavi leđa. Iz sirotinjskih obitelji su izašli najveći sinovi i kćeri čovječanstva, najhrabriji muževi i žene koje je svijet vidio. Sirotinja je uvijek spremna odvojiti i posljednju koricu kruha za drugu sirotinju. Sirotinja zna što je žrtva i predanje. Sirotinja je Bogu mila.

         A elite? Zar ne vidite. Tamo na obzorju. Evo, već dolazi vrijeme. Kada će i elite napokon – pasti.

Marin Miletić

image

kojoj zločinačkoj organizaciji smeta ovakva državna matura?

evo, nakon objave na netu kako je izbio “novi” skandal oko državne mature, možda bi dobro bilo progovoriti malo o navedenoj temi. radim u školi trinaestu godinu, devet godina u gimnaziji, upravo ispratih drugu generaciju maturanata koji trenutno i sami prolaze ispite državne mature. u gimnazijskoj sam komisiji provedbe iste, pa nekako držim da bih mogao tu nešto reći.

i ja nešto zamjeram državnoj maturi. govorim iznutra, iz iskustva. zamjeram to što nakon uvođenja državne mature maturanti ti mogu doći na ispit, ono, u odjeći s kojom poslije mogu bez beda prošetati do lokalne plaže (mi u gimnaziji imamo i vanjske kandidate). ne spadam u kategoriju onih koji drže kako odjeća čini čovjeka, upoznao sam naime dosta gadova i podosta moralne bljuvotine likova i likica koji se odijevaju u najfinija odijela, te u predivne kombinacije sakoa, hlača, fensi cipela (ica), ili pak pristojnih haljinica. a ono, kada zagrebeš ispod površine te ljepote i sređenosti, iznutra ustajali vonj i trulež raspadljivosti koj i te automatski nuka na odlazak ka toaletu i pražnjenje kroz usta svega što si pojeo toga dana.

no, fora je bilo sresti te mlade u ljude onako zbigecane za polaganje mature, kao neki ispit zrelosti i onda oni dođu lijepo pred komisiju i lijepo ih ti ispituješ.

i to je jedino, jedino što je valjalo u maturi kakva je bila nekada.

znate li zašto? zato jer gotovo da ne postoji objektivno usmeno ispitivanje. vidjeth to svojim očima i doživih to mnogo puta. dođe ti tako na maturu neki mangup slobodomisleći koji se glupirao kroz srednjoškolsko obrazovanje, ali se pak cijelu posljednju godinu spremao, učio, kako bi briljirao na završnim ispitima gimnazijskog obrazovanja. a ispred sebe ima samo čovjeka. profesora. ali, samo čovjeka. pa se taj profesor sjeti sve negativnosti, svih fajtova s dotičnim, svog njegovog bezobrazluka, nema mu snage oprostiti, frustracija je golema, pregolema, a sada je tako pogodni trenutak za iskazati snagu mišiće, pa ovaj momak, ne samo da ne briljira, nego spašava živu glavu moleći i vapeći, posve nepravedno, da na kraju bude ipak – dovoljan.

no, dođe tako i neka simpatična malica. osrednjih intelektualnih sposobnosti. bogatih roditelja koji su se katkada počesto ponašali kao mecene raznih projekata. pa se skocka ta malica kao da je izbor ljepote svih ljepota ovoga svijeta. stavi neki preskupi prodorni parfem. popne se na visoke štikle jasno sugerirajući da je ona sprema za visine sa svojih osamnaest godina. pogled prodoran. hod snažan, onako, grabeći. obrve uredno počupane, šminka ne napadna, ali jasna. sakoić, bijela svilena strukirana košuljica, šos markiran naravno, lagano iznad koljena. donese ta malica kilogram hausbrandt kave svom razredniku i predivnu veliku milku s lješnacima s čijeg se omota smiješi kravica koja kao da poručuje: “razredniče, usudi se ne učiniti nešto što se ne bi trebao usuditi učiniti.” za svaku sigurnost, tu malicu dopelje njezin tata poznati odvjetnik za ruku ispred učionice gdje će se održati ispit, pokuca, otvori vrata, namigne profesorima i kaže: “vjerujemo da će sve biti dobro, zar ne?” stane tako ta malica s crvenim ružem i petama ispred komisije (ah, zaboravih crveni ruž, ne znam što mi bi), i jedino u čemu je bila donekle smislena je hrvatski. sjetila se Tolstoja i znala je da on ipak nije napisao Vuka samotnjaka. i da, nije bila loša ni u engleskom. osim u jeziku, jelte. matematika, posebna priča. uzme ta malica kredu u ruku i zuri u ploču. i traje to. to zurenje. ne da ne shvaća zadatak, nego neznanjem dopušta da ti kroz tu prokleto zaglušujuću (čitaj:zatupljujuću) tišinu kao da netko škarama bezumlja reže nikada sporije prolazeće minute. izađe malica iz učionice, nakon što joj je profesorica riješila zadatke, komisija zasjeda i eto – malica maturirala s vrlo dobrim. jerbo, što bi čovjek.

imala je sreće. da je na primjer rođena ranije i da polaže ovakvu državnu maturu, jedino u čemu bi navedena malica prošal bila bi – vrata ispitne prostorije. jedino to i ništa drugo.

krucijalno pitanje stoga je, kojim kriminalcima u ovoij državi ne odgovara državna matura u kojoj nema mita i korupcije? kojim strujama nazadnosti u našem školstvu ne odgovara državna matura kroz koju je vidljiv rad pojedine škole, kroz koju se očituje kvaliteta pojedinih programa, ali i nastavnika koji rade s djecom?kojim  to bakračima smeta što naši srednjoškolci napokon mogu upisivati fakultete bez rodbinskih veza, bez poziva tatica i mamica na visokim pozicijama?

kojim kriminalcima u ovoj državi je u interesu rušiti sustav koji je zamišljen da se ne gleda čije je nečije dijete, već koliko je znanje pojedinog djeteta?

jedino gdje bi trebalo možda poraditi još je pitanje onih učenika strukovnih škola koji ipak dolaze pisati državnu maturu, budući su oni s gimnazijskim programom u prednosti.

no, sve ostalo, hiljade i hiljade razloga je baš na strani ovakve državne mature, hiljade i hiljade razloga je u tome da bi trebalo radi navedenoga čim prije uvesti i malu maturu u osnovne škole.

molim stoga pravnu državu da locira, uhiti i transferira zločinačku organizaciju  koja je osnovana s ciljem povratka u kameno doba mita i korupcije, rušeći sustav iznutra. molim pravnu državu da ove kriminalce osudi na 15 godina robije s pravom pomilovanja nakon 13 godina robije kako bi na takav način jasno dali primjer svima – nemožeš rušiti sustav zato jer si ti lopov i razbojnik i jer želiš društvo koje neće biti pošteno.

eto. to.

Marin Miletić